Početak škole vraća nas u poznati ritam ranog ustajanja, gužvi i žurbe. Ne treba ga posebno opisivati. Zastanimo jedno jutro na trenutak i pogledajmo oko sebe. Dok sjedimo u svojim automobilima i čekamo na semaforu razmišljamo hoćemo li stići na vrijeme, zašto je počela kiša, jesmo li uzeli kišobran, zašto je godišnji odmor gotov tako brzo. Uz nas prolaze djeca u svim smjerovima, jedan po jedan, u grupicama, s roditeljima… Iz suprotnog smjera prolazi autobus prepun putnika, u njega gledaju mladi na autobusnim stanicama, pa opet vraćaju pogled na mobitele, pitaju se hoće li ući u bus… Ustvari, kako mi znamo što se oni pitaju? Možda ona djevojka koja sjedi na stanici danas prvi dan ide u srednju školu, broji u glavi autobusne stanice kada treba izaći, još se ne snalazi po gradu, ne poznaje nikoga tko je upisao tu školu, pita se hoće li naći prijatelje, tko zna kakva ekipa će biti u razredu, je li upisala školu u kojoj će joj biti dobro…

Možda onaj mali, prvašić koji skakuće oko mame dok mu ona nosi torbu ustvari intenzivno pokušava shvatiti kako je preko noći od vrtićarca postao školarac, ušao u svijet odraslih, i tu će ostati zauvijek. I svaka će njegova aktivnost od sada biti vrednovana, jer „učenici se ne igraju, oni uče, pišu zadaće, dobivaju ocjene i onda i dalje uče“. I što to znači biti učenik? I da, uzbuđen je zbog torbe, pernice i novih tenisica, ali uz njih ide i pitanje hoće li znati gdje treba sjesti, hoće li učiteljica biti dobra i s kim će se igrati na odmoru (jer u torbi ipak nosi skrivenu igračku).

A ona dva petaša koji hodaju iza njih, imaju sasvim druge brige, svaki svoje: Hoće li mu se vidjeti prištići više ako makne kosu s čela, je li prenizak, tko će s kim sjediti, hoće li taj peti razred biti stvarno tako grozan kako pričaju, zašto prijatelji ne primjećuju novu majicu, na koji sport da se upiše…

Upalilo se zeleno svjetlo i naši junaci ostaju iza nas, a mi se možemo pitati: trebamo li im i kako im možemo pomoći. Možda tako da ih najprije pokušamo razumjeti. Današnja djeca ne odrastaju u vremenu u kojem smo odrastali mi. Njihovi su izazovi drukčiji, njihov je ritam drukčiji, svijet koji ih okružuje je drugačiji.

Gdje su nestala djeca s igrališta?

Kako izgleda tipičan dan jednog školarca: ustajanje, odlazak u školu, nekoliko sati sjedenja, dolazak kući, ručak, domaća zadaća, učenje, mobitel kao društveni život, računalo i televizija, malo popodnevnog odmora, spavanje. Kada ovo dijete hoda, trči, penje se, igra ili jednostavno boravi vani? Mnoge su obitelji danas praktički prisiljene djecu voziti na treninge ili druge aktivnosti samo kako bi barem dio dana provela u pokretu. Organizirani sport je odličan, ali kretanje ne bi trebalo postojati samo u terminu između 18 i 19 sati, dva ili tri puta tjedno. 

Kretanje je važno za pravilan razvoj djeteta. Jača kosti i mišiće, razvija koordinaciju, pomaže održavanju zdrave tjelesne mase te pozitivno utječe na san, pažnju i emocionalnu stabilnost.

Nije pitanje samo koliko gledamo u ekran, nego što zbog njega ne radimo

Tehnologiju nema smisla proglašavati neprijateljem. Djeca na ekranima rade zadaće, traže informacije, razgovaraju s prijateljima, slušaju glazbu i razvijaju neku vrstu virtualne kreativnosti. Zato i nije presudno znati koliko je sati dijete provelo „na mobitelu“. Važno je što dijete na njemu radi, u koje ga doba koristi i što zbog toga iz njegova dana nestaje. Ekrani nam kradu kretanje, razgovor, druženje licem u lice, obiteljski obrok. I jednu pomalo zaboravljenu stvar: dosadu. Djeca ne trebaju svake minute biti zabavljena. Nije svaki neugodan osjećaj znak da nešto nije u redu. Dosada, tuga, razočaranje i nelagoda dio su iskustava kroz koja učimo nositi se sa sobom i sa životom. Ako na prvi znak dosade posegnemo za ekranom, mozak nikada ne mora biti kreativan i smisliti kako nas zabaviti. Dosada je prostor u kojem nastaju želje, ideje i igre. Kada nema stalnog priljeva novih slika, zvukova i obavijesti, mozak mora sam ispuniti tišinu. Zato vrijeme bez ekrana nije kazna. Ono je prilika da dijete ponovno otkrije što može učiniti kada mu nitko i ništa unaprijed ne kaže čime će se baviti.

Koliko aktivnosti stane u jedan dječji dan?

Škola, zadaća, trening, strani jezik, glazbena škola, instrukcije… Problem nije aktivnost sama po sebi. Pitanje je ostaje li djetetu dovoljno vremena za san, slobodnu igru, prijatelje, obiteljski obrok i jednostavno “za niza što”. Jer između ispunjenog dana i dana prepunog obaveza postoji tanka granica.

Kod djece preopterećenost ne mora izgledati uvijek isto. Anksiozno dijete nije uvijek ono koje jasno kaže da je napeto. Ponekad postane razdražljivo, svadljivo, povučeno, plačljivo ili „teško“. Strah, frustracija i umor mogu se pokazati kao ljutnja. Ako tada reagiramo samo kaznom zbog ponašanja, a ne pokušamo razumjeti što je iza njega, možemo dodatno povećati i djetetov i vlastiti stres.

Ocjene se vide. Teret često ne.

Djeca u školu ne nose samo knjige. Taj nevidljivi teret mogu biti ocjene, uspoređivanje, očekivanja roditelja i nastavnika, izbor srednje škole, uspjeh u sportu, izgled, prijateljstva, pripadanje vršnjacima i ono što se svakodnevno događa na društvenim mrežama. Svaki uzrast ima svoje razvojno očekivane izazove. Prvašić se prilagođava potpuno novom svijetu, pravilima i ljudima. Adolescentu vršnjaci postaju iznimno važni, ponekad najveći izvor podrške, a ponekad i frustracije. Pitanje „Gdje pripadam?“ dobiva veliku težinu. Mijenja se tijelo, mijenja se odnos prema sebi, roditeljima, vršnjacima. U svakom slučaju tjelesno i mentalno zdravlje tu je gotovo nemoguće razdvojiti.

Kako im možemo pomoći?

Roditeljima, bakama, djedovima i svima koji brinu o djeci ne treba još deset novih zadataka na dnevnoj listi. Naprotiv. Nešto možemo i pojednostaviti.

• Čuvajmo vrijeme za san. Školsko dijete ne bi trebalo odlaziti u krevet tek kada odrasli završe svoj dan ili kad više ne zna što bi gledalo na mobitelu. U praksi to znači pokušati završiti dnevne i večernje obaveze dovoljno rano, smiriti ritam cijele obitelji i posljednji dio večeri učiniti manje stimulirajućim. Ne mora svaka obitelj imati savršenu rutinu, ali moramo se truditi da spavanje nije ono što žrtvujemo zbog dnevnih obaveza i uzimamo to zdravo za gotovo.
• Krećimo se  svi više! Ne mora svako kretanje biti trening. Ponekad možemo dio puta do škole prijeći pješice, izaći zajedno u šetnju, otići biciklom, vikendom prošetati umjesto da se svugdje vozimo. Djeca mnogo lakše prihvaćaju naviku koju vide i kod odraslih.
• Uvedimo dijelove dana bez mobitela. Za vrijeme obroka ili ponekad dok se vozimo zajedno, dok pijemo jutarnji kakao ili popodne dok odmaramo na kauču. Ugasimo ekrane i izdržimo nekoliko minuta neugodne tišine. Možda ćemo razgovarati o nečemu važnom. Možda ćemo pričati potpune gluposti. Možda ćemo šutjeti.

I to je u redu. Šutnja ne znači nužno da si nemamo što reći. Možda smo se samo malo odviknuli biti jedni s drugima bez dodatnog sadržaja između nas. Razgovor uživo daje nam ono što poruke teško mogu prenijeti. Izrečena poruka tada dobiva smisao kroz izraz lica, ton glasa, zastajkivanje, smijeh, pogled i ostavlja onaj osjećaj da je druga osoba stvarno tu.

• Ne očekujmo ni izvrsnost na svim područjima. Dijete ne mora biti odličan učenik, uspješan sportaš, društveno omiljeno, kreativno, uredno, uvijek pristojno, emocionalno stabilno i još pritom zahvalno što smo mu sve to omogućili. Naučimo dijete da ako nešto pokušava, tada će ponekad i pogriješiti. Pogreška nije dokaz da dijete ne zna ili ne može. Ona je dokaz da dijete uči, trudi se, bori se i raste.
• Pratimo promjene u raspoloženju, spavanju, apetitu, školskom funkcioniranju i odnosima s vršnjacima, ali nemojmo očekivati da se dijete nikada neće promijeniti. Djetinjstvo i adolescencija upravo su razdoblja velikih promjena. Djeca rastu, tijelo se mijenja, odnosi se mijenjaju, raspoloženje varira, prijateljstva nastaju i nestaju. Važno je razlikovati prolaznu razvojnu promjenu od teškoće koja traje, pojačava se ili počinje ozbiljno ometati svakodnevni život. Tada pomoć možete potražiti kod školskog liječnika, liječnika obiteljske medicine ili pedijatra, u školi ili kod drugog stručnjaka.

Djeci ne možemo ukloniti svaki napor iz odrastanja. Niti bismo trebali. Možemo im, međutim, pomoći da njihova školska torba, ona prava i ona nevidljiva, ostane dovoljno lagana da uz školu u njoj ostane mjesta i za igru, prijateljstvo, odmor, smijeh, dosadu, pokoju pogrešku, bezbrižnost i ono najvažnije: pravo djetinjstvo i mladost.

Odjel za školsku i adolescentnu medicinu

Odjel nudi cjelovitu preventivnu i specifičnu zdravstvenu zaštitu za učenike osnovnih i srednjih škola te studente na području Primorsko-goranske županije. Rad  je usmjeren na rano uočavanje bolesti, očuvanje mentalnog i reproduktivnog zdravlja, prevenciju ovisnosti te stvaranje zdravih životnih navika.

Temelj zdravstvene zaštite koji obuhvaća redovito praćenje rasta i razvoja

• Sistematski pregledi: Provode se u ključnim životnim razdobljima – u 1., 5. i 8. razredu osnovne škole, 1. razredu srednje škole te na 1. godini studija.
• Preventivni probiri (skrininzi): Ciljani testovi za rano otkrivanje problema s vidom (uključujući vid na boje), sluhom, kralježnicom (skolioza), krvnici tlakom, anemijom te praćenje spolnog razvoja i prilagodbe na školu.
• Zdravstvena i tjelesna kultura: Pregledi kojima se utvrđuje sposobnost učenika za nastavu TZK-a, određuju primjereni oblici tjelesne aktivnosti ili odobravaju nastupi u školskim sportskim klubovima.
• Zaštita od zaraznih bolesti: Provođenje obveznog kalendara cijepljenja i docjepljivanja te brzi epidemiološki pregledi i intervencije u slučaju pojave zaraze u školi.
• Nadzor školskog okruženja: Obilazak škola, higijenska kontrola prostora i školskih kuhinja te prilagodba uvjeta obrazovanja za učenike sa zdravstvenim teškoćama.

Savjetovališni rad i zdravstveni odgoj i utvrđivanje psihofizičke sposobnosti za školu

Odjel pruža stručnu podršku kroz savjetovanja za učenike, studente, roditelje i nastavnike. Savjetovati se može o problemima s učenjem i prilagodbom, mentalnom i reproduktivnom zdravlju, kroničnim bolestima, poremećajima u ponašanju te pri odabiru budućeg zanimanja (profesionalna orijentacija). Također se provodi i zdravstveni odgoj kroz predavanja i radionice. 

U suradnji sa školskim i stručnim povjerenstvima, liječnici školske medicine sudjeluju u procjeni psihofizičkog stanja djeteta radi utvrđivanja primjerenog oblika školovanja ili odgode upisa u prvi razred.

Centri za mlade

U Centru se pruža stručna pomoć i podrška djeci, adolescentima i mladima u području školskog funkcioniranja i školskog neuspjeha, mentalnog zdravlja, emocionalnih i ponašajnih poteškoća, spolnog sazrijevanja i reproduktivnog zdravlja, partnerskih odnosa i planiranja obitelji te u pitanjima vezanima uz eksperimentiranje sa sredstvima ovisnosti, rizična ponašanja i razvoj ovisnosti. Centar se također bavi poteškoćama prilagodbe, problemima u obiteljskim i vršnjačkim odnosima, teškoćama povezanim sa stresom, samopoštovanjem i slikom o sebi te drugim izazovima karakterističnima za razdoblje odrastanja i adolescencije.

Više informacija potražite na linku.