U sklopu festivala Vrisak jučer je u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji održano novo izdanje »Brusilice za srednjoškolce« čija je gošća bila glazbenica i autorica Mirela Priselac Remi.

Razgovor s Remi vodila je Katja Brusić, učenica 3. c razreda, a zajednički su pokrile teme od Reminih početaka i izgradnje umjetničkog identiteta do njezina pjesničkog prvijenca »Masarykova«, procesa pisanja te odnosa između poezije i novog albuma »Gola«.

Remi i Mirela su jedno

Polazeći od pitanja tko je Mirela Priselac kada ostanu samo tekst, bez glazbe i pozornice, Remi je govorila o nadimku koji je odabrala još kao vrlo mlada autorica. Umjetničko ime isprva joj je služilo kao drugi identitet, svojevrsna maska koja joj je omogućila da izađe iz vlastite povučenosti.

– Ja sam zapravo introvert koji je naučio da mora biti ekstrovert želi li se baviti javnim poslom. Dala sam si ime Remi kako bih samu sebe ohrabrila da izađem iz sigurnih zona i dobijem slobodu biti drugačija od one Mirele koja je u školi pisala zadaće, bila dobra i pristojna djevojčica koja se smiješka, kazala je.

Taj je identitet bio osobito važan u početcima Elementala, u vrijeme kada je na hip-hop sceni bilo vrlo malo reperica. Kako bi se ravnopravno izborila za prostor u društvu kojim su dominirali muškarci, Remi je, objasnila je, preuzela nešto tvrđu, samouvjereniju, pa i bahatiju personu. S vremenom je ono što je u početku bilo uloga postalo sastavnim dijelom njezina identiteta.

– Remi mi je odradila put prema vlastitom samopouzdanju i slušanju unutarnjeg glasa. Kao da sam prošla emocionalnu i psihološku teretanu, pa danas imam dovoljno samopouzdanja i hrabrosti da budem glasna i kažem što mislim. Danas više ne odvajam Mirelu i Remi jer sam toliko dugo Remi da su postale jedno, rekla je.

Govoreći o oslobađajućoj ulozi pseudonima, podsjetila je i na anonimnost društvenih mreža, koja ljudima katkada pruža hrabrost da izgovore ono što inače ne bi, ali i na povijest književnica koje su bile prisiljene pisati pod muškim imenima kako bi njihovi tekstovi uopće bili prihvaćeni i vrednovani bez rodnih predrasuda. Glazba je, dodala je, i njoj pružila opravdanje i siguran prostor za izricanje misli koje možda ne bi imala hrabrosti izraziti na neki drugi način.

Zbirka »Masarykova«

Važnu ulogu u njezinoj poeziji ima Zagreb, koji u zbirci »Masarykova« nije samo mjesto radnje, nego gotovo zaseban književni lik. Rodni se grad, istaknula je, ne doživljava tek kao naziv na karti, već kao skup ulica, ulaza, ljudi, susreta i uspomena koje mu daju intimno značenje.

– Kada netko kaže Rijeka, vi ne vidite samo grad, nego svoju ulicu, ulaz u zgradu, prijatelje, mamu, tatu ili neku drugu stvar koja vam je važna. Grad tako postaje prostor koji vrvi simbolizmom i koji je na neki način personificiran, jer naziv na karti ne možete voljeti, a ja svoj Zagreb volim i prema njemu sam nježno i zaštitnički nastrojena, objasnila je Remi.

Naslov zbirke odabrala je prema zagrebačkoj Masarykovoj ulici, kroz koju je često prolazila odlazeći u središte grada i uz koju je vežu ugodne uspomene. Od tog je toponima, kazala je, stvorila vlastitu sigurnu zonu, što joj je bilo posebno važno jer je očekivala nepovjerenje prema njezinu književnom iskoraku.

– U Hrvatskoj i na našem području ljudi baš ne vole kada istodobno radiš više stvari. Ako si reperica, onda kao da nemaš što pisati zbirku poezije jer za to postoje »ozbiljni« pjesnici i pjesnikinje. Znala sam da će zbirka naići na reakcije ljudi koji će me pokušati staviti u samo jednu ladicu, pa sam sebi cijeli taj proces željela učiniti što ljepšim, ispričala je.

Na pitanje Katje Brusić koliko dugo oblikuje pojedinu rečenicu ili stih, Remi je naglasila da se pisanje pjesama za Elemental znatno razlikuje od pisanja poezije. Glazbeni tekst podrazumijeva ritam, rimu i druge formalne okvire, dok joj je poezija omogućila oslobađanje od tih ograničenja. Pjesme iz »Masarykove« većinom su nastajale kao neposredno bilježenje tijeka svijesti i svojevrsni osobni dnevnik.

– Zbirka je bila moj journaling, izbacivanje svega iz sebe, vrlo neposredno i bez mnogo vraćanja na tekst. Pjesme bih napisala i odmah objavila na svojoj Facebook stranici, a jedini urednički posao koji sam tada obavljala, bio je provjeriti pravopis. Kada smo ih odlučili staviti među korice, Marko Pogačar pomogao mi je u oblikovanju zbirke, ali zadržan je taj autentični glas, navela je.

Samostalni album

Otvorenost je sa sobom nosila i nelagodu, osobito u pjesmama u kojima je pisala o intimnosti i seksualnosti. Ipak, zaključila je da od čitatelja ne može očekivati iskrenu reakciju ako se i sama skriva iza uljepšane, idealizirane slike vlastitog života.

– Bilo je pjesama u kojima sam se prilično izložila i ogolila, pa sam se pitala jesam li baš sve to trebala reći. Ali kako ti tretiraš osobu kojoj se obraćaš, tako će i ona tretirati tebe. Ako u poeziji glumim i uljepšavam istinu, zauzvrat ću dobiti jednako lažnu reakciju, a to nisam željela, poručila je.

Upravo je to skidanje maski povezalo »Masarykovu« s novim samostalnim albumom »Gola«. Više pjesama s albuma tematski je proizašlo iz tekstova objavljenih u zbirci, koje je zatim trebalo prilagoditi glazbenoj formi, ritmu i rimi. Naslov albuma tako se nastavio na proces započet poezijom: postupno odbacivanje obrambenih mehanizama i pokazivanje vlastite ranjivosti.

Razgovor je brojnim okupljenim srednjoškolcima pružio dobar uvid u realnost nečijeg autorskog procesa, ali i života na glazbenoj i općenito kulturno-umjetničkoj sceni – susret s mladom publikom pritom nije ostao samo na predstavljanju jedne zbirke ili glazbenog albuma, nego se otvorio prema pitanjima samopouzdanja, umjetničke slobode, rodnih očekivanja i hrabrosti potrebne da se vlastito iskustvo izloži drugima.