RIJEKA Viktor Tončinić, igrač Mladosti i najbolji igrač Europskog vaterpolskog U-20 prvenstva na kojem je Hrvatska osvojila zlato, te njegov riječki sugrađanin i golgeter finala Gabrijel Burburan, koji uskoro odlazi na koledž u SAD, jedni su od tolikih izvođača pradavne riječke predstave u kojoj se samo mijenjaju imena glumaca, a tko god da ju je režirao, na kraju kod promatrača izazove uzdahe žaljenja. U starim dobrim filmovima, koliko god radnja bila dramatična, gledatelji su bili utješeni sretnim završetkom, dok u ovim već desetljetnim sportskim pričama vodostaj trenutnog zadovoljstva zbog tolikih međunarodnih uspjeha raznih riječkih igrača opadne brže od onoga Rječine nakon sušnih tjedana.

Davna su ta svitanja dana ponosa i slave, primjerice, ona kada su ispred Bonavije rukometaši Valter Matošević i Mirza Džomba doživjeli ovacije razdraganih sugrađanki i sugrađana, ali i tada, kao i do današnjega dana, sunce sve brže zađe za Učku i nakon sumraka riječki loptački sport utone u mrak u kojem se pipkavo traži prekidač da zasja bilo kakvo svjetlo. Kad i uspije, sve je previše kratkotrajno, pojedini bljeskovi i uspjesi na kraju se pokažu kulom od pijeska, čije temelje potkopa neka imalo značajnija financijska besparica.

Time tragikomičnije djeluju dočeci, poput nedavnog u kojem se idoli mladih pojave pred svojim nasljednicima, naslušaju se zasluženih riječi hvale u prigodnim govorima, nakon brojnih čestitki i tapšanja po ramenima već drugoga dana u mislima su im klupske obaveze. To znači i spremanje prtljage i oproštaj s rodnim gradom, bez obzira koliko to patetično zvučalo, jednostavno idu »trbuhom za kruhom«. Razne reakcije svjedoče koliko im je srce ostalo na Kvarneru, jedan od svježih primjera su i istupi novog kapetana rukometaša Zagreba Filipa Glavaša i vratara Dine Slavića, riječi osvajača međunarodnih medalja govore koliko ih je pogodilo ispadanje Zameta iz elitnog društva.

No, oni i toliki istaknuti sportaši ovoga kraja samo su karike u dugom lancu, lica za »jednokratnu upotrebu«, zvijezde kojima se prirede svečani dočeci, a kada utihne glazba i ugase se reflektori, doslovno je po onoj »kuda koji, mili moji«. Mladi asovi, bučno dočekani putuju negdje daleko u »gromoglasnoj tišini«, doviđenja čuju doslovno od obitelji i najbližih prijatelja.

Jednostavno, uz tolike koji se potrude da ih se što svečanije dočeka, odavno je već nužan i nekakav odbor za ispraćaj koji bi poželio ovdašnjim asovima sve najbolje u nastavku sezone i da što uspješnije brane boje kluba koji, naravno, nije riječki. Ljubiteljima sporta u gradu preostaje tek komentiranje nastupa sugrađana »negdje tamo daleko«, dok priželjkuju neki novi svečani doček u riječkom sportskom »Vježbanju života«.