Od 1. do 3. listopada održat će se tradicionalni JazzHR Festival – jesensko izdanje. Nastupit će Ratko Zjača Trio, Mario Bočić Quartet: Wheel of Fortune, Ivan Kapec Baritone Loops, Nhau (Nuša Hauser), Jure Pukl special Trio feat. Joe Sanders & Gregory Hutchinson te Vladimir Kostadinović IRIS Quintet feat. Joe Locke. Svaki dan bit će upriličen i off program Vinyl sessions.

Festival će se održati u BP Clubu koji će za tu prigodu otvoriti svoja vrata ljubiteljima jazza. Tako će JazzHR još jednom podsjetiti na stvaralaštvo Boška Petrovića i ovaj legendarni klub.

Zvijezda festivala, Joe Locke, jedan od najvažnijih vibrafonista današnjice, i te kako je svjestan da će svirati u klubu koji je utemeljio i vodio naš najvažniji jazz vibrafonist.

Prigodom svojeg prethodnog nastupa na JazzHR festivalu, 2018., zajedno smo »poljubili vrata« tada još zatvorenog kluba. Tom prigodom iznenadio je poznavanjem Petrovićevog stvaralaštva i važnosti njegovog djelovanja.

»Boško nije bio samo jedan od velikih vibrafonista, već jedan od jazz glazbenika svjetskoga ugleda«, rekao je tada.

»Iako je došao iz drugog miljea, iz druge kulture, cijenili su ga veliki američki džezisti, htjeli su se družiti s njim, svirati s njim. Smatrali su ga jednakim. Bio je prigrljen od američkih glazbenika kao da je jedan od njih, a to je bilo rijetko, pogotovo u 1950-ima i 1960-ima.

Američka jazz zajednica ga je u potpunosti prihvatila, što je krajnji kompliment za njega. Kada se pojavio na sceni, u 1950-ima, glazba nije bila globalizirana kao danas.

Tada su rijetki neamerički jazz glazbenici zaslužili takvo uvažavanje, tek Bobby Jaspar, Toots Thielemans i Boško Petrović. On je bio u Hrvatskoj ono što je Lionel Hampton bio u Sjedinjenim Američkim Državama.

Bio je toliko velik da to premašuje instrument ili glazbeni žanr! Ljudi znaju da je slavna osoba u svakom pogledu. Divno, divno!«

Što te očvrsne

Joe Locke je bio fasciniran vibrafonom i počeo ga je svirati još kao dijete.

»Moja divna sestra Beatrice imala je prijateljicu Wendy«, prisjetio se.

»Imao sam oko devet godina… Moja sestra se htjela družiti s njom i pitala me želim li im se pridružiti. Bili smo kod Wendy i slušali ploče. Ona je obožavala jazz.

Imala je samo petnaest godina, ali bila je cool. Pustila je album Mikea Mainierija pod nazivom ‘Journey Thru an Electric Tube’ na kojoj Mainieri svira u stilu psihodeličnog jazz-rocka iz ranih 1970-ih. Jako mi se svidjelo.

Rekao sam da je to nevjerojatna glazba i da mi se sviđa vibrafon. Odvratila je: ‘Želiš li vidjeti pravi vibrafon?’, a ja sam rekao: ‘Da, naravno.’ Odvela me na tavan gdje je njezin otac inače svirao vibrafon i držao ga tamo.

U kutu tavana bio je vibrafon prekriven krpom. Skinula je krpu i ugledao sam lijep vibrafon. Tada sam prvi put vidio to glazbalo. Bio je to moj ulazak u svijet vibrafona.

Potom, nekoliko godina kasnije, kad sam studirao klavir i bubnjeve, moja je majka vidjela da netko prodaje vibrafon po niskoj cijeni, kupila ga i donijeli smo ga kući.

Otada vibrafon je moj glas. Kroz njega sam pronašao svoj glas, jer bio je savršena ravnoteža između bubnjeva i glasovira. Savršen, savršen, savršen balans između tih dvaju glazbala. Lijepo je pronaći vlastiti glas.«

Iako je samouk glazbenik koji je svirati učio uz slušanje ploča, Locke je višestruko nagrađivan glazbenik. Redovito se nalazi u samom vrhu vibrafonista u anketama kritičara i čitatelja.

Udruga jazz novinara šest ga je puta proglasila najboljim vibrafonistom na svijetu, dva puta dobio je nagradu Earshot Golden Ear za Koncert godine te nagradu Hot House NYC Jazz Awards 2013. za najboljeg vibrafonista.

Godine 2016. počašćen je uvođenjem u Glazbenu kuću slavnih svog rodnog grada Rochestera.

»Slušao sam, proučavao«, govori.

»Učio sam svuda pomalo. Imao sam sreću jer sam počeo profesionalno svirati u ranoj dobi. Još kao srednjoškolac tijekom vikenda u jazz klubovima sam svirao s puno starijim glazbenicima.

To je bila prava škola. Učio sam na svojim pogreškama. Bilo im je jako teško sa mnom. Govorili su mi: ‘Grozan si, to je krivo, moraš bolje!’. To me očvrsnulo. Imao sam sreću jer sam u tim situacijama naučio svirati u stilu u kojem su svirali stariji glazbenici.

Puno sam naučio od starijih glazbenika i tako sam dobio osjećaj za sviranje autentičnog jazza. Osjećam se kao vječni student, što je sjajno. Stvarno, ja ‘studiram’ bebop i strastveni sam istraživač Blue Note kataloga, glazbe iz 1960-ih.

Proučavam glazbu Johna Coltranea, Waynea Shortera, Joea Hendersona, Kennyja Dorhama, Freddieja Hubbarda… Obožavam to. McCoy Tyner! Ali zaista volim sve vrste glazbe.«

Otvoreni umovi

Locke je svirao vibrafon kao solo instrument te u svim drugim postavama, sve do formacije simfonijskog orkestra. Primjerice, na suradnju su ga pozivali Simfonijski orkestar Münster, Španjolski harlemski orkestar, Orkestar da Camera della Sardegna i Simfonijski orkestar Lincoln iz Nebraske.

»Lijepo je svirati sa simfonijskim orkestrom, lijepo je svirati s gudačkim kvartetom, može biti lijep duo s gitaristom, može biti, naravno, lijep duo s klavirom, kao trio s basom i bubnjevima«, tvrdi.

»Stvarno, može biti u kombinaciji s bilo čime. Vibrafon i harfa – hej čovječe, tko je ikada čuo za duo vibrafon-harfa, ali duo s harfistom Edmarom Castanedom je fantastičan.

Dakle, stvarno mislim da nije važna kombinacija glazbala nego glazba, glazbenici koji sviraju zajedno, način na koji zajedno stvaraju glazbu. Mogli bismo imati zajedno vibrafon i trubu ili električnu gitaru ili neku drugu ludu kombinaciju, ali ako je između glazbenika prava kemija, to bi moglo biti bilo što. Vibrafon i bendžo…«

Zahvaljujući velikoj znatiželji, Locke je postao svestran glazbenik. Zato je poslije ostvario suradnje sa zvijezdama raznih stilova, primjerice Edmarom Castanedom, Cecilom Taylorom, Beastie Boysima, Dianne Reeves, Eddiejem Palmierijem, Paulom Simonom, Ronom Carterom, Kennyjem Barronom…

»Uvijek morate biti spremni da biste uskočili u različite stilove«, objašnjava.

»Kroz suradnju s Edmarom Castanedom puno sam naučio o različitim ritmovima koji su karakteristični za Kolumbiju i Venezuelu, spoznao sam kako mogu svirati drukčije.

Uputio me na buleriju, određenu vrstu ritma kojoj sam poslije posvetio veću pažnju. Učiti od njega bio je fantastičan doživljaj. Sviranje sa Cecilom Taylorom bio je najneobičniji doživljaj u mojem životu jer u tom je trenutku nestalo sve što sam do tada mislio o glazbi.

Želite li svirati s njim, na glazbu morate gledati na potpuno drukčiji način. Bila mi je velika čast svirati sa Cecilom. Kad sam svirao s Beastie Boysima, bilo je to posve drukčije.

Pozvali su me da dođem i s njima snimim pjesmu za njihov album ‘Hello Nasty’. Očekivao sam da ću s njima svirati nešto kao: yeah, you gotta fight for your right to paaaarty! – Beastie Boys, zar ne?

Kad sam došao u studio našao sam ih vrlo opuštene, skulirane, svjetlo je bilo prigušeno, a slušali su CD ‘Jazz at the Blackhawk’ Cala Tjadera. Rekli su: ‘Joe, jesi li slušao album ‘A Night at the Blackhawk’ Cala Tjadera?’

Rekao sam: ‘Da, naravno, a kako vi znate za ovo?’. Tada sam saznao da su članovi sastava jako dobro upoznati sa svim vrstama glazbe. Razgovarali smo o Stanu Getzu, Calu Tyaderu i Billu Evansu.

Obožavam te dečke. Izvrsno je družiti se s glazbenicima otvorenog uma kao što su oni. Potpuno otvoreni umovi. Naime, vibrafon može biti nježan i uglađen, ali također može biti agresivan, što volim.

Volim činjenicu da može biti slatko i lijepo. Ponosan sam na činjenicu da u svojem sviranju mogu stvoriti veliku toplinu. Mogu donijeti puno uzbuđenja. Želim biti sposoban generirati isto uzbuđenje koje stvaraju odlični saksofonisti.

Zato ponekad imam problem, jer često me zovu da sviram nešto uzbudljivo, i sviram tako, ali nakon što na snimanju sviram tri uzbudljive pjesme kažem: ‘OK, sjajno, uzbudljivo, ali molim vas, dopustite mi da izvedem nešto nježno i lijepo, dopustite mi da sviram nešto stvarno lijepo i slatko.’ Uživam i u tome.«

Kakvo je to putovanje?

Locke je aktivan i na pedagoškom polju. Svoje bogato znanje i iskustvo prenosi mlađim naraštajima, ne samo na području jazza nego i klasične glazbe. Između ostalog, održava glazbene radionice u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, gostujući je profesor na Royal Academy of Music u Londonu, a od 2013. nosi titulu počasnog suradnika te akademije.

»Na poziv Neila Percyja, koji je voditelj studija udaraljki na Kraljevskoj akademiji, radim na studiju klasičnih udaraljki«, napominje.

»On je i vođa dionica udaraljkaša London Symphony Orchestra. Moj je prijatelj, ali i poznavatelj i obožavatelj mojeg načina sviranja, jer je veliki jazz fan. Zamolio me da se pridružim studiju na Royal Academy of Music u Londonu jer je smatrao da njegovi studenti moraju steći široku naobrazbu.

Odjel pohađaju sjajni studenti koji mogu svirati sva ta nevjerojatna djela za marimbu, ali nemaju pravu predodžbu što je vibrafon doista, kako izvući odličan zvuk iz tog glazbala, kako koristiti pedalu…

Mnogi klasičari koji sviraju glazbala s palicama gledaju na vibrafon kao na neku vrstu marimbe, smatraju da ga treba svirati poput marimbe, ali ne razumiju da je to drukčije glazbalo.

Zato je moj posao tamo usmjeren na dvije stvari. Prva je naučiti ih kako svirati vibrafon kao posve drukčije glazbalo u odnosu na marimbu, a druga da im pomognem da nadvladaju strah od improvizacije.

Moj je posao ne da ih pokušam učiniti jazz glazbenicima, već samo da ih naučim da mogu svirati nešto što je daleko od pisane glazbe. Imam zanimljiv način za podučavanje takvog načina sviranja.

To nije jazz način nego poticanje da kroz taj proces otkrivaju tajne tog glazbala. To je tako uzbudljivo, čovječe, jer tijekom tog procesa odjednom iznenađeno govore: »Oh mogu improvizirati. Mogu improvizirati! Mogu improvizirati! Nikada nisam mislio da mogu, ali sada mogu!«

To je sjajno. Sada je veliki vibrafonist Stefon Harris voditelj jazz odjela na Manhattan School of Music. On je najvažnija osoba. Tako sam ponosan na njega, čovječe.

Prije puno godina bio je moj student na toj školi. Bio sam tamo samo da podučavam njega. Počeo je kao student, a sad je šef jazz programa u jednoj od najvećih škola na svijetu.

Nazvao me i rekao: ‘Joe, volio bih da se pridružiš profesorima na Manhattan School of Music.’ Pomislio sam: ‘Vau, kakvo je to putovanje.’ Bio sam počašćen kada me zamolio da se pridružim. Sad je Manhattan School nevjerojatno mjesto ako ste vibrafonist. Možete doći i studirati sa Stefonom Harrisom i sa mnom.«

Umjetnička inovacija

Upravo je on prava osoba koja ima kredibilitet da govori o povijesti i razvoju vibrafona te najvažnijim sviračima tog glazbala.

»Mnogi su mislili da je Lionel Hampton bio prvi, ali to je zapravo bio gospodin pod imenom Adrian Rollini koji je svirao bas klarinet i vibrafon«, objašnjava.

»On je bio jedan od prvih, ako ne i prvi. Nemam puno podataka o njemu, ali znam da je proglašen važnim od samog početka povijesti vibrafona. Ali prvi koji je imao velik utjecaj bio je Lionel i zbog toga mu svi moramo biti zahvalni.

Sada, kada me ljudi pitaju koje glazbalo sviram, s oklijevanjem kažem da sviram vibrafon, jer većina ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama ne zna što je vibrafon.

Ponekad se umorim od objašnjivanja toga što je vibrafon. Ne mogu više to činiti. Radije kažem da sviram glasovir i to je kraj razgovora. Kad god upoznam nekoga tko zna što je vibrafon, jako sam sretan.

Ali krajem 1930-ih, kada je Lionel Hampton svirao s Bennyjem Goodmanom, oni su bili poput rock zvijezda toga doba. Hampton je bio jedan od najvećih solista swing razdoblja, ne samo među vibrafonistima nego bilo kojim instrumentalistima.

Ljudi često kažu da su Lionel Hampton i Milt Jackson najvažniji, ali postoje glazbenici koji ih povezuju: Red Norvo i Terry Gibbs. Terry Gibbs je bio poveznica između swinga i bebopa.

On je bebop, ali ne bebop poput Milta Jacksona. Još uvijek posjeduje ostatke swing stila sviranja, ali se kreće prema bebopu, a zatim postaje vrlo bebop. Potom je Milt Jackson u potpunosti promijenio način sviranja. Bio je nevjerojatan.

U povijesti glazbe imate inovatore, ali je vrlo malo onih koji su inovirali zvuk, a on je bio inovator zvuka, poput Louisa Armstronga koji je kao trubač bio inovator zvuka.

Jaco Pastorius je kao svirač električne bas gitare bio inovator zvuka, promijenio je pristup zvuku instrumenta. I Milt Jackson je bio inovator zvuka, ne samo zbog prekrasnih palica koje je osmislio, s velikom debelom kuglicom i prekrasnim zvukom.

Kad je počeo svirati vibrafon motor – vau, vau, vau – to je razlog zašto se zove vibrafon – vrtio je samo u jednoj brzini. Nije postojao motor s promjenjivom brzinom i zato je Milt Jackson u ranim danima ubacivao neke stvari kako bi kočio motor, kako bi ga usporio, poput štapića od sladoleda ili lizalice, ili bi uzeo neki komad metala i uglavio ga dolje i tako kočio motor, prigušivao rad motora.

Želio je postići vibrato ljudskog glasa. Želio je da zvuči: auauauau, kao pjevač, jer je kao dječak bio pjevač. Jackson je čuo zvuk u glavi i bio je spreman oštetiti vlastito glazbalo da bi stvorio taj zvuk.

To je vrlo duboko. Učinio je ono što je bilo neophodno za stvaranje tog zvuka. Danas imamo motor s promjenjivom brzinom, a on je omogućio da se to dogodi. To je čin volje koji čini umjetničku inovaciju. Hvala ti Milt! Hvala ti!«

Sinapse u mozgu

U ovom se izlaganju orijentirao na vibrafoniste koji su svirali dvjema palicama. No, za povijest vibrafona bili su važni i neki koji su svirali s trima ili četirima palicama.

»To je jako zanimljivo«, kaže.

»Red Norvo je često svirao s tri palice, a tu je još netko tko je ponekad, puno kasnije, svirao s tri, a to je Mike Mainieri, još jedan fantastičan vibrafonist. Ponekad je svirao sa četiri, ponekad s dvije, ponekad i s tri palice.

To je vrlo zanimljivo. Milt Jackson je svirao s dvije, Lionel Hampton je svirao s dvije, moj osobni junak Bobby Hutchersone svirao je, gotovo isključivo, s dvije. Sada, ja sviram sa četiri, ali moja tehnika dolazi od onih koji su svirali s dvjema palicama.

Uvijek imam dvije u pričuvi, u slučaju da želim zasvirati sa četiri. Ljudi često pogrešno kažu: ‘Oh, Joe, ti si pod utjecajem Garyja Burtona, ti si pristalica Garyja Burtona.’

Ja kažem: ‘Slušate li?’, jer ja očito nisam sljedbenik Garyja Burtona. Sljedbenik sam Milta Jacksona i Bobbyja Hutchersona, ali misle da sam sljedbenik Garyja Burtona jer vide četiri palice, a ne slušaju.«

Čak i kad u svojim rukama drži četiri palice, Locke ih ponekad koristi samo dvije ili tri. »Držim ih četiri, u slučaju da ih zatrebam«, tumači. »Želim li svirati djelo za solo vibrafon s dvije palice, moram ih u rukama imati četiri, jer se tako ugodnije osjećam.«

Kao glazbeni pedagog, prati razvoj mladih vibrafonista, pomaže im i upućuje ih na djelovanje važnih prethodnika.

»Sada se vibrafonisti vraćaju s nevjerojatnom generacijom mladih svirača«, opaža.

»Dugo vremena, u doba kad sam se preselio u New York City, zapravo nije bilo dobrih vibrafonista, osim Stevea Nelsona, ali sada djeluju Waren Wolf, koji je došao nakon Stefona Harrisa, Joel Ross, mladi Vid Jamnik, također Dave Samuels, David Friedman – izvrsni vibrafonisti koji sviraju sa četiri palice.

Tu je i Jay Hoggard, koji je vrlo otvoren. Puno je mladih vibrafonista koji nevjerojatno sviraju. Vid će imati fantastičnu karijeru kao jazz glazbenik.«

U međuvremenu Vid Jamnik je stasao u prvoklasnog jazz vibrafonista. Među ostalim, Joe Locke mu je bio profesor na Manhattan School of Music. Osim Boška Petrovića, koji je bio njegov prvi mentor, Jamnik je važnu naobrazbu stekao na Berklee Schoolu of Music, gdje je diplomirao.

Supervizor na tom studiju bio mu je Gary Burton, koji je bio ravnatelj škole, a koji ga je podučavao i privatno.

»Naravno, Gary Burton je apsolutni inovator«, napominje Locke.

»U puno, puno sljedećih godina neće doći nitko tko će s četiri palice svirati takvom lepršavošću, apsolutno tečno. Za njega je to bilo potpuno prirodno. Gary je, zapravo, uništio generacije vibrafonista, jer su svi pokušavali svirati ‘Waltz for Debby’ solo na vibrafonu pristupom kojim je on svirao, ali nisu mogli svirati blues.

Nisu mogli dobro svirati ‘Bye Bye Blackbird’ jer su pokušavali svirati tim veličanstvenim stilom s četiri palice koji je za Burtona bio posve prirodan. Tako je svirao gotovo od vremena kada je bio beba, najprije ksilofon u vodviljima, sa svojom majkom i ocem.

U mlađoj dobi sinapse u mozgu počinju se spajati stvarajući povezanost. Tada se kod mladih mogu učiniti nevjerojatne stvari jer se događaju potpuno prirodno, a kod Garyja je bilo upravo to.

Ali on je također znao svirati blues. Osim toga, bio je izvrstan jazz improvizator. Vibrafonisti pate zbog Garyja Burtona, jer misle da moraju svirati poput njega, ali pritom zaboravljaju kreirati glazbu, svirati jazz.«

Linearni koncept

Burton je šokirao ljubitelje jazza objavivši da će prestati nastupati, iako njegova lucidnost i instrumentalistička vještina nisu izgubili nimalo od jasnoće, preciznosti i razigranosti. Na tu vijest Locke je reagirao kao i svi ostali.

»Otišao sam u klub Birdland na njegov posljednji nastup u New Yorku prije nego što se povukao iz glazbe«, prisjetio se.

»Gary je moj dobar prijatelj i, naravno, moj velik junak. Moj također dobar prijatelj Makoto Ozone svirao je klavir. Otišao sam na koncert znajući da će to biti posljednji put da ga čujem kako svira uživo.

Bio je to jedan od najboljih Burtonovih koncerata koje sam ikad čuo. Bio je apsolutno fantastičan. Nakon koncerta otišao sam im čestitati u garderobu. Rekao sam: ‘Gary, ovo je bio fantastičan koncert, jesi li siguran da odustaješ, da odlaziš u mirovinu?’

Rekao je: ‘Da, već sam to objavio’. Rekao sam mu ono što su mu mnogi željeli reći, jer osjećali smo isto: ‘Čovječe, molim te nemoj, nemoj prestati, molim te’, a on je rekao: ‘Ne, ja sam dobro, opušten sam, sretan sam i sad je vrijeme da prestanem’.

Gary je uvijek govorio da neće dozvoliti da mu se dogodi ono što se dogodilo mnogim glazbenicima kad su ušli u pozne godine. Gledao je i slušao starije jazz glazbenike koji su svirali i borili se, one koji su se trebali zaustaviti, koji su se trebali odmoriti i ostati zapamćeni po najboljim izvedbama, jer inače se moraju boriti i na kraju ne sviraju dobro.

Rekao je: ‘Nikad ne želim biti takav. Želim biti zapamćen po svojim najboljim svirkama, želim završiti u najboljem izdanju’. To je doista i učinio.«

Joe Locke budućnost vibrafona vidi u sintezi stvaralaštva nekih od svojih idola, onih koji su obilježili to glazbalo u povijesti jazza.

»Objavljena je knjiga intervjua s velikim vibrafonistima: Mikeom Mainierijem, Steveom Nelsonom, Stefonom Harrisom, Warrenom Wolfom, Garyjem Burtonom i sa mnom (‘Master of the Vibes – Conversations with Great, living Jazz Vibraphonists’ Anthonyja Smitha, u kojoj su, uz spomenute, i intervjui s drugim vibrafonistima, op. a.)«, govori.

»Kada su Stevea Nelsona i mene pitali kako vidimo budućnost vibrafona, obojica smo dali isti odgovor, a to je bila linearna kreativnost Bobbyja Hutchersona u kombinaciji sa sviranjem sa četiri palice Garyja Burtona.

Jednog će dana doći vibrafonisti koji će imati taj nevjerojatan linearni rječnik, linearni koncept, poput istinski sjajnih saksofonista, ono što je imao Bobby Hutcherson, nevjerojatan linearni koncept sviranja s dvije palice, ali će imati i vještinu sviranja s četiri palice Garyja Burtona. Kad se pojavi ta osoba to će biti – vau. Mogla bi to biti žena, mogao bi biti muškarac. To će biti nevjerojatno.«