Vjerojatno najbolji koncert ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći, barem od onih koje smo do sada imali prilike vidjeti, spojio je nekoliko ključnih sastavnica koje čine uspješan ljetni kulturni i glazbeni događaj: vrhunski umjetnik, odličan program i fantastična lokacija! Pod nazivom »Orient Express« krio se, naime, klavirski recital riječkog umjetnika svjetske slave Gorana Filipeca, osobe koja nas povremeno uveseli svojim muziciranjem u rodnome gradu, ali baš svaki put ostavi izvrstan dojam. Umjesto uobičajenog recitala, Filipec je ovoga puta promišljao konceptualno u želji da program koji se izvodi dobije jednu novu i dublju priču. Prestižni vlak pod nazivom »Orient Express«, koji je od kraja 19. stoljeća povezivao Europu s Istanbulom i bio simbol luksuznog putovanja onoga vremena, poslužio je kao nit vodilja i poveznica izvedenih skladbi. Počevši od Francuske transkripcijom pjevanog valcera »Les chemins de l’amour« Francisa Poulenca ili kampanijskog Porticija transkripcijom Lisztove »Tarantelle di bravura d’apres la tarantelle de ‘La muette de Portici’ d’Auber« zahuktao se pijanistički vlak u svojoj jurnjavi prema istoku. Jednakom brzinom jurili su i pijanistovi prsti u tehnički izuzetno virtuoznim akrobacijama koje nadilaze obični pijanizam ostavljajući prisutnu publiku često bez daha.

Poput glazbene igre

Jer, Goran Filipec je glazbenik koji posebnu pozornost pridaje tehnici sviranja klavira očigledno se oduševljavajući povijesnim izvođačima i skladateljima poput Chopina ili, za ovu priliku posebno važnog, Liszta. Navedeno postaje ključna odlika svake Filipecove izvedbe koja se onda nadograđuje melodioznošću i finesama koje su moguće jedino ako ste izvornu virtuoznu tehniku savladali u potpunosti. Tada svaki nastup i svaka skladba za umjetnika postaje poput glazbene igre, a za publiku očaravajuća predstava. Podsjetnik na neka davna vremena poput djetinjstva, dočarao je Filipec skladbom »Tabatiere a musique«, op. 33/III Ignaza Friedmana i odmah potom »Reminiscencama na Luciju di Lammermoor«, S. 397 F. Liszta. Isti skladateljski dvojac odgovoran je za nastanak i sljedeće dvije skladbe: »Barcarolle«, op. 77/I i »Ricordanza« br. 9. Sjećanje na Veneciju i Napulj podario nam je Liszt i u skladbi »Gondoliera« iz djela »Venezia e Napoli«, S. 159, a dašak Hrvatske koja je bila važna na putu »Orient Expressa« čuli smo u završnom maršu »U boj, u boj« iz opere »Nikola Šubić Zrinjski« Ivana pl. Zajca te »Erinnerung«, op. 24, Dore Pejačević. Mađarsku dionicu putovanja predstavila je Lisztova »Mađarska rapsodija« br. 11 te je koncert uspješno tekao kroz Rumunjsku (»Zigeunerweisen« Pabla de Sarasatea) sve do Istanbula kojeg je predstavljala završna orijentalna fantazija »Islamey« Milyja Balakirewa.

Foto Ana Križanec

Kako je već prethodno navedeno, neke skladbe programa (Poulenc, Liszt, Zajc, Pejačević, Sarasate i Balakirew) publici su predstavljene u tranksripciji samog Gorana Filipeca što postaje sve važniji aspekt njegovog umjetničkog rada, što je imanentno umjetnicima toga kalibra. Kao dodatak koji je publika izmamila pljeskom, Filipec se osvrnuo na grad Beč kao dio nezaobilaznog putovanja.

Spektakularna lokacija

No, ono što je činilo drugu komponentu ovog koncerta je doista spektakularna lokacija riječke Remize, prostora »spavaonice« vlakova u samom srcu grada. Prostor je to koji zjapi prazan ili slabo korišten i zapušten, ali je prirodno odijeljen od buke obližnjih prometnica kao i stanovništva, oblikom savršen za kulturne projekte i novom cestom dostupan uz osiguran parking. Savršena noć koja nije bila prevruća publici je bila idealna za doživljaj vrhunske glazbe i to u prostoru koji je otkriće mnogima. Tako smo »Orient Express« osim glazbom i odličnom izvedbom mogli doživjeti i vizualnom kulisom stare napuštene lokomotive i lokacije koja odiše duhom željeznice. Nadamo se doista da će taj prostor zaživjeti kao jedna od važnih lokacija kulturnih događaja ovoga grada. Jednako tako se nadamo da će publika u većem broju posjećivati kulturne događaje s obzirom na to da se svi zajedno često pozivamo na važnost očuvanja domaće tradicije i kulturnog identiteta, a pritom malo toga činimo da podržimo one koji u tome pokazuju želju i entuzijazam.