VRBOVSKO  Uvijek nas iznenade tužne vijesti i obuzme nas nevjerica kada shvatimo kako su otišle naše drage osobe, a vrlo teško prihvatimo kad otiđu najbolji od nas. Ova iznimna žena, majka i brižna supruga, ujedno uspješna poslovna žena, nije nikoga ostavljala ravnodušnim nego je pronalazila način udovoljiti drugima, a ponajbolje je, što je ona na kraju sve stizala, puno toga napravila i trudila se nikoga ne razočarati.

Želimo istaknuti bezbroj njenih vrlina i krasnih osobina, njezinu požrtvovnost, puno topline i snagu jer je uvijek tražila ravnotežu između obiteljskih i poslovnih obveza. Svi smo svjedočili ogromnoj ljubavi prema djeci Magdaleni i Kristijanu.

Rođena, odrasla i školovana u Zagrebu, dolazila je cijelu mladost u Lukovdol, u zavičaj svojih roditelja te se sretno udala u mali Plemenitaš u blizini Kupe. Dodatno se školovala, napredovala i obavljala je niz odgovornih poslova, od kojih je kao direktor komunalne tvrtke Komunalac u Vrbovskom ostavila dubok trag. Bila je napredna, primijenila je niz inovacija, a brižno je pazila na svoje ljude i kolege. Elokventna i stručna, znala se nositi s brojnim teškoćama, a nesebično je podržavala mnoge udruge i aktivnosti u svojoj sredini, kao i rad u crkvi te se posebice angažirala oko Mjesnog odbora Plemenitaš-Blaževci čiji rad je godinama koordinirala, što sa suprugom, što kasnije i sama.

U posljednjem desetljeću život je prema Nikolini bio surov i prepun izazova. Neki od nas se žale i očajavaju ako im propadnu planovi, ako izgubimo pokoju priliku ili nam prijatelji kažu lošu riječ. Ono što je Nikolina gubila, njezina žrtva i pokora nisu jednostavni niti za izgovor.

U prosincu 2020. pokopali smo njezinog supruga Zdravka, našeg izuzetnog domaćeg sina, prijatelja, šumara, dobrog lovca, ali i dragovoljca, branitelja koji je Domovinski rat proveo na ličkom bojištu. U njegovoj borbi s opakom bolešću, dok su dječica tek odrastala, sudjelovala je i Nikolina koja je neizlječivo bolesnog muža hrabro pratita u Kinu i skrbila kako bi se vratili s boljim dijagnozama. Uspjeli su, barem na neko vrijeme, iako je na kraju, nakon nekoliko godina, smrt ipak pobijedila.

Ostavila je Nikolinu s njezinim srednjoškolcima, samu, unatoč brojnim prijateljima i rodbini koji su željeli pomoći. Nakon takvih gubitaka čovjek je sam i neutješan jer nitko ne može nadoknaditi očevu riječ djeci, niti zamijeniti pogled ili zagrljaj dragog muža.

Nikolina je između dvije smrti gordo i prkosno jedrila protiv života i protiv svih tih nepravdi i nedaća, skladno i požrtvovno odgajajući svoje uzdanice koje su evo dosegle fakultetsku dob i danas se marljivo probijaju kroz život. U međuvremenu se nije štedjela, niti se umorila i nije se izmicala nego je živjela i uživala u svojoj djeci – putovali su, družili se, bili su veseli te pokušavali barem na trenutke zaboraviti gubitak, prazninu i nepravdu.

Potom se pojavila bolest koje je sve to, poput snažnog potresa, ponovo jako razdrmala, ali svima nam je ona samo govorila da ne brinemo te da će sve biti ok. Kao da joj je nakon svih njenih velikih i iscrpljujućih bitaka, sada u ovoj njezinoj, ključnoj, ponestalo snage. Inspiracije je imala, smisao je vidjela, sigurno je zaslužila vidjeti djecu svoje djece, takve bolesti se znaju i razvući, zna ih se prevariti i primiriti, ali nju je nažalost dočekao onaj najteži ishod. Ona je evo krenula na put »jednom cestom koja vodi prema raju« gdje je nakon pet i pol godina čeka njezin dragi suprug. Nije li život mogao imati lakši i humaniji scenarij za ovu krasnu, dobru i pravednu osobu? Zašto i njena djeca danas moraju ići tim teškim putem, ostajući zauvijek u praznini bez oba roditelja? Pitanja imamo napretek, no ono što znamo je da ti odgovori nisu kod nas ljudi, nego su ipak na nebeskim poljanama.