Moderna glazba je prije svega biznis, a u biznisu se igra po pravilima. Ma koliko divlji, nepredvidljiv, pa i kontroverzan bio neki bend, uglavnom je sve to privid, na kraju dana gotovo svi igraju po pravilima ako žele svirati svugdje i mlatiti pare. Kad se pojavi netko tko se ni po koju cijenu ne odriče principa, već je to u današnjem svijetu vrijedno pažnje, ako ne i divljenja.

Kneecap za početak ne znaju što znači riječ oportunizam. Imaju tvrd republikanski stav da je Irska prva britanska kolonija koja ih tlači stoljećima i razdvaja nasilno jedan narod. Iz tog stava proizlazi stajalište da baš Irci moraju biti solidarni s narodima koji upravo trpe to isto.

Konkretno, Palestinci od strane države Izrael. Ako glasno izrečeni stav da je tepih-bombardiranje Gaze genocid znači da će im biti zatvorena vrata velikih pozornica i granice nekih država, hip-hop trojac iz Belfasta neće zaigrati po pravilima biznisa.

Radije će prihvatiti tri godine zabrane ulaska u Mađarsku zbog obrnute teze da je njihova solidarnost sa slabijima zapravo podrška terorizmu i nasilju, pa onda i u Kanadu, trpjeti prešutni bojkot vlasti u Njemačkoj, sudske procese u Velikoj Britaniji, otkazivanje turneje po SAD-u, negoli na pozornici prešutjeti istinu. Svjesno gubeći novac, Kneecap ne savijaju kičmu, pa nastupaju tek tamo gdje su dobrodošli. U Sloveniji, recimo.

Jučerašnji, pa onda zbog velikog interesa i za danas dodani drugi datum u ljubljanskom Kinu Šiška, klubu kapaciteta cca tisuću ljudi, rijedak je primjer samostalnog nastupa benda ovo ljeto, ostalo su uglavnom festivali koji im (još) nisu zalupili vrata pred nosom.

Doduše, ovih je dana i Slovenija postala sklizak teren za bend poput Kneecapa.

Naime, dok je vlada Roberta Goloba još 2024. povukla snažan simboličan politički potez i priznala Palestinu kao državu, pa onda uz slovensku, zastavu EU i ukrajinsku na zgradu Vlade iz solidarnosti dodala palestinsku zastavu, novom-starom premijeru konzervativcu Janezu Janši, koji uvijek čuči u niskom startu da preuzme vlast, prvi potez u premijerskoj fotelji prvog dana mandata je bilo upravo uklanjanje palestinske zastave sa zgrade Vlade.

Sva sreća, drugi potez mu nije bilo zabranjivanje ulaska Kneecapu u Sloveniju. Koncert, i to kakav, održan je bez ikakvih mjera pojačane sigurnosti, ili demonstracije sile novih slovenskih vlasti.

Trojac iz Belfasta opravdao je u Ljubljani status jednog od najkontroverznijih bendova današnjice, nisu odstupili ni milimetra u prezentiranju svog stava zašto misle to što misle o Palestincima, Izraelu, a bogme i svojim sunarodnjacima Britancima zbog čega nisu previše popularni kod desnog političkog establišmenta južno od Glasgowa. Ali, sve bi to bilo na razini forme ili čak na granici dociranja, da je sadržaj tanak, da ujedno nije riječ o trenutno jednom od glazbeno najuzbudljivijih bendova današnjice.

Onako opisno, na papiru, čini se da ne nude ništa posebno novo ni mudro; Retro-moderni hip-hop s prizvukom američke Istočne obale 90-ih na koju su nakalemili sve zamislivo od britanske klupske scene u zadnjih trideset godina, od ravea do grimea, preko dance punka do drum ‘n’ bassa.  Može biti bilo što. Ali, u njihovoj verziji to je divlji, žanrovski neuhvatljiv hibrid i božanski kaos stvoren za ples.

Da slikovito približimo kako je to zvučalo, recimo da najnapumpanije plesne dionice neodoljivo prizivaju energiju legendarnog megahita „Bonkers“ Dizzeeja Rascala – onaj bolesno zarazni, manijakalni sudar prljavog uličnog repanja i agresivnog electro-housea koji publiku pretvara u hipnotiziranu masu.

Za napomenuti je važan detalj, velik dio svojih stihova, u skladu sa svojim političkim stavovima, Kneecap ispaljuju na irskom, rekli bismo, mrtvom jeziku, kojim dobro vlada ili svakodnevno govori možda dvjestotinjak tisuća Iraca. Pa ipak, Kinom Šiška nakrcanom uglavnom generacijom Z, orile su se iz mnogih grla riječi i na tom neobičnom jeziku, čemu su se uglas čudili i glavni vokalisti Mo Chara i Móglaí Bap. Nevjerojatno je kako su lokalni aktivisti, mladi glazbenici iz Belfasta uspjeli stvoriti neku vrstu globalnog fenomena, da tamo neki mladi Slovenci skandiraju na jeziku koji sigurno nikad prije nisu čuli uživo.

Svakako im je u tome bitno pomogao film „Kneecap“ iz 2024. godine gdje su sami glumili sebe kroz autobiografsku priču, “istinu ispričana kroz gomilu laži”, kako je rekao sam redatelj Rich Peppiatt.

Baš kao i u filmu, Kneecap su sinoć u Ljubljani bili divlji, neumjereni, beskompromisni i ludo zabavni. I zvučali autentično „istinito“, iako ima tu – ako gledamo kroz prizmu klasičnog rock koncerta – i pokoja „laž“.

Nema instrumenata, nema benda. Samo dva mlada repera velike karizme i brza jezika, i treći nešto stariji DJ Próvaí, bivši profesor irskog jezika s prepoznatljivom fantomkom na glavi u bojama irske zastave  ponad njih za DJ pultom. I matrica. Ne smeta.

Odvrnuto do daske, sinoć je sve – od „Smugglers & Scholars“ s friškog albuma na početku, do masivnih hitova „H.O.O.D.“ i „The Recap“ na kraju – zvučalo neodoljivo i prilično važno.