Nikad nisam htjela biti političarka ili izabrana osoba, ali sam zato voljela raditi za druge žene koje jesu – i nadam se da će više djevojaka to raditi. Problem je osjećaj da smo odvojene od politike, da naš glas ne vrijedi ili da ono što radimo ne čini razliku. Zapravo, sve što radimo čini razliku – govorila je Gloria Steinem, američka feministkinja i novinarka koja je nedavno preminula u 92. godini. Njezin aktivizam oblikovao je borbu za prava žena diljem svijeta. Bila je jedna od glavnih zagovarateljica feminističkog pokreta u 1960-ima i 1970-ima te suosnivačica časopisa Ms. koji je postao simbolom američkog novinarstva i borbe za ženska prava.

Diplomirala je na Smithovu koledžu 1956. godine, a 1960. zaposlila se kao novinarka. Feminističkim temama počela se značajnije baviti 1968., a 1971. s nekoliko je feministica – uključujući i Betty Friedan – utemeljila Nacionalni ženski politički odbor (National Women’s Political Caucus). Nastojeći predstaviti aktualne teme iz feminističke perspektive, utemeljila je 1972. časopis Ms., koji uz prekide izlazi do danas. Potom je djelovala u pokretu za emancipaciju žena utemeljujući, među ostalim, udruge Koalicija sindikalnih žena (koja se bavila ulogom žene u sustavu rada) i Glasači za pravo na izbor (koja se bavila pitanjem prava na pobačaj). Glavno djelo joj je »Revolucija iznutra« (»Revolution from Within«) iz 1992. godine.

O njezinom životu snimljen je dokumentarni film »Gloria: In her own words«, koji je sastavljen od intervjua i arhivskih materijala. Zaslužna je za podizanje svijesti o tome kako je umanjivanje statusa žena u društvu bitno povezano s mnogim drugim problemima s kojima se današnji svijet suočava i kako neravnopravnost spolova i restriktivne rodne uloge imaju poražavajući utjecaj i na muškarce. Zbog toga je cijenjena kao pionirka i vizionarka našega doba.

Gloria Steinem rođena je 25. ožujka 1934. godine u Toledu, Ohio. Otac joj je bio prodavač antikviteta, a zbog prirode njegova posla cijela je obitelj živjela putujući u kamp kućici i do dvanaeste godine nije redovito pohađala školu. Njezina majka bila je novinarka koja je zbog obitelji morala odustati od posla. Majka joj je doživjela živčani slom te je veći dio života provela u sanatoriju. Nakon što je završila fakultet, Steinem je dobila stipendiju za nastavak studija u Indiji. To iskustvo života u Indiji motiviralo ju je da se bori protiv nejednakosti i socijalnih nepravdi.

Nakon povratka u New York, počela je pisati za časopise. Jedan od njezinih prvih većih zadataka u istraživačkom novinarstvu bio je članak o uvjetima rada zaposlenica Playboya. U svrhu istraživanja prijavila se za posao Playboyeve zečice. Primljena je u Playboy Club u New Yorku gdje je u tri tjedna na vlastitoj koži iskusila izrabljivačke radne uvjete i ponižavajuće seksualne zahtjeve. To iskustvo kasnije je pretočeno u film pod nazivom »A Bunny’s Tale«. Njezina reportaža »I Was a Playboy Bunny« razotkrila je drugu stranu Playboyeva svijeta – stroga pravila vezana uz izgled, seksualizaciju zaposlenica, fizičke zahtjeve posla i uvjete rada. Priča ju je učinila poznatom, ali joj je paradoksalno otežala daljnju novinarsku karijeru. Umjesto da je urednici vide kao reporterku koja je provela ozbiljan tajni novinarski zadatak, počeli su je poistovjećivati s Playboyevom zečicom.

Početkom sedamdesetih Steinem je sudjelovala u pokretanju projekta koji će postati jedna od institucija američkog feminizma –časopisa Ms. Prvo izdanje pojavilo se 1971. kao dodatak New York Magazineu, a sljedeće godine Ms. je postao samostalan časopis. Bio je radikalno drukčiji od tradicionalnih ženskih časopisa toga vremena. Umjesto recepata, savjeta o tome kako zadovoljiti supruga i tekstova o modi, Ms. je otvarao pitanja pobačaja, seksualnog nasilja, diskriminacije na radnom mjestu, politike, ekonomije i prava žena. Steinem je ostala jedna od njegovih urednica petnaest godina. Taj je časopis jedinstven i po tome što je prvi u povijesti koji su u potpunosti posjedovale i uređivale žene.

Životna prekretnica za Steinem je 1970-ih godina bilo sudjelovanje u debati o pobačaju s koje je izvještavala, a smatrala je kako je upravo tada započeo njezin život aktivne feministkinje. Vezano uz to kazala je: »Protiviti se pobačaju znači svoditi ženu isključivo na njezinu reproduktivnu funkciju. Feminizam mi je pomogao da shvatim kako ne moramo svi živjeti isti život.«

Gloria Steinem je bila vođa ženskog oslobodilačkog pokreta, baveći se pitanjima kao što su nezastupljenost žena i ženskih pitanja u političkom i javnom životu. Bila je govornica, delegatorica, organizatorica, povjerenica i novinarka koja je pratila javna događanja vezana uz razvoj civilnog društva, ravnopravnost spolova i demokraciju. Pridružila se pokretu March for Women’s Lives, masovnom otporu vladinim napadima na ženska reproduktivna prava 2004. godine. Zbog svojih izuzetnih doprinosa osvojila je brojne nagrade, 1993. primljena je u Women’s Hall of Fame, a zatim i u American Society of Magazine Editors Hall of Fame. Zalagala se i za sklapanje istospolnih brakova. Organizacija American Humanist Association dodijelila joj je 2012. nagradu za humanisticu godine za promicanje aktivizma vezanog uz LGBTQ pitanja i feminizam.

Kontroverzu je izazvala 1998. godine tekstom u New York Timesu u kojem je branila predsjednika Billa Clintona u vrijeme optužbi za seksualno uznemiravanje. Gotovo dva desetljeća poslije priznala je da isti tekst više ne bi napisala.

Kritizirana je i zbog nekih ranijih stavova o transrodnim osobama. Kasnije je svoju poziciju jasno redefinirala, poručivši da transrodne osobe žive autentične živote koje treba prihvatiti i slaviti, a ne dovoditi u pitanje. Steinem se ni u poznim godinama nije povukla iz politike. Podržala je predsjedničku kandidaturu Hillary Clinton, a nakon pobjede Donalda Trumpa postala je jedna od njegovih najpoznatijih kritičarki.

Ženska infoteka iz Zagreba objavila je 2002. godine knjigu Glorije Steinem »Revolucija iznutra: Knjiga o samopoštovanju«. Riječ je o djelu koje na izniman način pridonosi univerzalnoj temi o interakciji između pojedinca i društva, a ujedno je i najpoznatija i najprevođenija knjiga Steinem. Koristeći se primjerima iz vlastita i tuđih života, muških kao i ženskih, svih rasa, klasa, godina, mogućnosti i seksualnih sklonosti – autorica pokušava nanovo uspostaviti autoritet pojedinca koji je napravda na bilo koji način narušila. Tako, između ostalih, analizira vlastiti život i borbu s malignom bolešću, život Marilyn Monroe, Mahatme Gandhija, obitelj Ronalda Reagana, potanko analizira knjigu Emily Brontë »Orkanski visovi«, znanstveno zamaskirane rasne predrasude… Naročito je korisan dodatak knjizi namijenjen radu u grupama, vodič kroz meditaciju i bogata biblioterapija. Knjiga spada u kapitalna djela iz područja samopomoći, a kao što je autorica sama kazala, namijenjena je svima, ženama, muškarcima, djeci pa čak i nacijama, čiju je snagu ograničio nedostatak samopoštovanja.

Prema riječima Glorije Steinem, dva najgora mita koja prate feminizam su onaj da je borba za prava žena borba bjelkinja srednje klase, i onaj da su žene tijekom 1970-ih učinile sve što se može učiniti na polju ženskih prava. Njezina poruka bila je da žene moraju imati pravo odlučivati o vlastitom tijelu, radu i budućnosti. Kao međunarodno prepoznata aktivistica govorila je o nejednakosti koja nije bila vidljiva samo u zakonima, nego i na radnim mjestima, u obiteljima te u načinu na koji društvo promatra žene. Steinem se nije ograničila samo na pitanja koja su se odnosila na položaj žena u Sjedinjenim Američkim Državama. Prosvjedovala je protiv smrtne kazne i sakaćenja ženskih spolnih organa, povezujući različite oblike nasilja i diskriminacije. Time je njezin aktivizam dobio međunarodnu dimenziju, a poruke o dostojanstvu, sigurnosti i jednakosti doprle su daleko izvan američkih granica. Zbog svojih stavova bila je izložena snažnim reakcijama protivnika. Kritike nisu dolazile samo od muškaraca, nego i od žena koje se nisu slagale s ciljevima feminističkog pokreta. Završimo s nekoliko misli Glorije Steinem: »Nikad nećemo riješiti feminizaciju moći dok ne riješimo maskulinizaciju bogatstva./Empatija je najradikalnija ljudska emocija./Žene imaju dva odabira: ili su feministkinje ili mazohistkinje.«