U “područje bez signala” i “ministarstvo lijepih sjećanja” ovih se dana preselio i Milan Trkulja. Naš dragi Mile. Nije on ni književnik ni poznati sportaš ili ne znam tko iz nomenklature javno znanih. No bio je možda još i više. Čovjek kakvi su danas sve rjeđi. I zato su tu toplu prijateljsku dušu mnogi u Rijeci i Opatiji poznavali i voljeli.

Vidjelo se to i na njegovu sprovodu na kome se okupio dio mladih, vjerojatno uglavnom prijatelja njegove djece, ali i veliki dio “vječno mladih” koji su sedamdesetih i osamdesetih stasali i ulazili u život emocija na plesnim podijima opatijskih i riječkih disco klubova. Upravo ondje gdje su se mnogi i upoznali s njim.

Milan je bio jedan od pokretača disco scene na Kvarneru pa je tako bio i jedan od osnivača  tada vrlo popularne diskoteke – “Plavi klub” u Opatiji. Na tom se mjestu nalazi današnji Hotel Admiral.

Disco je globalni kulturološki fenomen koji je 1970-ih godina trajno promijenio pop kulturu, modu, plesnu i klupsku scenu.

Milan je kasnije sam ili s prijateljima otvorio još nekoliko disco klubova. Na Preluku, u Novalji i Baški. U jednoj od kasnijih verzija pokušao je oživjeti i Milde Sorte. Pokretao je i uređivao više lokala, a na koncu je posljednjih desetak godina radnog vijeka proveo u Norveškoj, ali na posve drugim poslovima. I tamo je bio vrlo uspješan, pa je i pomogao nekim drugim Riječanima da se tamo zaposle. Prije par godina se umirovio i vratio u Rijeku…

Milan Trkulja / Foto Privatna arhiva

Kao što je bio zanimljiv Milanov život bio je i sprovod. Jer i sprovodi imaju svoj kratki život i svoja značenja. Oni mnogo govore i o onom koga se ispraća ali i ljudima koji su se od njega željeli oprostiti. Obično je struktura ljudi na sprovodu jako vezana za ono što je čovjek radio, ili gdje je živio. Uglavnom, prilično definirana određenim užim slojevima.

Na Milanovom se sprovodu, kao rijetko kad, moglo se sresti ljude svih struktura i slojeva. Od nekadašnjih pulena do policajaca, od sportaša, manekenki, profesora, umjetnika, direktora, doktora, do advokata i kapetana… Najšarolikija moguća grupa. Mladi, srednjih godina, “vječno mladi” jer su upravo to, ili bar pokušavaju biti… Ali iz svih su odisala sjećanja.

Milana ću se zauvijek sjećati kao velikog prijatelja koji je uvijek uskakao i kad ga nisi pitao za pomoć. Toplu dušu, koja tiho ali razumski govori. A u nekom skrivenom jezičnom kutku ponekad još osjetiš meki zvuk djetinjstva i slovenskog akcenta.

Za opis njegove ličnosti važan je još jedan detalj – elegancija. Uvijek je bio brižno i sa stilom odjeven.  Tako je uređivao i lokale.

Ovo nije samo posmrtno sjećanje. Ovo je priča o jednom iznimno dobrom i dragom sugrađaninu, ali ujedno i priča o jednom vremenu disco klubova koje je danas još samo u sjećanjima. Ali i ona su vrlo važna za našeg Milana koji je upravo otplovio u ta nedokučiva prostranstva. Jer ne zaboravite “ministarstvo lijepih sjećanja” služi da se prisjećamo prošlih vremena, bivših ljubavi i starih prijatelja. Njegova vrata treba što češće otvarati jer sjećanja uspomene održavaju živima i zato će Milan za sve nas koji ga se sjećamo i dalje živjeti.