Superscript Title

GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA Premijera predstave »Uho«

Main Headline

Lutkarska predstava o važnosti slušanja

Subtitle

U središtu ove neobične priče nalazi se uho koje se odvaja od glave i samo kreće u svijet. Na putovanju susreće različita bića te otkriva da slušanjem drugih počinje bolje razumijevati i samo sebe

Text

RIJEKA – Možemo li u svijetu ispunjenom neprekidnom bukom doista čuti jedni druge? Tim se pitanjem bavi »Uho«, prva premijera Gradskog kazališta lutaka Rijeka u novoj sezoni, predstavljena na konferenciji za novinare.

Predstava češkog redatelja Jakuba Maksymova, nastala prema istoimenoj slikovnici nagrađivane estonske autorice i ilustratorice Piret Raud, premijerno će biti izvedena u petak, 11. rujna, u 18 sati. Riječ je o prvom hrvatskom kazališnom postavljanju nekog djela Piret Raud.

U središtu jednostavne, ali neobične priče nalazi se uho koje se odvaja od glave i samo kreće u svijet. Na putovanju susreće različita bića, sluša njihove priče, probleme i čežnje te otkriva da slušanjem drugih počinje bolje razumijevati i samo sebe. Slikovnica je djelomično nadahnuta životom i stvaralaštvom Vincenta van Gogha, a redatelj je taj motiv dodatno razvio kako bi priči dao širi kazališni okvir.

Van Gogh kao inspiracija

Ravnateljica GKL-a Rijeka Magdalena Lupi Alvir predstavu je opisala kao poetičnu, duhovitu, vizualno raskošnu i izrazito ritmičnu lutkarsku izvedbu o važnosti slušanja.

– Na svome putovanju Uho će čuti različita bića, njihove priče i ponekad njihove probleme. Slušajući druge, predstava nam poručuje da možemo više čuti i, u konačnici, bolje razumjeti sami sebe. Riječ je o neobičnoj i začudnoj predstavi koja bi mogla zaintrigirati različite generacije gledatelja, kazala je Lupi Alvir.

Iz predstave “Uho” / Foto GKL RIJEKA

Autor adaptacije i redatelj Jakub Maksymov poznat je po povezivanju lutkarstva sa suvremenim tehnologijama te eksperimentiranju različitim izvedbenim formama. U radu na »Uhu« posebno ga je privukla mogućnost da se priča o likovnom umjetniku i njegovu unutarnjem svijetu ispripovijeda prvenstveno zvukom.

– Kada smo počeli razmišljati o kazališnom okviru, doslovno smo došli do okvira koje možete vidjeti iza nas. Dublje ulazeći u slikovnicu, otkrili smo snažnu inspiraciju Van Goghovim djelom, ali i njegovim životom. To je postalo okvirom predstave koji otvara i zaokružuje priču te joj daje dublju temu, objasnio je Maksymov.

Budući da je glavni junak ostao bez glave, a time i ostalih osjetila, autorsku je ekipu posebno zanimalo što i kako Uho čuje. Glazba i zvuk tako su postali vodeći elementi predstave, gotovo ravnopravni izvođačima i lutkama. Ansambl zvukove proizvodi uživo, koristeći glasove, svakodnevne predmete i različite materijale.

– Usredotočili smo se na slušanje i na ono što Uho čuje jer ono više nema ostala osjetila. Zato smo došli do koncepta u kojem se u velikoj mjeri koristimo Foley tehnikom, odnosno predmetima i materijalima kojima stvaramo zvukove. Zanimljivo nam je bilo unutarnjem svijetu slikara pristupiti iz prostora zvuka, a ne slike – istaknuo je redatelj.

Vizualni identitet predstave oblikovala je poljska umjetnica Olga Ziebinska, glazbu potpisuje novosadski skladatelj Lazar Novkov, oblikovatelj svjetla je Sanjin Seršić, a zvuk su oblikovali Paulino Girotto i Lazar Novkov.

Slika, pokret i zvuk

U predstavi igraju Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj i David Petrović, koji istodobno nastupaju kao glumci, animatori i izvođači zvukova. Petra Šarac naglasila je da se »Uho« ne zaustavlja na površnoj zabavi, nego temu slikovnice razvija kroz više značenjskih slojeva.

– Najvažnije je da djeci, a zatim i odraslima, prenesemo važnost slušanja, ali pravog slušanja. Uho, nakon što ostane bez glave, nije sposobno ono što čuje pretvoriti u konkretnu misao, nego jednostavno sluša. I sama iz ove predstave mogu naučiti da nekada samo saslušam čovjeka bez pokušaja da budem pametna i dajem savjete i sugestije, kazala je Šarac.

Predstava se izvodi gotovo bez riječi, pa su njezina dramaturgija i komunikacija s publikom u velikoj mjeri izgrađene slikom, pokretom i zvukom.

– Radili smo s glasom, sinkronizacijom i zvukovima koje stvaramo različitim predmetima, a meni je kao glumici to bilo iznimno zanimljivo. Mislim da je predstava namijenjena svim uzrastima jer ima više slojeva. I djeca i odrasli u njoj će moći pronaći nešto važno za sebe, rekla je Andrea Špindel.

David Petrović posebno je izdvojio povezivanje glumca, zvuka, lutke i predmeta.

– Najviše me u predstavi zabavlja upravo sinergija zvukova i lutaka. Ne samo da glumimo i animiramo nego stvaramo zvukove i njima nadopunjujemo sve što se događa. Veseli me kada se cijela bajka odvija na pozornici i kada ondje stvaramo sve što publici možemo pružiti, kazao je Petrović.

Tilen Kožamelj naglasio je nešto tamniju atmosferu predstave, koja mlađoj publici ne nudi samo razigrane boje i pokret nego i složeniji umjetnički sadržaj.

– Čini mi se hrabrim i odgovornim postaviti ovakvu, pomalo mračnu priču kako bi i mlađa publika dobila umjetničko djelo koje nije samo lijepo i šareno. Polazimo od slika, od nečega što je dvodimenzionalno, a onda objekti iz njih oživljavaju i prelaze u trodimenzionalni prostor. Cijelo vrijeme prati ih igra zvuka, pa ponekad zatvorim oči i pokušavam samo čuti što se događa, rekao je Kožamelj.

»Uho« traje 45 minuta, a prema službenom programu namijenjeno je publici starijoj od pet godina. Nakon premijere slijede izvedbe za građanstvo te organizirani dolasci vrtića i škola.