Iz Udruge Sjena reagirali su na izjavu ministra rada i socijalne politike Alena Ružića te izračunali da sat ministrova rada građane košta oko 50,52 eura poručivši mu da – kad već javno računa koliko državu košta dijete s invaliditetom – mora biti spreman odgovoriti na to “koliko državu košta on”.

Nakon što je Udruga Sjena krajem kolovoza zatražila da Vlada povuče prijedlog o tri eura naknade za sate usluge za osobe s invaliditetom, Ružić je odgovorio da se usporedbom naknade za neizvršene sate osobne asistencije i za sat usluge stvara “dvostruko pogrešan dojam”, ustvrdivši da niti su tri eura cijena roditeljskog rada, niti je 11 eura plaća osobnog asistenta.

Rešetar: Djetetu ste javno ispostavili račun

„Vi ste mom djetetu javno ispostavili račun. A kad ministar odluči javno računati koliko državu košta dijete s invaliditetom, mora biti spreman odgovoriti koliko državu košta ministar koji mu nije osigurao pravo”, poručila je predsjednica Udruge Suzana Rešetar u priopćenju, dodavši da njezin sin državi ne duguje ništa, već država njemu.

“Taj trošak tek ću obračunati i to s kamatama. Vi, Ružiću, građanima dugujete odgovor što ste napravili za novac kojim su vas platili. Zato nemojte mom djetetu lijepiti troškovnik na čelo”, istaknula je.

Kad je ministar već odlučio javno računati koliko Republiku Hrvatsku „koštaju“ djeca s teškoćama, osobe s invaliditetom i njihova prava, red je, kaže Rešetar, da se istom metodom izračuna i koliko građane košta njegov posao.

Kako je navela, prema javno dostupnim podacima plaća Alena Ružića iznosi 7.285,50 eura bruto, odnosno 5.025,15 eura neto mjesečno, na što ide još 16,5 posto zdravstvenog doprinosa, odnosno oko 1.202 eura mjesečno.

Ustvrdila je da je to samo kroz plaću 8.488 eura mjesečno ili godišnje približno 101.850 eura, bez ubrajanja naknada za odvojeni život, prijevoz, prehranu, dnevnice, službena putovanja, smještaj i druge moguće troškove funkcije, odnosno ako se uzme 168 radnih sati mjesečno, jedan sat ministrova rada građane košta približno 50,52 eura.

„A sada dolazimo do famozna tri eura. Toliko je država spremna platiti za sat osobne asistencije koju djetetu s teškoćama u razvoju i osobi s invaliditetom nije pružila. Jedan ministrov sat građane košta gotovo koliko 17 sati kompenzacije za asistenciju koju država nije osigurala a morala je”, naglasila je.

Rešetar je dodala da nema problem s time da ministar bude dobro plaćen. Ali, dodala je, imam vrlo ozbiljan problem kada čovjek, čiji je rad upitan, a građani plaćaju više od 50 eura po satu, stane pred te iste građane i objasni im da sat prava koje im je država uskratila vrijedi tri eura, i to nakon što je Ustavni sud morao objasniti toj istoj državi da je diskriminirala djecu i osobe s invaliditetom.

Koliko je ljudi dobilo osobnu asistenciju, a koliko ih još čeka?

Podsjetila je i da njezin sin Ivano još uvijek čeka osobnu asistenciju. „Njegov sat nije vrijedio manje dok je čekao, a njegove potrebe nisu nestale zato što država nije pružala i još mu uvijek ne pruža temeljno ljudsko pravo. Moja skrb nije postala besplatna zato što je država računala da će je majka odraditi, a otac za nju zaraditi”, dodala je.

Ministra je upitala što je napravio za novac koji je iz državnog proračuna primio u šest mjeseci, koliko je ljudi dobilo osobnu asistenciju, a koliko ih još čeka te koliko je ljudi koje je država diskriminirala nakon odluke Ustavnog suda konačno ostvarilo svoje pravo, a koliko ljudi i dalje diskriminira.

„Jer taj novac koji spominjete nije vaš, građani su vas platili da radite posao ministra. Pa ako već prava naše djece pretvarate u troškovnik, budite spremni da građani naprave troškovnik vašeg ‘rada’”, poručila je.

„Ivano nije trošak Republike Hrvatske, njegova prava nisu privilegija, nisu milostinja, nisu na popustu koji država određuje prema stanju u blagajni. A posebno nisu stavka kojom ćete opravdavati vlastiti nerad”, zaključila je Rešetar.