KASTAV – Teško je opisati ono što je za svoje pratitelje i fanove priredila Barbara Udovičić na Kastvu – njezin projekt Barbara Unplugged napunio je kastavsku Crekvinu do posljednjeg mjesta. Persona koja je svoju popularnost stekla pričajući na emotivan, nježan i intiman način o svom životu, odnosno, o ključnim trenutcima koji su je oblikovali da postane osoba kakva danas jest, počela je na Facebooku, a sada puni dvorane. Njezin nastup na Crekvini toliko je bio iščekivan da su se karte rasprodale u rekordnom roku, a u Kastav su tom prilikom stigli gosti iz raznih zemalja, zbog čega je Udovičić jako radosna.

Live storytelling

Ono što je publika dobila, nije bilo klasično predavanje. Bilo je tu rekvizita i glazbenih intermezza, ali srž nastupa bile su priče koje je Barbara dijelila sa svojim pratiteljima. Sama priznaje da još uvijek ne zna kako nazvati format koji je osmislila – nije predavanje, nije monodrama, a možda je najbliže live storytellingu.

Večer je otvorila pozivom publici da pjeva, smije se, ali i plače. Govorila je o nekim od najtežih trenutaka svojeg života – od bolesti i borbe s rakom do odnosa, majčinstva, razvoda i iskustva posvojenja djece.

Upravo je posvojenju posvetila jedan od dijelova večeri, progovarajući bez romantiziranja o procesu koji je opisala kao iznimno težak i dug. O majčinstvu govori iz vrlo osobne perspektive, ističući kako je kroz vlastito iskustvo shvatila da roditeljstvo nije određeno biologijom, nego odnosom koji se gradi između roditelja i djeteta.

Publika je slušala i o njezinu razvodu te kako oprostiti nama samima na verziji nas koja nije znala bolje. Također je dala svoju perspektivu na to što za djecu znači kada vide odnos svojih roditelja. “Kada u braku ostajemo zbog djece, onda to nije žrtva, nego prijenos obrasca”, upozorava.

Bez romantike

Istodobno, Barbara je naglasila da svoj put ne želi romantizirati. “Jesam li iz toga nešto naučila? Sasvim sigurno. Jesam li ja danas zbog toga 2.0 verzija sebe? Apsolutno. Ali mene nije razvod ojačao, niti bol. Ja sam sebe ojačala boli usprkos”, rekla je, dodajući kako je suvremeno društvo patnju pretvorilo u svojevrsnu moralnu kategoriju, “kao da čovjek mora biti zahvalan vlastitoj boli jer je iz nje izašao živ. Kada bi mogla biti osoba kakva je danas, a pritom izbrisati teške događaje iz svojeg života, učinila bih to”, kaže.

Takve osobne priče čine temelj njezina javnog djelovanja, a čini se da je njezinim mnogobrojnim pratiteljima upravo to trebalo na sceni – jer ponekad je ljudima jednostavno potrebno pronaći osobu s kojom se mogu poistovjetiti i čije će ih priče pomoći usmjeriti prema vlastitim iskustvima i uspomenama, kao i svojevrsnom iscjeljenju koje traže.