Léa Seydoux je, na neki način, neslužbeni zaštitni znak Filmskog festivala u Cannesu. Prvi put je gostovala 2007. kao glavna glumica kratkog filma Nicolasa Klotza »La Consolation«, a nakon toga barem jedan od njezinih filmova nađe, gotovo svake godine, mjesto u nekom od festivalskih programa. Nije ju zaobišla ni glavna festivalska nagrada, i to vrlo posebna. Na 66. Filmskom festivalu u Cannesu 2013. godine, Zlatnom palmom za najbolji film nagrađen je »Adelin život« Abdelattifa Kechicha, a žiri na čelu sa Stevenom Spielbergom odlučio je da s redateljem nagradu podijele i glavne glumice filma, Adèle Exarchopoulos i Léa Seydoux.

Vrlo rano, na početku svoje karijere, Seydoux je počela dobivati uloge i u holivudskim projektima. Započela je s malim ulogama u filmovima Quentina Tarantina »Nemilosrdni gadovi«, Ridleyja Scotta »Robin Hood«, Woodyja Allena »Ponoć u Parizu«, Wesa Andersona (»Hotel Grand Budapest«), bila je, također, hladnokrvi ubojica u filmu »Nemoguća misija – Protokol Duh«, a onda je kao Madeleine Swan u filmu »Spectre« (2015.) zarobila srce najvećeg filmskog tajnog agenta Jamesa Bonda. Tu ulogu je ponovila u filmu »Za umiranje nema vremena«, a tko zna, možda je opet vidimo u toj ulozi, budući da je Denis Villeneuve, najavljen kao redatelj dugoočekivanog 26. James Bond filma, a njih dvoje su uspostavili dobru vezu radeći na filmu »Dina: Drugi dio«.

No, vratimo se ovogodišnjem 79. Filmskom festivalu u Cannesu gdje je Léa Seydoux imala glavne uloge u dva filma, oba u natjecateljskom programu. U filmu »Gentle Monster« austrijske redateljice Marie Kreutzer, Léa Seydoux je glazbenica, sretno udana, majka malog dječaka. Međutim, obiteljska idila je naprasno prekinuta kad policija hapsi njezinog muža s optužbom da je pedofil. U francuskom filmu »L’Inconnue« (»Nepoznata«), Arthura Hararija, njezina uloga je još kompliciranija jer, nakon jednonoćne avanture, ona i muškarac s kojim se poseksala zamjenjuju tijela.

James Bond

Léu Seydoux sreli smo u Cannesu, a u kratkom no ugodnom razgovoru ona je ostavila dojam vrlo prizemljene, iskrene i zabavne osobe.

Vi ste veliki fan Cathérine Deneuve, koja vam je također bila partnerica u filmu »Gentle Monster«. Želite li, na neki način, postići njezin status filmske zvijezde?

– Ja se zaista ne vidim kao zvijezda na taj način. Danas je drukčije vrijeme, glumi se na drukčiji način, a ni filmovi nisu onakvi kakvi su nekada bili. Ne mislim time reći da je danas bolje ili gore, jednostavno je drukčije. Današnja tendencija je da filmovi više nalikuju stvarnom životu, dok su prije filmovi bili odmaknuti od realnosti. Filmovi su danas, također, više politizirani, a i na žene, što je za mene promjena nabolje, gleda se drukčije nego u vrijeme kad su Cathérine Deneuve ili Brigitte Bardot bile na vrhuncu slave. Pripadam novoj glumačkoj generaciji i trenutno je, na neki način, moje vrijeme, no teško je znati hoće li se moji filmovi pamtiti za, recimo, četrdeset godina.

SUSANNE ERLER/WIKIPEDIA

Osjećate li se dovoljno angažirani da iskoristite to svoje trenutačno vrijeme?

– Naravno, prije svega biram raditi onu vrstu filmova koji za mene imaju neko značenje i to je moj način angažiranja u nešto što mi je važno. Izborom filmova u kojima glumim dajem svoj glas i time se osjećam politički angažirana. Mogu govoriti samo o onome što mi je poznato i što osjećam kao ja, Léa; mogu govoriti o svojim vlastitim iskustvima kao glumica i kao ljudsko biće i zato su za mene filmovi uvijek bili način da preispitujem ono što se događa oko mene i u svijetu i u tome, na neki način, leži moj angažman.

Imate bogatu i raznovrsnu karijeru, no planetarno ste postali poznati nakon uloge u James Bond filmovima. Što je vama osobno značila ta uloga?

– Prvo, da sam uopće dobila tu ulogu bila je za mene velika stvar. To je ipak najveća filmska franšiza na svijetu. Sve me je impresioniralo na snimanju, no moram priznati da sam bila vrlo sramežljiva i osjećala sam užasan pritisak. Znam da je to bilo vrlo glupo, jer jedini pritisak sam jedino ja radila sama nad sobom. Ali, radilo se o Jamesu Bondu, svi znaju tko je on i svi će gledati taj film i ja sam se jako željela uklopiti. Raditi na tim filmovima za mene je bilo potpuno izvan moje zone komfora. No, usprkos svemu, zaista sam presretna da sam bila dio te filmske ekipe i za mene je to bila velika, zabavna avantura. To iskustvo je sasvim različito i neusporedivo od, primjerice, rada na filmu poput »L’Inconnue«.

Kompleksna uloga

Što vas je privuklo ulozi u filmu »L’Inconnue«?

– Sviđalo mi se to da je moja uloga u ovom filmu vrlo kompleksna, slojevita i pomalo čudna. Također mi se dopalo to da je Arthur taj znanstveno-fantastični film snimao gotovo dokumentaristički. Nema nikakvih specijalnih efekata i sve je potpuno realno, a gledatelje vodi na visceralno putovanje koje je ujedno i intelektualno, metafizičko i filozofsko, što je po mom mišljenju vrlo zanimljiva i originalna tema.

»L’Inconnue« sigurno nije lak i jednostavan film. Jeste li razumjeli o čemu se radi kada ste prvi put čitali scenarij?

– Ne, priznajem da sam nakon prvog čitanja bila vrlo zbunjena. No, Arthur je mijenjao i dorađivao scenarij i sve mi je naravno objasnio. Zadnja verzija scenarija je bila vrlo tečna i potpuno jasna. Samo istraživanje situacije u kojoj se našao lik filma, kada je shvatio da je u tuđem tijelu, bilo je posebno intrigantno. U filmu se, naravno, radi o odnosima među spolovima općenito, ali istovremeno se ponire mnogo dublje od toga. Mislim da je to zaista pravi egzistencijalni film koji govori o tome što ustvari znači biti svoj. Za mene, prava tema filma nije samo jednostavno pitanje – kako je to ne biti u svom vlastitom tijelu, već me zaintrigiralo cijelo naše postojanje i naša vlastita osobnost, cijeli taj ludi vertigo o tome što nas čini onakvima kakvi jesmo. Mi smo se rodili, živimo, a jednog dana ćemo umrijeti, no sama činjenica da postojimo, svatko sa svojim ja, je fascinantna.

Snimanje filma »L’Inconnue« započelo je nekoliko mjeseci nakon što ste rodili, a vi ste hrabro prihvatili ulogu iako ste imali nekoliko kila previše. Je li to, također, bila jedna vrsta izlaska iz vaše zone komfora?

– To je svakako bilo drukčije iskustvo, ali zanimljivo. Ja ovdje upotrebljavam svoje tijelo da artikuliram prostor, što jedan glumac obično i radi, ali ovdje je to gurano mnogo dalje i dublje. Činjenica je da, kao primjerice i u James Bond filmovima, ja obično imam uloge atraktivnih žena, savršenog izgleda, no u ovom filmu moje tijelo, netom nakon poroda, prikazano je potpuno realno, bez ikakvog uljepšavanja. Nije seksi, nije predmet želje, već samo obično, istinsko žensko tijelo. U ovom filmu tijelo je samo po sebi velik dio identiteta likova pa je bilo vrlo bitno da to tijelo izgleda prirodno i konkretno, a ne mršavo i savršeno. Pritom, zanimljivo i originalno je bilo to što je to žensko tijelo trebalo poprimiti sve karakteristike muškog ponašanja.

Volim raditi komedije

Je li vam višak kilograma stvarao ikakvu nelagodu? Koliko vam je uopće stalo do toga na koji vas način drugi percipiraju?

– Ne previše. Svi ljudi imaju o vama svoje mišljenje, ali vi nikada ne znate kako vas, ustvari, netko percipira i stoga me ne zanima što netko o meni misli jer to ionako nije nešto što mogu kontrolirati. Moram reći da sam, ustvari, vrlo ponosna što sam pokazala svoje tijelo kao takvo. Mi nismo naviknuti gledati takvu vrstu tijela na filmu, no ja mislim da je to potrebno. Kao što sam malo prije rekla da pokušavam odabrati filmove koji nešto znače, kojima mogu dati svoj glas i politički se angažirati i u tom smislu je moja odluka da prihvatim ovu ulogu vrlo važna, jer je važno pokazati i tijelo s kojim se mnogi mogu poistovjetiti.

Hoćemo li vas uskoro opet gledati u nekom filmu izvan francuskog govornog područja?

– Ja sam, ustvari, u međuvremenu radila na dva američka nezavisna filma. »Maska crvene smrti« rađena je po romanu Edgara Allana Poea, koji je režirao vrlo talentirani mladi redatelj Charlie Polinger, koji je prošle godine bio u Cannesu s filmom »Plague« (»Kuga«). U filmu također glumi Mikey Madison (»Anora«), koja je izvanredna glumica. Drugi film je znanstveno-fantastična komedija »Alpha Gang« koju je režirao David Zellner (film je djelomično sniman i u Hrvatskoj). Volim raditi komedije, ali vrlo je teško naći dobru komediju, jer ne radi se samo o tome da bude smiješna, već mislim da mora sadržavati i određenu dubinu. Ponekad su komedije zaista vrlo glupe.