Političarima polarizacija odgovara. Zamislite kada u javnom prostoru ne bi bilo neslaganja, suprotstavljanja i oponiranja. Komu bi onda političari bili zanimljivi? Što je više tema oko kojih se sukobljavaju i raspravljaju, to su prisutniji u javnosti. A u Hrvatskoj je toliko predmeta političke rasprave da su političari praktično sveprisutni. Njihove svakodnevne izjave, objave i međusobna prepucavanja gotovo je nemoguće izbjeći. I to nije specifičnost samo Hrvatske, tako u velikoj mjeri funkcionira suvremeni politički diskurs – kaže izv. prof. dr. Gabrijela Kišiček s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Suprotstavljena stajališta

– Ono što je kod nas problematično, štoviše zabrinjavajuće, jest činjenica da se i teme oko kojih bismo trebali imati određeni konsenzus pretvaraju u političke prijepore, sukobe i svađe. Uzmimo, primjerice, aktualne ekološke probleme, zaštitu prirode, upravljanje prirodnim resursima ili gospodarenje otpadom. Sasvim je očekivano da se politička polarizacija temelji na različitim vrijednostima koje stranke i političari zastupaju. Zato ćemo imati suprotstavljena stajališta o pobačaju, eutanaziji, pravima transrodnih osoba i brojnim drugim vrijednosnim pitanjima. Ali briga o zemlji i okolišu, a time i o zdravlju ljudi, trebala bi biti nešto oko čega možemo postići širi društveni konsenzus.

Kada se i takve teme pretvore u političko nadmetanje, stvara se dojam da je svima važnije politički profitirati, zaštititi vlastitu poziciju ili diskreditirati protivnika nego riješiti konkretan problem. A to je dugoročno vrlo opasno jer građani počinju gubiti povjerenje ne samo u pojedine političare nego i u samu mogućnost da politika može biti prostor rješavanja stvarnih društvenih problema.

Kakva je uloga medija, potenciraju li oni društvene podjele, polarizaciju?

– Što se tiče medija, ne bih rekla da oni samo potenciraju polarizaciju. Oni su njezin sastavni dio. Mediji nisu tek neutralni posrednici koji nas obavještavaju da postoje dvije suprotstavljene strane; načinom odabira tema, sugovornika, naslova i konteksta mogu aktivno sudjelovati u oblikovanju javnog diskursa. Naravno, u medijima rade ljudi koji imaju vlastite vrijednosti, stavove i svjetonazore i oni se, svjesno ili nesvjesno, mogu odraziti u novinarskom izvještavanju. To samo po sebi ne mora biti problem. Problem nastaje kada se određena vrijednosna ili politička pozicija predstavlja kao potpuno objektivna i nepristrana, a publika nije svjesna iz koje se perspektive određeni događaji interpretiraju.

Puno je poštenije jasno pokazati vlastitu uređivačku poziciju. U tom smislu zanimljiv je američki primjer, gdje je politička orijentacija pojedinih velikih medija mnogo otvorenije prepoznatljiva. Problem nastaje kada se publiku uvjerava da dobiva potpuno neutralnu sliku stvarnosti, a istodobno se selekcijom informacija, načinom njihova uokvirivanja i izborom sugovornika neprimjetno usmjerava prema određenom zaključku. Tada mediji više nisu samo promatrači polariziranog društva, oni postaju jedan od aktera koji tu polarizaciju oblikuju.

Trivijalizacija problema

Koliko pojedine teme u hrvatskom društvu poprimaju obilježja javne komunikacijske histerije, napose u medijskom prostoru, s obzirom na brutalnu retoriku koja postaje još brutalnija, prije svega sa strane političkih aktera?

– Ne volim riječ »histerija«. Nedavno ju je u javnom prostoru ponovno aktualizirao i sam premijer, u kontekstu teme vezane uz Gospić, kako bi, čini mi se, trivijalizirao problem. Ta je riječ problematična zbog više razloga. Osim što ima seksističku povijest, ona podrazumijeva žestoku raspravu koja je istodobno iracionalna, nekoherentna i usmjerena na banalne stvari. Kada nekome kažete da je »histeričan«, zapravo ste ga vrlo učinkovito diskvalificirali kao sugovornika, poručili ste da nije racionalan, da ne vlada argumentima i da stoga nije ravnopravan sudionik rasprave. A emocionalna angažiranost u raspravi o temama koje su važne i od presudnog društvenog značenja sama po sebi nije slabost. Emocije ne isključuju, a priori, racionalnost. Štoviše, neke teme opravdano izazivaju ljutnju, strah ili zabrinutost. Pitanje je možemo li te emocije kontrolirati i retorički ih upotrijebiti na primjeren način. Problem nastaje kada je svaka tema jednako emocionalno obojena, kada je intenzitet komunikacije uvijek isti, kada je brutalnost retorike nepromijenjena bez obzira na važnost i narav teme, a politički se prostor neprestano svodi na pozive na ostavke, prozivanja i međusobne diskvalifikacije. Tada se događa svojevrsna inflacija političke retorike. Ako je sve »skandal«, sve »katastrofa« i sve zahtijeva najžešću moguću reakciju, građani s vremenom prestaju razlikovati što je doista ozbiljno, a što nije.

To pomalo podsjeća na Ezopovu basnu o dječaku koji neprestano viče »vuk, vuk«. Kada se uzbuna proizvodi bez stvarnog razloga i kada je svaka situacija predstavljena kao izvanredna, ljudi s vremenom prestanu reagirati. A onda, kada se vuk zaista pojavi, možda više nikoga neće biti moguće uvjeriti da je opasnost stvarna. Zato je u političkoj komunikaciji, kao i u svakoj drugoj javnoj komunikaciji, važna mjera. Treba znati kada je mudro govoriti staloženo, a kada pokazati ljutnju; kada argumentirano i odmjereno raspravljati, a kada biti žustar i energičan. Ne postoji jedan idealan intenzitet komunikacije za sve situacije. Dobar govornik mora znati procijeniti temu, publiku i okolnosti te tomu prilagoditi način na koji komunicira. Retorička snaga ne proizlazi iz toga da uvijek govorimo najglasnije i najbrutalnije, nego iz sposobnosti da znamo kada, kako i zašto pojačati intenzitet vlastite komunikacije.

Politička polarizacija

Početkom ljeta SDP i Možemo! krenuli su u zajedničku kampanju pod nazivom »Stopama Plenkovićeve inflacije«, no učinak baš i nije bio spektakularan. Je li taktika bila kriva, skupa sa sloganom? Sad oporba poziva građane na prosvjed 5. rujna u Zagrebu…

– Prvo, čini mi se pogrešnim prosvjed 5. rujna isključivo vezati uz anti-HDZ kampanju. Riječ je o prosvjedu »Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku«, koji je prvenstveno motiviran ekocidom u Gospiću i usmjeren protiv tromosti institucija koje ne rješavaju taj problem, ali i protiv politike koja je do takve situacije dovela. Ako se prosvjed pretvori u isključivo anti-HDZ kampanju, gubi dio svoje snage i potencijala za šire društveno zajedništvo. On bi, zapravo, trebao biti usmjeren protiv svake politike, bilo koje vlasti ili stranke koja zbog korupcije, neodgovornosti ili pohlepe pojedinaca ugrožava zdravlje ljudi i uništava prirodu. Upravo bi to trebala biti poruka koja povezuje građane neovisno o njihovoj ideologiji ili stranačkoj pripadnosti. Kada oporbeni političari takvu inicijativu pretvore u još jedan obračun s HDZ-om, zapravo smanjuju snagu njezina temeljnog cilja. Istodobno impliciraju da se takvo što ne bi moglo dogoditi da su oni na vlasti, s čime se, naravno, neće svi građani složiti. I tako ponovno dobivamo još jedan povod za nepotrebnu političku polarizaciju. Naravno, HDZ je stranka na vlasti i politički snosi odgovornost i za okolnosti koje su dovele do problema i za njegovo rješavanje. Ali vezanje svih drugih »anti-Plenković« tema uz taj slučaj razvodnjava poruku i skreće fokus s onoga što bi trebalo biti najvažnije – zaštite ljudi i okoliša te odgovornosti institucija.

Općenito, čini mi se da oporba vlastitim idejama i inicijativama često ne uspijeva postići željeni učinak, pa svoj politički prostor pokušava pronaći priključivanjem građanskim inicijativama koje već imaju određenu energiju i podršku javnosti. To nije nužno loša strategija, ali građani vrlo brzo prepoznaju kada se autentična građanska inicijativa pokušava pretvoriti u stranački politički projekt.

Što se tiče zajedničke kampanje SDP-a i Možemo! »Stopama Plenkovićeve inflacije«, sama ideja da se odmaknu od stalnih ideoloških tema i usmjere na inflaciju, troškove života i konkretne probleme građana nije bila loša. Problem je, čini mi se, bio u načinu komunikacije. Politička poruka mora biti više od ponavljanja onoga protiv čega ste. Građanima treba ponuditi i odgovor na pitanje: Što ćete vi učiniti drukčije? A stalno zazivanje ostavke premijera svaki put kada stanete pred kamere s vremenom postaje neozbiljno i gubi svoju retoričku snagu. Osim ako je, naravno, riječ o promišljenoj retoričkoj strategiji. Rimskom govorniku Katonu pripisuje se da je svoje govore, bez obzira na temu, završavao rečenicom: »Uostalom, Kartagu treba razoriti.« Ako ste odlučili biti Katon, onda to ima smisla, ali morate znati zašto to radite i kakav učinak želite postići. Ako samo ponavljate istu poruku zato što nemate drugu, onda ona vrlo brzo prestaje biti učinkovita.

Sposobnost prilagodbe

Može li se neprestanim populističkim i demagoškim floskulama i neprestanim napadima na Vladu i Plenkovića graditi vjerodostojan oporbeni kredibilitet (bez obzira na to o kome se radi, SDP-u, Možemo!, Mostu, Suverenistima), kroz retoričku komunikaciju koja je više bombastično formativna, a manje konstruktivno sadržajna?

– Može, naravno, ali pod uvjetom da su ti napadi retorički efektni, dobro osmišljeni i impresivno izvedeni. Moraju biti domišljati, povremeno duhoviti i, prije svega, pamtljivi. Moraju biti izrečeni na način zbog kojega ljudi neće samo odmahnuti rukom i reći: »Opet isto!« Uzmimo za primjer predsjednika Milanovića. On je, naravno, u nešto lagodnijoj političkoj poziciji, ali njegovi su napadi na političke protivnike često vrlo efektni i pamtljivi. Njegovoj se retorici može štošta prigovoriti, kao i njegovim političkim stavovima, s kojima se neće svi složiti. No jedno mu se teško može osporiti: kada govori, ljudi će zastati i poslušati što je rekao. Njegovo balansiranje između smirenog, podrugljivog, ljutitog, racionalnog, pa i emocionalnog, vrlo je vješto i uglavnom prilagođeno trenutku, publici i temi. A upravo je sposobnost prilagodbe jedna od temeljnih pretpostavki retoričkog umijeća. Dakle, ponekad je doista potrebno biti logičan i argumentiran u kritici, a ponekad će jedna dobro osmišljena, duhovita ili dosjetljiva rečenica imati veći komunikacijski učinak od deset minuta argumentiranja.

Nema univerzalnog recepta za retorički uspjeh.

Kao što su govorili antički učitelji retorike, na govorniku je da procijeni što, kako i kada treba govoriti. Ali postoji jedna važna granica: retorička efektnost može privući pozornost i stvoriti političku vidljivost, ali sama po sebi ne može dugoročno zamijeniti sadržaj. Ako se napadi na vlast neprestano ponavljaju, a iza njih nema konkretnih prijedloga, rješenja i političkog programa, retorika će prije ili poslije izgubiti snagu. U tome vidim najveći problem oporbenih političara.

Nije problem u tome što kritiziraju vlast, to je jedna od njihovih osnovnih političkih funkcija. Problem nastaje kada kritika postane gotovo jedini sadržaj političke komunikacije. Nije dovoljno stalno govoriti protiv nekoga; građanima treba pokazati i za što ste. U konačnici, vjerodostojnost se ne gradi samo sposobnošću da protivnika dobro napadnete nego i sposobnošću da ponudite uvjerljivu alternativu.

Plenković i HDZ su na vlasti već deset godina, što bi se trebalo dogoditi da se situacija promijeni? Koliko je zapravo štetno za demokraciju da jedna stranka toliko godina dominira?

– Nije dobro za demokraciju kada jedna politička opcija desetljeće upravlja državom i kada jedan čovjek postane, uvjetno rečeno, alfa i omega političkog života. Dugotrajna koncentracija političke moći nosi rizik stvaranja osjećaja nepobjedivosti i uvjerenja da se vlast može održavati gotovo neovisno o političkoj konkurenciji. A kada takva situacija potraje dovoljno dugo, institucije i politički akteri mogu početi funkcionirati na način koji sve više sliči koncentraciji, a sve manje ravnoteži moći. Ne bih rekla da je to samo problem premijera ili HDZ-a.

U demokraciji je za takvu situaciju odgovorna i oporba, ali i birači. Ako jedna politička opcija toliko dugo uspijeva pobjeđivati na izborima, očito nije dovoljno samo reći da je ona kriva. Netko je morao osvojiti te izbore, a netko drugi ih je morao izgubiti.

Što bi se trebalo dogoditi da se situacija promijeni, izrazito je teško pitanje i na njega zaista nemam jednostavan odgovor. Možda je prvi korak mobilizirati građane da uopće iziđu na izbore. Možda bi se oporba trebala ujediniti u snažniju koaliciju. Možda bi trebala pronaći teme koje mogu privući i dio tradicionalnih birača HDZ-a, koji ipak nisu monolitna i homogena skupina.

Vjerojatno ne postoji jedna strategija koja bi sama po sebi bila dovoljna. Ono što je sigurno jest da oporba mora ponuditi nešto više od stalnog upozoravanja na slabosti vlasti. Mora ponuditi uvjerljivu alternativu, jasnu političku viziju i, što je posebno važno, komunikaciju koja će građane motivirati da u tu alternativu povjeruju. A za to je potrebna velika retorička vještina. Ako žele pobijediti HDZ, oporbeni političari morat će pronaći način da budu istodobno kritični i konstruktivni, oštri kada je to potrebno, ali i dovoljno uvjerljivi da građanima ponude razlog za promjenu. Jer vlast se ne gubi samo zato što je dugo na vlasti – mora postojati netko tko je uvjerio birače da može biti bolja alternativa.