RIJEKA – U završnici ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći premijerno će 21. srpnja u 20 sati u HNK-u Ivana pl. Zajca biti izvedena predstava »Kazalište«, nastala kao jedinstveni autorski projekt francuskog dramatičara i redatelja Pascala Ramberta. Za ovu prigodu Rambert je tekst napisao posebno za članice i članove ansambla Hrvatske drame, a predstava je K-HNK koprodukcija s HNK-om Split. Rambert potpisuje i scenografiju, kostimografiju i oblikovanje svjetla.

Pascal Rambert (1962.) autor je brojnih nagrađivanih drama koje se izvode na pozornicama diljem Europe i svijeta. Međunarodnu afirmaciju stekao je predstavama poput »Clôture de l’amour« (»Zatvaranje ljubavi«), »Répétition«, »Actrice« i »Architecture«, koje su izvođene u vodećim europskim kazalištima. Uoči premijere u Rijeci razgovarali smo s Pascalom Rambertom.

Polazište su sami glumci

Za predstavu »Kazalište« napisali ste tekst za članove ansambla Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, čineći ga tekstom »skrojenim po mjeri« za ansambl. Što nam možete reći o nastanku teksta?

– Polazište teksta uvijek je isto – sami glumci. Ansambl trenutno broji 17 članova, pa sam ih, po dolasku u Rijeku, upoznavao jednog po jednog. Nakon što sam ih upoznao, mogao sam odlučiti pisati za samo dvoje, petero ili desetero glumaca, no odlučio sam raditi i pisati za sve njih – rad s velikim ansamblom za mene je pravo zadovoljstvo. Kada sam se iz Rijeke vratio u Pariz, bio sam siguran da ću raditi sa svima njima, pa sam to predložio intendantici Dubravki Vrgoč. Složili smo se da bi bilo lijepo napisati tekst »skrojen« upravo za taj ansambl, koji bi obuhvatio njihova osobna sjećanja, sjećanja Olivere Baljak te uspomene vezane uz samo kazalište i njegovu povijest u gradu Rijeci.

Tijekom kreativnog procesa sastajali ste se sa svakom glumicom i glumcem pojedinačno. Možete li opisati proces rada na predstavi? Na koji su vas način glumci inspirirali?

– Dok radim na desetak novih produkcija koje pišem i režiram diljem svijeta – posebice kad surađujem s nacionalnim kazališnim ansamblima – volim odvojiti vrijeme za razgovor s glumcima. Obavljamo pojedinačne razgovore tijekom kojih »hvatam« određenu atmosferu, svojevrsni osjećaj koji zrači iz njih. Pritom ne otkrivam njih same, već dio njih – njihovu energiju, njihove glasove – i vrlo se brzo, poput slike, u mojoj svijesti počinje ocrtavati sama predstava. Teško je objasniti kako točno vidim predstavu. Nisam šaman ni mađioničar, već pisac, a tako i radim – kao pisac. Vidim predstavu, osjećam njezinu cjelokupnu sliku, a zatim se vraćam u Francusku (ili neku drugu zemlju) te nakon šest mjeseci počinjem pisati tekst. Proces pisanja traje otprilike mjesec do tri mjeseca, ovisno o samoj predstavi i broju glumaca. Nakon što pošaljem tekst i on bude preveden, prvi put zajedno pristupamo čitanju. To mi je iznimno važno – stvoriti trenutak u kojem glumci, zajedno sa mnom i prevoditeljem, otkrivaju predstavu, a upravo smo to učinili i ovdje.

Počast Ivi Andriću

U ovoj kazališnoj fikciji ansambl se okuplja nakon probe predstave »Na Drini ćuprija« Ive Andrića kako bi proslavio rođendan dviju glumica iz ansambla. Zašto ste odabrali upravo Andrićevo djelo?

– Odabrao sam Andrića jer mi je Ivo Andrić poslužio kao svojevrsni vodič – recimo to tako – pri ulasku u povijest, onu veliku povijest Balkana. Knjigu sam pročitao prije gotovo petnaest godina; silno mi se svidjela i učinilo mi se da ona objašnjava mnoge stvari o tom dijelu svijeta, o Balkanu. Stoga sam odlučio krenuti na svojevrsno hodočašće i obići sva mjesta na kojima je on boravio. Posjetio sam Višegrad u Bosni i Hercegovini jer je tamo proveo mnogo vremena u mladosti, kako bih vidio mjesto njegova rođenja otišao sam u Travnik, a posjetio sam i Beograd jer sam želio vidjeti Muzej Ive Andrića, smješten pokraj Pionirskog parka. Ondje se mogu razgledati njegov stan, knjige, knjižnica i slično. Za mene je Ivo Andrić velik pisac; iznimno je važno što je dobio Nobelovu nagradu jer je to skrenulo pozornost na njegov rad, ali i na samu regiju. To mi je bilo važno i želio sam mu odati počast – jer nisam siguran čitaju li mladi, odnosno tinejdžeri, još uvijek tog autora – a postavljanje njegova djela na scenu, makar i nakratko, način je da se njegovo stvaralaštvo sačuva od zaborava.

Kroz ovu produkciju istražujete težinu i ljepotu glumačke profesije, kao i širi odnos između života i umjetnosti. Kako doživljavate taj odnos?

– Nema velike razlike između umjetnosti i života. Većina mog rada svodi se na to da na pozornici »ulovim« život. To je najteže – kazalište se može stvarati uz mnoštvo spektakularne rasvjete, sjajnih videozapisa i raskošne scenografije. Ja činim upravo suprotno. Nastojim publici pružiti što snažniji emocionalni doživljaj uz što manje kazališnih efekata.

To je vrlo važno; kazališnoj umjetnosti zapravo ne treba gotovo ništa osim ljudi koji razgovaraju na pozornici i pritom glume s velikim intenzitetom. Moj rad – moj svakodnevni rad ovdje u riječkom Narodnom kazalištu – usmjeren je na to da na pozornicu donesem život.

Nastojim stvoriti predstavu koja je što je moguće življa. Vjerujem da bismo u tome mogli i uspjeti jer način na koji ovdašnji glumci nastupaju za mene nije tipično »kazališni« – oni djeluju vrlo autentično i stvarno, konkretni su, pa bismo tako mogli doći do točke u kojoj ono što vidimo na pozornici – ono što vidi publika – nalikuje samom životu.