Ovogodišnju Nagradu žirija na ČAnsonfestu osvojio je operni solist riječkog HNK-a Robert Kolar, i to već na prvom nastupu na ovom kastavskom festivalu, za interpretaciju skladbe »Kamik va kamike«.

Skladbom »Kamik va kamike«, na stihove pokojnog Darka Dekovića i glazbu Brune Krajcara, Kolar je pokazao da njegov glas jednako uvjerljivo funkcionira i izvan opernog repertoara. O tome kako je došlo do njegova festivalskog nastupa, što ga je privuklo čakavskoj šansoni te zašto mu je domaća zabavna glazba omiljeni način opuštanja, razgovarali smo s umjetnikom koji čakavsku riječ i melodiju već dugo nosi kao dio vlastitog primorskog identiteta.

Iako je njegov profesionalni život već tri desetljeća čvrsto vezan uz operu i koncertni repertoar, Kolar ne skriva ljubav prema kvalitetnoj zabavnoj glazbi, osobito onoj iz osamdesetih i devedesetih, koju kod kuće rado sluša sa suprugom, opernom umjetnicom Kristinom Kolar. Ove godine njih dvoje zajedno obilježavaju i 30 godina djelovanja u riječkom HNK-u, a pred njima je nova, iznimno radna operna sezona.

Operni pjevač Robert Kolar

Nastup u Kastvu logičan slijed

Ove ste godine prvi put sudjelovali na ČAnsonfestu i odmah osvojili prestižnu Nagradu stručnog žirija za emocionalnu skladbu »Kamik va kamike«. Kakav je osjećaj trijumfirati već na prvom koraku u kastavske festivalske vode?

– Još uvijek su osjećaji pomiješani… Pomalo i ne vjerujem jer je sve došlo iznenada i neočekivano. Naravno zadovoljan sam što sam postigao uspjeh i na drugom glazbenom polju osim ozbiljne glazbe. Ozbiljnu glazbu, a također i kvalitetnu zabavnu glazbu, u koju ubrajamo i šansone, vrlo cijenim. S obzirom na to da sam završio Muzičku akademiju te se već 30 godina bavim opernim i koncertnim djelovanjem diljem Hrvatske i šire, vrlo dobro znam da je i jednu i drugu glazbu vrlo zahtjevno kvalitetno napisati i izvesti. Tim više sam zadovoljan svojim nastupom na Čansonfestu u Kastvu.

Vaš pjevački opus seže od zahtjevnih opernih rola do sakralne i koncertne glazbe. Kako se u toj bogatoj paleti našla upravo čakavska šansona i što vas je potaknulo da se kroz domaću besedu okušate na kastavskoj pozornici?

– Rođeni sam Riječanin i čakavština mi je, iako nisam autohtoni govornik, ušla pod kožu i osjećam je kao dio života nas Primoraca. Lijepo je uopće da se čakavština njeguje kroz riječ i glazbu. Na Akademiji sam prošao skoro cijeli opus pjesama Ivana Matetića Ronjgova, te na koncertima, uz djela svjetske i hrvatske lirike, redovito izvodim i njegove skladbe, tako da je ovaj nastup u Kastvu, bar meni, bio logičan slijed.

Odluka već nakon pola sata

Skladbu »Kamik va kamike« autorski potpisuju Bruno Krajcar i pokojni Darko Deković, a vi ste joj udahnuli vokalni život. Kako je tekla suradnja na ovom projektu i što vas je u toj pjesmi, u stihovima i melodiji, najviše dotaknulo i privuklo?

– Pjesma »Kamik va kamike« ponuđena mi je početkom ljeta od strane gospodina Saše Matovine koji je uz gospodina Sanjina Mandičića idejni i umjetnički voditelj Čansonfesta U Kastvu. Kroz razgovor sugerirao mi je da ima napisanu pjesmu i da bih ja po njegovom mišljenju bio dobar izbor kao interpret iste. Poslao mi je matricu i tekst, te sam kroz pola sata prihvatio ponudu.

Što vas je osvojilo kod pjesme, ponukalo na tako brzu odluku?

– Najprije stihovi Darka Dekovića koje je napisao u zatvoru 70-ih godina prošlog stoljeća, koji su me dirnuli, shvatio sam ih kao krik obespravljenosti jednog čovjeka kojega režim tlači. Gospodina Dekovića sam i osobno poznavao, jer smo do njegove smrti radili zajedno u HNK-u Ivana pl. Zajca. Zatim glazba Brune Krajcara; kojega pratim cijelu njegovu karijeru i znam da je kvalitetan kompozitor. Stihove je pretočio u glazbu na savršen način. I na koncu svidio mi se i glazbeni aranžman Aleksandra Valenčića koji je vrlo nadahnuto i inventivno aranžirao glazbu za orkestar. Moram spomenuti i festivalski orkestar koji je muzikalno odsvirao sve dionice i profesionalno otpratio ne samo mene, nego i druge izvođače.

Ove godine slavlje

Glazba je utkana u vašu svakodnevicu. Spomenuli ste jednom kako u vašem domu pjesme ne nedostaje, te da vi i vaša supruga, također operna umjetnica Kristina Kolar, pjevate čak i dok kuhate. Jesu li ove pitke, intimne šansone idealna zvučna kulisa za takve opuštene obiteljske trenutke i »pripravljanje ručkova uz arije«?

– Kod kuće Kristina i ja dok kuhamo ili se odmaramo slušamo isključivo zabavnu glazbu i to iz razdoblja 80-ih pa do 90-ih. Uz nju se najljepše opustimo, a mišljenja smo i da je to kvalitetno glazbeno razdoblje domaće scene. Naravno, pratimo i aktualnu hrvatsku estradnu scenu slušajući radio stanice.

Ljeto polako ide svome kraju, što znači da je pred vratima nova kazališna sezona u HNK Ivana pl. Zajca. Možete li nam otkriti pripremate li već neku novu ulogu i što publika riječkog HNK-a može očekivati u nadolazećim mjesecima?

– Ovo ljeto Kristina i ja imali smo nekoliko zajedničkih koncerata, kao što to imamo svakog ljeta izvan naše matične kuće, ali smo se i uspjeli odmoriti te smo spremni početkom devetog mjeseca započeti novu opernu sezonu u HNK-u Ivana pl. Zajca. Ove sezone zajedno ćemo proslaviti 30 godina rada u operi s koncertnom izvedbom opere Ivana pl. Zajca »Nikola Šubić Zrinski« gdje pjevam naslovnu ulogu Nikole Šubića Zrinskog, a Kristina mi se pridružuje kao Eva, njegova žena. Izvedba se očekuje 4. studenog, a ujedno je to i 150. obljetnica od praizvedbe opere. Dirigirati će maestro Igor Vlajnić. Ove sezone me i očekuje premijera opere R. Wagnera »Ukleti Holandez« gdje pjevam naslovnu ulogu te reprize repertoarnih predstava, G. Verdi »Ivana Orleanska«, gdje pjevam ulogu Giacoma, te u operi za djecu koju je napisao E. Humperdinck gdje pjevam oca.

Sve u svemu, biti će to zanimljiva i radna sezona.

Kada govorimo o opernim ulogama, publika često vidi samo sjaj premijere, ali koliko traje nevidljivi, rudarski dio posla, od prvog susreta s partiturom do potpunog sazrijevanja jedne složene operne role na sceni?

– Točno, publika vidi gotov lik, odnosno operu u kojoj interpretiramo zadanu rolu. Iza toga svega stoji veliki rad, vokalno ­i psihofizički. Da bi se jedna rola privela kraju, premijeri, odnosno premijernoj izvedbi, za svaku je potreban određeni broj dana ili mjeseci, ovisno o veličini uloge ili količini glazbe. Prosječno za jednu glavnu rolu treba dva do tri mjeseca od prvog susreta s partiturom do izvedbe. U to su uključene korepetitorske probe s klavirom, režijske probe s klavirom, režijske probe s orkestrom, kostimske probe, sjedeća proba s orkestrom plus generalna proba. Da bi rola sazrela, ili što mi kažemo u pjevačkom žargonu »legla u grlo i tijelo » mogu proći i godine, odnosno što se više izvodi, bolje leži u grlu…

Tijekom dugogodišnje karijere nastupali ste na brojnim pozornicama diljem Europe i svijeta. Postoji li neko specifično kazalište, koncertna dvorana ili grad koji su vam ostali u posebnom sjećanju i kojima se uvijek rado vraćate u mislima i što vas nakon svih ovih godina na sceni i dalje najviše profesionalno ispunjava?

– Svaka pozornica i svaki nastup, bilo u kazalištu, koncertnoj dvorani ili na otvorenom, ima specifičnu energiju koju možemo emitirati u publiku. Kad se dogodi da je organizacija, kolege solisti, orkestar, zbor, scena, kostimi, svjetlo, akustika, dirigent i još puno drugih elemenata stopljeno na pravilnoj, odnosno profesionalno­-umjetničkoj razini, svaka pozornica, odnosno izvedba, zrači umjetnošću. Za to živimo i mi i publika, za taj neki osjećaj da smo mi umjetnici dali nešto što publika osjeti i nosi u svojim srcima dalje.