Posljednjih mjeseci stanovnici mnogih dijelova Europe gledali su prema nebu očekujući kišu. Niz vrućih dana, malo oborina i kratki pljuskovi koji brzo prođu obilježili su još jedno izrazito toplo ljeto. Hrvatska nije prošla ništa bolje te smo ovog ljeta svjedočili temperaturama višim od višegodišnjeg prosjeka, uz izraziti manjak i vrlo neujednačen raspored oborina.

U takvim se situacijama prirodno javlja zabrinutost za potencijalni nedostatak vode, posebice u izvorima iz kojih se opskrbljuju javni vodovodi. Na Cresu se pritom posebno prati Vransko jezero, glavni izvor vode za cresko-lošinjsko otočje. Nema razloga za stvaranje nepotrebne uznemirenosti, ali dugoročna istraživanja upozoravaju da rast temperature i pojačano isparavanje postupno povećavaju pritisak na otočne zalihe vode. To je poziv na odgovorno upravljanje, štednju i očuvanje svih raspoloživih vodnih resursa.

Mnogo vidljivije posljedice suše mogu se uočiti na malim prirodnim vodnim tijelima. Creske lokve, rasute po pašnjacima, uz sela i među suhozidima, ovoga su ljeta ponovno pokazale koliko su osjetljive. Mnoge tijekom toplijeg dijela godine ostaju s malo vode, a neke potpuno presuše. Za ovce koje tijekom cijele godine borave na otvorenom one su i dalje važna pojilišta. Za divlje životinje često predstavljaju jedan od rijetkih dostupnih izvora slatke vode.

Foto Ugo Toić

Voda oko koje se gradio život

Lokve nisu samo udubine u kojima se nakon kiše zadržava voda. One su trag višestoljetne prilagodbe čovjeka oskudnim uvjetima otočnog krša.

Neke su nastale prirodno, dok su druge otočani uredili produbljivanjem terena i postavljanjem sloja gline koji je sprječavao otjecanje vode. Služile su za napajanje ovaca, pranje rublja, zalijevanje i druge svakodnevne potrebe. Prije izgradnje suvremenih sustava vodoopskrbe doslovno su omogućavale život u krajobrazu bez stalnih površinskih tokova.

Gotovo svako cresko selo imalo je svoju zajedničku lokvu. O njezinu održavanju nije brinuo pojedinac, nego cijela zajednica. Seoski glavar, ancijan, određivao bi vrijeme rabote, zajedničke radne akcije tijekom koje su se uklanjali mulj i raslinje, popravljali suhozidi te uređivao pristup vodi.

Posebno su zanimljive lokve na spoju više pašnjaka. Prema njima su vodili suhozidima omeđeni prolazi, takozvani diriti, kojima je svakom vlasniku bio osiguran pristup vodi. Jedna lokva tako je mogla pripadati većem broju korisnika, ali je svatko znao svoja prava i obveze. Voda se nije doživljavala samo kao privatno vlasništvo, nego kao zajedničko dobro koje treba čuvati.

Vrijednost lokvi danas je mnogo šira od njihove nekadašnje uloge u opskrbi vodom. Otok Cres u velikoj je mjeri obuhvaćen ekološkom mrežom Natura 2000, a Europska unija je prepoznala sredozemne povremene lokve kao prioritetni stanišni tip. Riječ je o malim i plitkim vodenim površinama sa sezonskim ciklusom plavljenja i presušivanja, o kojem ovise posebne biljne i životinjske zajednice.

U njima žive i razmnožavaju se vodozemci, kukci i brojni sitni organizmi. Lokve su pojilišta za ptice, gmazove i sisavce, a okolnim vrstama služe kao mjesta hranjenja, odmora i zaklona. Na lokvi Sveti Vid, primjerice, zabilježena je bogata zajednica gmazova, zbog čega je to područje i lovište surog orla.

Upravo zato presušivanje ili nestanak jedne male lokve može ostaviti posljedice mnogo šire od njezine površine. Posebno u ljetnim mjesecima, kada vode u krajoliku gotovo nema, svaka očuvana lokva postaje malo utočište života.

Zašto su lokve napuštene?

Na Cresu ima dvjestotinjak lokvi, ali mnoge od njih danas su zapuštene, zarasle ili teško dostupne. Dio ih je izgubio prvotnu namjenu razvojem vodovodne mreže, izgradnjom cesta i korištenjem novijih načina dopremanja vode. Istodobno se smanjio broj stanovnika u selima i broj ljudi koji se bave tradicionalnim ovčarstvom.

Bez redovitog čišćenja u lokvama se nakupljaju zemlja, lišće i mulj, a okolno raslinje otežava pristup životinjama. Dodatnu štetu mogu napraviti divlje svinje, koje kopanjem oštećuju glineni sloj zaslužan za zadržavanje vode. Kada se udruže zapuštenost, više temperature i duža razdoblja bez kiše, lokve presušuju brže i gube dio svojih prirodnih funkcija.

Ipak, znanje potrebno za njihovo održavanje nije potpuno nestalo. Među creskim ovčarima još postoje ljudi koji su kao djeca čistili lokve sa svojim roditeljima. Oni znaju da se mulj mora uklanjati pažljivo, bez probijanja nepropusnog sloja gline, te da obnovu treba prilagoditi svakoj pojedinoj lokaciji.

Projekt WatHer vraća lokve u život

Tu se otvara prostor za projekt WatHer, koji se provodi u sklopu programa Interreg Euro-MED i sufinanciran je putem Europskog fonda za regionalni razvoj. Projekt okuplja 12 partnera iz osam sredozemnih zemalja, a zajednički cilj je proučiti, obnoviti i ponovo staviti u funkciju tradicijske sustave upravljanja vodom.

Foto Ugo Toić

Ti se sustavi više ne promatraju kao zastarjeli ostaci prošlosti. Oni mogu pridonijeti očuvanju vode i bioraznolikosti, prilagodbi klimatskim promjenama, kvaliteti krajolika, obrazovanju i jačanju lokalnog identiteta. Njihova obnova ne znači povratak u prošlost, nego prilagodbu vrijednih starih rješenja današnjim potrebama.

Na otoku Cresu projekt provodi Otočna razvojna agencija (OTRA) u suradnji s Poljoprivrednom zadrugom Cres, Udrugom Pramenka, Gradom Cresom i drugim lokalnim dionicima. Nakon istraživanja i evidentiranja lokvi, za pilot-obnovu odabrane su tri lokacije: Sveti Vid kod Merga, seoska lokva u Predošćici i Pogana na predjelu Sv. Juraj između Orleca i Beleja. Lokacije su odabrane prema njihovoj važnosti za stočarstvo, prirodu, povijesnu baštinu i otočni krajolik.

Obnova će povezati iskustvo lokalnih ovčara sa znanjem biologa, hidrologa i drugih stručnjaka. Pratit će se količina i kvaliteta vode te promjene u biljnom i životinjskom svijetu, kako bi se utvrdilo koje metode daju najbolje rezultate. Stečeno iskustvo trebalo bi olakšati obnovu drugih lokvi na Cresu i Lošinju te u sličnim krškim područjima Sredozemlja.

U trenucima kad se ovaj tekst nađe pred čitateljima, od 14. do 16. rujna, u Cresu će se održati sastanak projektnih partnera na kojem će se razmatrati projektne aktivnosti, a obići će se i neke creske lokve.

Najvažnija poruka projekta ipak nije samo tehnička. Lokve su stoljećima opstajale zato što su ljudi razumjeli njihovu vrijednost i zajednički se o njima brinuli. U vremenu klimatskih promjena upravo bi to iskustvo moglo ponovo postati važno.

Creske lokve podsjećaju nas da baština nije samo ono što čuvamo radi sjećanja, već se ponekad u starim znanjima kriju odgovori na vrlo suvremena pitanja. A kada je riječ o vodi, svaka sačuvana kap i svaka obnovljena lokva mogu biti vrijedan doprinos otpornijoj budućnosti otoka.