Reci ti meni, ma kako Keopsova piramida stoji u pustinji skoro pet milenija, a kod nas doma imamo raspadnute pločice vanjskog partera Centra Zamet nakon niti dvadeset godina – pita jedan od vječitih njurgavaca prijatelja na jutarnjoj kavi zgranut viješću da će se našim, gradskim novcem gasiti požar koji tinja već dosta vremena, a sada se očito razbuktao.

Skloni, kakvi već jesmo, raznoraznim feštanjima, tako smo slavili i »puštanje u promet« dvorane koja je svečano otvorena na tadašnji Hrvatski olimpijski dan, onog 10. rujna 2009. godine, a sada do slavljenja nije nikome, pa tako ni ovim prijateljima iz kafića nakon dijaloga u kojem upitani jednostavno sliježe ramenima i ostaje bez teksta.

Piramida je visoka više od 140 metara i svjetska je turistička atrakcija, jedno od svjetskih čuda, ovdje kod nas muku mučimo s pločicama koje su nisko, na površini zemlje, ali su problem koji strši i čije je rješenje sve samo ne jeftino.

Sve, naravno, uz dodatak da će sanacija biti toliko adekvatna da jednog lijepog dana naši nasljednici nanovo ne dobiju račun za neke nove radove na tom zametskom okupljalištu.

Vjerojatno spomenuti ćakuloni nisu u zboru glasnih koji ciklički ponavljaju »volim Rijeku«, ali isto tako, kao i ostali, svjedoče da bujica u »gradu koji teče« svako toliko nanese nešto itekako nemilo, sada napad na proračun, događaj koji je nesumnjivo »slučaj« koji će svatko komentirati na svoj način.

O uzrocima se čuju stručni i nestručni komentari, rasprave o tome će trajati i trajati, ali su uzaludne jer »mlijeko je proliveno«.

O posljedicama, naime, nije potrebna nikakva ekspertiza, golim okom je vidljiv »raspad sistema«, običnog čovjeka ne zanima izdržljivost neke keramičke pločice, niti kakvoća ljepila i način kako je nešto lijepljeno, kao navijaču u sportu bitan mu je samo rezultat, a u ovom slučaju svjedoči porazu.

Kao i neki drugi padovi, tako i ovaj posrtaj znači napad na džep običnog čovjeka, već se čuje cijena od 1,8 milijuna eura za ovu igru »živ, živ, živ – nitko nije kriv«, pritom spominjanje vode ili pak »mraza iznenađenja« u zimskim danima izaziva odmahivanje rukom, tema je za šale i pošalice.

Pozornica bez uključenih reflektora je upravo na toliko spominjanom Trgu riječkih olimpijaca koji već dugo asocira na famozno Potemkinovo selo, upamćeno najviše po raznim dočecima trofejnih riječkih rukometaša.

Tu, pak, sada nakon svega imamo samo raspuknute pločice i praktički sve odbjegle olimpijce, recimo skoro pola aktualne rukometne reprezentacije, hrvatskog zimskog hita, daleko je od svog grada.

Ovaj najnoviji riječki autogol na svoj način zorno ilustrira i dugogodišnje stanje u vrhunskom loptačkom sportu, ali i u našem gradu općenito, životarenje u kojem je HNK Rijeka jedina oaza u ovoj pustinji besparice.

Svaki euro bi raznim riječkim klubovima doslovno bio ona dragocjena kap vode u pustinji, tim su žedniji svjedočeći da novac koji nekima vrijedi možda dva – tri godišnja proračuna odlazi za »javne radove«.

Optimisti se samo nadaju da nam s nekog drugog riječkog kantuna uskoro ne stigne neko novo »ugodno iznenađenje« koje je u pravilu itekako skupo.