Jutarnja kava s Velimirom Petkovićem potrajala bi toliko da bi se i juha ohladila. Zaljubljenik u sport, čovjek koji voli ljude i uživa u druženju, može samo slušati i guštati dok sportska legenda međunarodnog ugleda u ćakuli iznosi dojmove o rukometu, svojoj najdražoj igrački koja ga uvijek iznova oduševljava, kao i o brojnim slavnim imenima koja su mu bila suputnici na rutama kojima putuje već desetljećima.

Tihaljina i Grude kolijevka su u kojoj je raslo ovo slavno rukometno ime, da bi na površinu izbilo u Banjoj Luci, gradu koji je među metropolama bivše Jugoslavije. Kao igrač i trener, Petković je bio most među tolikim generacijama igrača i trenera na čiji spomen poklonici rukometa skidaju šešir. Izdvojiti bilo koga od njih ne može biti pogrešno – bilo bi to poput bacanja mreže u ribnjak krcat ribom. Pero Janjić, Abas Arslanagić, najbolji vratar svijeta, te Zdravko Beli Rađenović, tadašnja zvijezda riječkog Kvarnera, bili su u prvom valu. Za njima su slijedili Koso i prijatelji, a spominjanje Zlatka Saračevića, Irfana Pipe Smajlagića i svih ostalih nalik je brojenju zvijezda na nebu – tome nikada kraja.

GRAĐANIN SVIJETA

Kormilar je tolikog ugleda da je u Bundesligi, rukometnom pandanu košarkaškog NBA-a, drugi u povijesti po broju vođenih utakmica u tom natjecanju, ponosu njemačkog sporta. Od Banje Luke do Moskve, gdje je vodio CSKA, ovaj doslovni građanin svijeta nije odolio čarima Rijeke. Na idiličnom, starom dobrom Belvederu, tik uz slavno Omladinsko igralište, pronašao je oazu i drugu adresu na koju sa suprugom dolazi iz Berlina.

Foto Nikola Blagojević

– Rijeka je za mene bila jedan od ljepših gradova u bivšoj državi. Mnogo sam putovao i volim mirnije, pitomije gradove. Ovdje susrećem opuštene ljude koji se mnogo smiju, a upravo sam tako uvijek doživljavao Rijeku. Kada smo supruga i ja odlučili nešto kupiti na moru, nismo previše razmišljali o turističkom mjestu u kojem ćemo se kupati i biti okruženi masovnim turizmom. Tražili smo grad u kojem možemo normalno živjeti, u koji iz Berlina možemo stići za nekoliko sati i doista se opustiti, odmaknuti od svakodnevice. U obzir su dolazila dva grada, Zadar i Rijeka. Naš sin bavio se nekretninama i pronašao nam je stan dok sam još bio u Moskvi. Supruga ga je došla pogledati, a ja sam sudjelovao u odluci. Ovdje smo upoznali divnog čovjeka, vaterpolista Nevena Ernjaka, čiji je to bio stan. Sve je već bilo uređeno, ja sam samo davao savjete i bio sretan što smo odabrali Rijeku. Prijatelj sam s Valterom Matoševićem pa sam se i s njim savjetovao. Bio je kod mene u Njemačkoj, a i on je bio sretan što sam došao, kaže Velimir Petković o dolasku u grad s ove strane Učke.

Ispalo je da se našao u »maloj Banjoj Luci«.

– Kada sam stigao, vidio sam da me ovdje pozdravlja više ljudi nego ondje. Nakon onih nesretnih događaja prije više od tri desetljeća ovamo je došlo mnogo naših ljudi, pravih Banjolučana, koji su se ovdje nastanili. Praktički se svakoga dana osjećam kao da sam u Banjoj Luci, samo što ovdje imam i more.

Naravno, pomno prati sva rukometna zbivanja. Bio je i u Poreču one, za riječki sport crne subote, kada je Bjelovar izbacio Zamet iz elitnog razreda hrvatskog rukometa. Posrtanje s takvim posljedicama za klub velike tradicije i slavnih imena međunarodnog ugleda nije iznimka, nego gotovo pravilo. Riječki ljubitelji rukometa svjedoče velikom paradoksu: nikada nije bilo više riječkih reprezentativaca, a klub koji je nekada bio rukometni broj jedan već je dugo problem broj jedan.

– Ovdje sam četiri godine, ali u dvorani na Zametu bio sam samo dva ili tri puta. Dolazio sam s Matoševićem i gledali smo utakmice u vrijeme kada se Zamet borio za ostanak, ali tada se uspio spasiti. Mislim da je trener bio Mladen Prskalo. Ne znam što se u međuvremenu dogodilo. Nisam mogao ni pomisliti da će Zamet dospjeti u ovu situaciju. Imao je mlade igrače. Prije godinu i pol bio sam trener Zagreba, igrali smo ovdje i nije nam bilo nimalo lako. Bili smo suvereni u hrvatskom prvenstvu, ali u Rijeci je bilo pet-šest klinaca koji su igrali dobro i zapeli su mi za oko. Mislio sam da će se razviti u još bolje igrače i da će Zamet samim time postati još bolji klub. No uslijedile je baraž za ostanak. To ne mogu objasniti.

SVI SU PROTIV SVIH

U svemu tome i sam se uvjerio u nesimpatičnu činjenicu riječkog rukometa – svi su protiv svih. Lakše je ostvariti bilo kakvu koaliciju u Saboru nego okupiti tolika istaknuta ovdašnja imena pod jednom rukometnom zastavom.

– Ne mogu objasniti što se dogodilo. Susrećem mnoge nekadašnje igrače Zameta, Riječane pa razgovaramo o tome. I oni se čude. U cijeloj toj priči smeta mi što su mnogi nezadovoljni i zapravo razjedinjeni. Zašto je tako? Malo prije, govoreći o nečemu drugom, spomenuli ste jednu riječ – mi smo na ovim našim prostorima zločesti. Isto je i u Banjoj Luci. Ne znam što je ušlo u ljude. Nitko nikoga ne poštuje, a svi se utrkuju tko će nekoga ocrniti i podcijeniti. Ne znam što se događa s ljudima. Ja sam drukčije odgojen i drukčije sam odrastao. Poštujem starije kolege, a volim i sve klubove koji su djelovali na ovim prostorima. U svim tim dvoranama uostalom sam i igrao.

Foto Nikola Blagojević

Kada mi, primjerice, priđu Alvaro Načinović, Drago Žiljak ili Željko Milanović, to mi je zadovoljstvo. Pijem kavu s Valterom Matoševićem, prijatelji smo, a sve njih doživljavam kao Zamet. Igrao sam protiv njih, dolazio ovamo i družio se s njima. Nakon utakmica zajedno smo odlazili na piće i zato želim da Zamet bude dobra i zdrava sredina. Ne znam zašto se nekadašnji igrači povlače iz uprave. Možda uprava ne želi te stare igrače. Ne znam gdje je problem jer sam ovdje kratko. Čujem i jednu i drugu stranu, a da ovdje živim dulje, vjerojatno bih mogao reći nešto konkretnije.

Dolazim iz Banje Luke, gdje smo imali veliki klub u jugoslavenskim okvirima. Političari i gospodarstvenici bili su u upravi, a naši nekadašnji igrači uvijek su bili uz klub kao savjetnici. Pomagali su nam i podržavali. Bili smo jedno i nije se gledalo tko što radi. Međutim, kada sam postao trener, već je bilo drukčije. Njih pet-šest željelo je biti trener, a trener može biti samo jedan. No u klubu postoje i druge funkcije na kojima se može raditi i pomoći.

U riječkom rukometu već desetljećima traje priča »jučer, danas, sutra«. Od prve hrvatske medalje na Europskom prvenstvu u Portugalu pa tijekom više od tri desetljeća, gotovo da nema reprezentativnog odličja bez Riječana.

– Možemo početi od Alvara Načinovića i Valtera Matoševića, a gdje su još Ivan Pešić, Ivan Stevanović i veliki Renato Sulić. Sada dolazi i mlada garda: Filip Glavaš, Tin Lučin i Veron Načinović. Ispričavam se brojnim prijateljima i igračima koje nisam spomenuo, toliko ih je. Mnogi rukometni velikani potekli su iz Rijeke, što znači da se ovdje igrao dobar rukomet. Nedavno sam čitao tekst vašeg kolege o riječkom rukometnom sustavu. Dakle, bili ste prepoznatljivi. Gdje je onda problem? Ovdje se rađaju igrači i dobro se radi u manjim sredinama, ali potom dolazi do koncentracije kvalitete u jednom klubu. Tako dugoročno ne može biti uspjeha.

Spominjanje jednog kluba u hrvatskom rukometu asocira na veliku glavu, neprijepornog prvaka Zagreb, i maleno tijelo koje čine svi ostali klubovi. Dugoročno gledano, natjecanje najboljih hrvatskih klubova gubi smisao. Premijerligaško nadmetanje nalikuje »spaljenoj zemlji« jer Zagreb kao da igra izvan konkurencije. Kvaliteta ostalih klubova na niskoj je razini, a nema ni traga nekadašnjoj snazi Umaga, Medveščaka, Metkovića, Brodomerkura, Karlovca, Đakova, Moslavine… Samim time atmosfera na utakmicama nalikuje onoj na komornom koncertu za majke, očeve i prijatelje igrača.

– Sjetite se Steaue u Rumunjskoj ili CSKA-a u SSSR-u. Zagreb je, primjerice, već dvadeset godina na vrhu. Zašto je ljudima koji vode rukomet cilj imati samo jedan klub? Zagreb i Nexe igraju finale doigravanja, a dođe sto, dvjesto ili petsto ljudi. Što je to? Onda kažemo da rukomet nije popularan. Kako će i biti kada nema derbija ni pravog odmjeravanja snaga? Zamislite kako bi bilo da imate jak Zagreb, Zamet i Nexe. Imali smo nekada jaki Metković i Brodomerkur s Balićem i Metličićem, ali ugasili su ih. Sjećam se da su u Zamet dolazili moji suigrači, Saračević, Smajlagić i Jović. Bila su to velika imena hrvatskog i europskog rukometa, igrači koji su ostavili dubok trag u reprezentaciji, a došli su u Rijeku. To znači da je ovdje postojao nekakav temelj. Ne znam gdje se izgubio. Bilo bi lijepo kada bi Hrvatska imala barem četiri jaka kluba, kada bi se govorilo o velikoj četvorki.

DA VIDE KOLIKO NE ZNAJU

Zagreb je već zaboravio dane kada je bio prvak Europe, a polufinale Lige prvaka gotovo uobičajena postaja. Danas udarni hrvatski klub o takvom uspjehu može samo sanjati. U toj priči Petković nije zaobišao ni Zorana Gopca, dugogodišnju »alfu i omegu« Zagrebaša te desetljećima vodeće ime hrvatskog rukometa.

– Dok je Zoran Gobac bio zainteresiran za klub, Zagreb je bio vrhunska momčad. Iznimno ga poštujem jer je mnogo dao rukometu, ne samo hrvatskom nego i onom u bivšoj Jugoslaviji. Najprije je bio igrač, a poslije je zaplovio poduzetničkim vodama. Pomagao je klubu i imao svoju viziju. Dolazili su najbolji igrači, među njima i stranci. Mislim da je poslije kod njega došlo do određenog zasićenja pa je prepustio mjesto ljudima koji nisu bili sposobni to raditi. On se više posvetio biznisu. Kada sam s Rusima došao igrati u Osijek, pitao sam ga zašto je sve ispustio iz svojih ruku, a on mi je odgovorio: »Da vide koliko ne znaju.«

Dolazak Velimira Petkovića za kormilo Zagreba dočekan je uz veliku pozornost, ali ekspresni razlaz bio je sve samo ne idiličan.

– Kada sam dolazio u Zagreb, sedam me dana nagovarao da prihvatim posao. Govorio sam mu: »Nemojte me zvati. Brzo tjerate trenere pa ćete otjerati i mene. Kada dođem u Zagreb, želim popiti kavu s tobom i Jovićem. Otjerat ćete me pa više nećemo piti kavu.« Upravo se to i dogodilo. Kada dođem u Zagreb, više ne razgovaramo, a on mi kaže: »Nisam ja to napravio.« Kada sam dolazio, mislio sam da se promijenio. Rekao mi je: »Petko, želim da ove godine budemo prvaci. Ligu prvaka zaboravi. Želim da napraviš momčad koja će iduće godine biti konkurentna u Europi.« To je bila moja zadaća, a vrlo brzo me otjerao, nakon što smo u Ligi prvaka osvojili sedam bodova. U Kölnu mi je prišao i rekao da sam jedini pobijedio Magdeburg, prvaka Europe. Dakle, sve je ispustio iz svojih ruku. On ne bi radio ono što rade ovi nesposobni ljudi. Kada sam, primjerice, došao u klub, imali smo pet pivota, kupovali su i šestoga, a bili smo bez lijevog beka.

MRSKA »SKANDINAVKA«

Reprezentativni rukomet mnogo je veselija tema od klupskoga. Smjenjuju se generacije, ali navika osvajanja medalja na najvećim međunarodnim natjecanjima ostaje.

– Ti uspjesi svjedoče da se na ovim prostorima dobro radi i da stalno dolaze »neki novi klinci«. Problem je bio jedino u nekoliko sušnih godina. Treneri su dobro radili, a neprestano su se pojavljivala nova imena. No želim upozoriti na nešto drugo. Vjerujte mi, obradovao sam se kada sam pročitao da je DORH ušao u sport. Mnogi su me pitali zašto i govorili da to nije dobro za sport. Nije istina. Novca ima i on dolazi u klubove. Hrvatska je sportska nacija i ja to dobro znam, ali taj novac često ne stiže do igrača i trenera. Ne znam koliko danas zarađuju treneri i igrači. Neka se to malo dovede u red. Upravo sam zato rekao da mi je drago što je DORH ušao u sport.

»Skandinavka« mu u rukometu nije nimalo omiljena, naprotiv. Upozorava na promjene pravila i smjer u kojem rukomet odlazi, uvjeren da se time pogoduje skandinavskim momčadima na štetu ostalih.

– Dinarsko područje, od Crne Gore pa do naših krajeva, pogodno je za sportove s loptom. Ovdje se rađaju visoki i snažni ljudi, stvoreni za rukomet. Kada smo dominirali, nisu nam mogli parirati ni Francuzi ni Skandinavci, pa ni Islanđani, koji posljednjih godina pobjeđuju reprezentacije Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Jedino je Hrvatska s ovih prostora ostala na solidnoj razini. Dopustili smo Skandinavcima da promijene pravila kako bi umanjili prednost koju smo stekli već rođenjem, a potom nadogradili dobrim radom. Sada dominiraju brzina i igrači poput Christiansena, Magnussona i Palmarssona, da ne nabrajam dalje. Nema više naših velikih vanjskih igrača poput Lackovića, Peruničića i Metličića. Nema više ni stroja poput Ivana Balića, koji je sve vidio i pogađao suigrača u ruke ili glavu, pa ni Renata Sulića na crti, kojega obožavam. Sada je sve ubrzano i gledamo sprint »gore-dolje«. Uzdižu se reprezentacije poput Portugala, s nižim i brzim igračima. Nema druge, naši treneri moraju prilagoditi sustav treninga novim pravilima kako bismo mogli parirati ostalima. Nema više treninga pucanja s 50 ili 60 udaraca, sada treba odraditi 50 ili 60 sprinteva. Mi to, međutim, ne radimo.

Euforija oko rukometa, koji je među hrvatskim ljubiteljima sporta po popularnosti odmah iza nogometa, uobičajena je tijekom svakog velikog natjecanja.

– Istina je, ali to vrijedi samo kada igra reprezentacija. Morate imati uspjeha da biste privukli ljude. Tijekom sedam mjeseci provedenih u Zagrebu gostovao sam u Našicama, Splitu, Čakovcu, Varaždinu, Rijeci… Na utakmicama bi bilo stotinu ili dvjesto gledatelja. Dakle, nema uspjeha, nema ni publike. Reprezentacija je, pak, iznimno praćena upravo zato što ostvaruje uspjehe.

POHVALE LINI ČERVARU

O trofejnom Lini Červaru najbolje govore njegovi rezultati, podsjeća Velimir Petković.

– Lino Červar moj je stari prijatelj, poznajemo se još iz davnih vremena. Govorilo se da bi, da je Jugoslavija opstala, bio trener u Italiji ili u nekom drugom klubu. Mnogi su ga osporavali, a svakome tko ga osporava kažem: »Što se kod trenera broji? Uspjeh.« Lino ima uspjehe i to mu nitko ne može osporiti. Kada se javi za riječ, katkad previše govori u prvom licu jednine. To nitko ne voli pa zbog toga na sebe navlači kritike. Međutim, kada o njemu govorite kao o rukometnom treneru, morate ustati. Izuzetan je stručnjak, mnogo zna i živi za rukomet 24 sata na dan.

Imao sam ponudu otići u Pelister, ali nakon Moskve i Berlina nije mi se išlo onamo. On je, pak, nakon šestogodišnje stanke otišao tamo. Jako ga cijenim i dobri smo prijatelji. Želim mu da još dugo bude trener jer mislim da rukometu još mnogo toga može dati. Svakoga dana dolazi s novom idejom o tome što bi se moglo napraviti u rukometu. Zamjeram mu jedino što nije iskoristio svoj autoritet kako bi se s drugim kolegama, koji se moraju udružiti da bi bili jači, suprotstavio dužnosnicima koji donose nova pravila. Neka od tih pravila uništavaju rukomet.

RIVA NIJE OSVIJETLJENA

Kada sam dolazio ovamo, čuo sam za razne planove i najave za Rijeku, ali nisam vidio da je mnogo toga ostvareno. Primjerice, ne mogu vjerovati da je Rijeka jedini grad u kojem riva nije osvijetljena. Zbog toga djeluje sumorno.

DRUŽENJA S ENVEROM MARIĆEM

Mostarski BMW Veleža – Duško Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić – najslavniji je trio u povijesti nogometa bivše Jugoslavije. Nekadašnji reprezentativni vratar Marić živi u Berlinu, gdje se zbližio s Velimirom Petkovićem.

– U Berlinu imamo kafić u kojem se okupljamo i pijemo kavu, mi ljudi s ovih prostora. Jedan od najdražih ljudi koje sam ondje upoznao jest Enver Marić, legenda našeg nogometa. Gdje god dođem u bivšoj Jugoslaviji i spomenem Maru, svi su oduševljeni i sretni kada čuju za njega. On to doista zaslužuje jer nije bio samo veliki vratar nego je bio i ostao velik čovjek. Baš mi je prirastao srcu. Sada se čujemo telefonom. Nedavno se vratio u Mostar, ali tri ili četiri puta godišnje dolazi u Berlin na liječničke preglede. Ostane s nama nekoliko dana, obilazimo restorane i družimo se. Doista sam sretan što ga imam za prijatelja.