Mrkli mrak, muk i nekoliko dugih trenutaka u kojima se naizgled ne događa ništa. Tako je u ponedjeljak navečer u prostoru Kitchen Muzeja moderne i suvremene umjetnosti započelo ovogodišnje izdanje manifestacije Japan u Rijeci.

Pred rasprodanim prostorom japanska glazbenica Hoshiko Yamane, koja pod imenom Tukico razvija svoj solo projekt, održala je svoj prvi nastup u Hrvatskoj.

Već je početna tišina pokazala da ovo neće biti koncert na kojem se izvođač i publika bore jedni s drugima za pozornost. Premda je riječ bila o stajaćem koncertu, publika je gotovo nepomično čekala prve zvukove, bez razgovora i uobičajenog žamora koji prati koncertne nastupe.

Riječka je publika Tukico dočekala s gotovo ceremonijalnim respektom, a tišina je ubrzo postala ravnopravan dio izvedbe, svojevrsni prostor između tonova u kojem se očekivanje polako pretvaralo u napetost.

Tukico je zatim, sama na pozornici, počela graditi čitav orkestar. Petožičana električna viola, loopovi i Moog sintesajzeri njezin su osnovni instrumentarij, no nabrajanje opreme malo govori o onome što se u prostoru zapravo događalo.

Slojevi zvuka nastajali su jedan preko drugoga, vraćali se, mijenjali oblik i nestajali, sve dok nije postalo teško razaznati gdje završava viola, a počinje elektronika. Iz jedne izvođačice nastajao je zvuk cijelog ansambla.

Hoshiko Yamane – Tukico / Foto Nikola Blagojević

Čas kao da je dolazio iz dubina oceana, čas s nekih nedostižnih visina, da bi se naposljetku smjestio negdje mnogo bliže i gotovo fizički, u tijelu slušatelja.

Tukico je iz instrumenta izvlačila zvukove koji su podsjećali na šumove prirode, udaljene životinjske glasove ili kretanje vode, da bi ih već u sljedećem trenutku pretvorila u nešto sasvim “neprirodno”, nalik zvučnoj kulisi nekog vanzemaljskog limba. Viola pritom nije bila samo prepoznatljivi gudački instrument nego i izvor materijala koji se pred publikom neprestano preoblikovao.

Prostor Kitchena MMSU-a bio iznimno dobar izbor za takvu vrstu nastupa.

Zatvorenost i ogoljenost prostora, mrak i minimalna scenografija omogućili su da glazba preuzme gotovo čitavo perceptivno polje. Koncert je evocirao i mir i nemir: meditativne, gotovo hipnotičke dionice u sebi su zadržavale napetost koja je svakog trenutka mogla prerasti u nešto drugo.

Yamane je tu napetost gradila strpljivo, a strpljenje je vježbala i na publici. Pojedine je motive dugo ponavljala i nadograđivala, iskušavajući pritom i pozornost publike, ali ostavljajući dovoljno vremena da se čuju detalji koji bi u konvencionalnijoj koncertnoj dinamici lako nestali.

Nije nudila brze vrhunce ni jasno označene prijelaze. Zvuk se pretače, gomila, raspada i ponovno sastavlja, pa slušatelj postupno prestaje čekati da skladba “nekamo stigne” i počinje pratiti samu njezinu transformaciju.

Koncert je stoga funkcionirao i kao svojevrsno narativno iskustvo. Tukico je pokazala koliko instrumentalna glazba može biti pripovjedna. U tom se smislu njezina izvedba mogla čuti i kao neimenovani hommage stoljećima skladatelja i skladateljica koji su mnogo prije popularne glazbe, radija i suvremene glazbene industrije gradili priče isključivo zvukom.

Yamane iza sebe pritom ima iskustvo rada u sasvim drukčijem, kolektivnom kontekstu: članica je njemačkog sastava Tangerine Dream, jednog od ključnih imena elektroničke glazbe, premda je Tukico pokazala i koliko jedna osoba, uz gudački instrument i elektroniku, može proširiti granice onoga što publika uopće prepoznaje kao koncertnu izvedbu.

Bolje otvaranje ovogodišnjeg Japana u Rijeci teško je bilo zamisliti. Manifestacija, koju organizira riječki muzej informatike Peek&Poke u suradnji s partnerima, traje do 21. rujna i donosi niz programa posvećenih suvremenoj japanskoj umjetničkoj i kulturi, a otvorena je koncertom koji je od publike tražio koncentraciju, strpljenje i spremnost na slušanje.

Zanimljivo je pritom da se iste večeri u Rijeci otvarao i veliki književni festival, također pred brojnom publikom. U gradu u kojem se kulturni akteri godinama žale na ograničenu publiku i preklapanja programa, činjenica da su dva zahtjevnija kulturna događanja istodobno uspjela privući poveći broj ljudi vrijedi barem zabilježiti. Možda je riječ tek o dobroj rujanskoj večeri, ali možda je riječka kulturno-umjetnička scena napokon narasla do točke u kojoj različiti programi više nužno ne otimaju publiku jedni drugima.