Sudbina Sunčeva sustava dugo se proučava kroz matematičke modele koji pokušavaju predvidjeti ponašanje planeta tijekom golemih vremenskih razdoblja. Dosadašnje procjene upućivale su na to da bi vanjski dio sustava mogao ostati stabilan iznimno dugo, čak i nakon što Sunce završi svoj životni ciklus.

Međutim, novo istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu The Astrophysical Journal Letters donosi drukčiji scenarij.

Astrofizičari Konstantin Batygin i Jim Fuller s Kalifornijskog tehnološkog instituta te Fred Adams sa Sveučilišta Michigan proučavali su što se događa kada Sunce tijekom završnih faza života gubi masu na nepravilan, isprekidan način.

Dosadašnji modeli često su pretpostavljali postupno i relativno ravnomjerno izbacivanje materijala. Novi pristup razmatra mogućnost da se gubitak odvija kroz tisuće pojedinačnih, nepredvidivih događaja.

Jupiter, Saturn, Uran i Neptun mogli bi promijeniti orbite

Svaki takav događaj mogao bi neznatno promijeniti gibanje Sunca, a time i njegov gravitacijski utjecaj na planete.

Pojedinačne promjene bile bi malene, ali njihovo nakupljanje tijekom milijuna i milijardi godina moglo bi ozbiljno poremetiti ustaljene orbite.

Znanstvenici su proveli gotovo 700 simulacija, a detaljnije su analizirali 48 scenarija koji su uključivali realističnije pretpostavke o gubitku Sunčeve mase. U 37 od tih 48 simulacija, odnosno u gotovo 80 posto slučajeva, orbite vanjskih planeta počele su se presijecati neuobičajeno rano.

U nekim modelima Uran i Neptun mogli bi zamijeniti mjesta ili se približiti orbiti Jupitera. Saturn bi, prema određenim scenarijima, mogao biti izbačen iz Sunčeva sustava i nastaviti putovati međuzvjezdanim prostorom kao slobodno plutajući planet.

Što to znači za budućnost Sunčeva sustava?

Prema istraživanju, u 90 posto analiziranih modela Sunčev bi se sustav mogao raspasti unutar tri milijarde godina nakon što Sunce postane bijeli patuljak. To znači da bi se takva destabilizacija, prema nekim projekcijama, mogla dogoditi za manje od deset milijardi godina.

Autori procjenjuju da bi raspad sustava mogao nastupiti i do 100 puta brže nego što su sugerirale ranije procjene. Važnu ulogu u istraživanju imali su i podaci europskog svemirskog opservatorija Gaia, koji su pomogli u proučavanju zvjezdanih sustava s bijelim patuljcima.

Ipak, riječ je o teorijskim modelima i dugoročnim predviđanjima, a ne o najavi neposredne opasnosti. Sunce će se početi mijenjati tek za nekoliko milijardi godina, a stvarna budućnost našeg planetarnog sustava ovisit će o procesima koje znanstvenici još nastoje bolje razumjeti.