Teško je u jednoj riječi naći suvisliji odgovor na pitanje što se desilo između 2009. godine kad su kalifornijski pop punk prvaci The Offspring prvi put gostovali u Zagrebu pred manje od 2000 ljudi u Tvornici, i sinoć kad su rasprodali „beskrajni“ plato na Zagrebačkom velesajmu i okupili nešto manje od 15 tisuća ljudi, osim nostalgije.

Da stvar bude zanimljivija, u tih skoro 20 godina The Offspring nisu izdali ništa važno, a kamoli monumentalno, zapravo zadnji masivni hit im je bio „You’re Gonna Go Far, Kid“ (ima nevjerojatnih 1,4 milijarde preslušavanja na Spotifyju), s albuma  „Rise and Fall, Rage and Grace“ upravo kojeg su te 2009. godine promovirali u Zagrebu.

Očito, s vremenom su The Offspring prošli put od još jednog aktualnog benda do statusa živućih legendi (s diskutabilnim pokrićem) i zvučne kulise jedne generacije, koja se s ovakvim koncertima od svojih dosadnih (malo)građanskih života, posla, obitelji i sveg ostalog što donosi naporni život odraslih, na trenutak vraća u vrijeme kad su noge bile lagane, a mozak većinu vremena na paši. U skladu s tim, gro ljudi na velesajmu sinoć je bio 40 plus, na razmeđi generacije X i Y. Dakle, oni kojima lova za kartu nije greda, a osjećaj nostalgije za „boljim“ vremenima je sve imanentniji.

Kako god, zvijezde su se poklopile, i The Offspring su jučer s trona najposjećenijeg samostalnog punk koncerta u Hrvata skinule mitski prvi nastup Ramonesa 1990. u velikoj dvorani Doma sportova. Zasluženo? Doduše, nije sigurno je li ovo retoričko pitanje uopće relevantno, ali upustimo se u razmišljanje na glas; prije koncerta potpisnik ovih redova rekao bi „ne“, a poslije koncerta još kategoričkije „ne“. Da se razumijemo, nisu kalifornijski pop punkeri bez zasluga. Njihov prijelomni album „Smash“ s 11 milijuna komada i dalje drži titulu najprodavanijeg albuma izdanog na nezavisnoj etiketi, što je sredinom 90-ih utrlo put prema široj publici autorski mnogo pregnantnijim artističkim pojavama u punku sa Zapadne obale s „njihove“ etikete Epitaph ili Fat Wreck Records. Ali, s druge strane, oni su vjerojatno od početka bili najfrivolniji bend te scene i posijali sjeme za jednako frivolne (ili bi korektnija riječ bila „zabavne“?), i popularne bendove poput Blink 182.

Bend koji nikad nije bio progresivan ni angažiran (za razliku, recimo Green Daya koji su do dana današnjeg zadržali bar taj gard buntovnika i društvene angažiranosti), s vremenom se samo može pretvoriti u zabavnu atrakciju za mase s popratnim vizualnim spektaklom ili otići u povijest. Upravo tome smo sinoć svjedočili na Zagrebačkom velesajmu, nastupu velikog benda koji igra na svaku zamislivu kartu iz priručnika o šablonama rock spektakla. Dakle, od ispaljivanja konfeta, ogromnih lutki na napuhavanje na pozornici, bacanja ogromnih lopti u publiku, pravog stand-upa s čestim pošalicama između dva najeksponiranija tipa u bendu, pjavača Dextera Hollanda i osebujnog gitarista Noodlesa, sviranja skraćenih obrada Black Sabbatha i Ramonesa, do najprizemnije točke koncerta pozivanja publike da zborno zapjeva onu debilnu navijačku „oleee, olee, olee, olee…“ Sve u svemu, na korak do koncerta Aerosmitha ili Kissa. Spektakl i zabava. Glazbe tu i tamo.

Pokušali su otvoriti jako, no kao da tonska proba nije održana, vokal jedva da je izlazio iz razglasa, pa je uvodni rani masivni hit „Come Out And Play“ zvučao kao da je Holland prošli tjedan operirao bruh. Po pitanju akustičnosti i inače zloglasni plato Zagrebačkog velesajma nije pomagao, ali stvari su se prema kraju bitnije popravile, bend je zvučao solidno, iako je jasno da je Dexteru Hollandu teško uživo rekreirati onaj visoki „pitch“ glasa s ranih studijskih snimci. A rane snimke su, logično, po poštenom greatest hits pristupu, činile većinu jučerašnje set liste. The Offspring su neupitno znali  napisati izvanvremenski hit, danas bi njihovu pojavu uživo mogli okarakterizirati kao punk za široke narodne mase i zato jesu tu gdje jesu. Četrdeset godina od početaka u garažama Orange Countyja sviraju pred više ljudi nego ikad.

Iako tu više nema ništa opasno, a kamoli subverzivno, okupljenoj su masi pružili upravo po ono po što je došla, zabavu, spektakl, “šaku punka i vriću nostalgije”. Umjesto zaključka, završavamo parafrazom ironičnih, ali proročanskih stihova Hladnog piva, odnosno Savršenih marginalaca koji su u jednako nostalgičnom tonu zabavljali publiku prije izlaska The Offspringa na pozornicu.

„Pjevajte nešto ljubavno/Sigurno, tiho, sterilno/Pjevajte nešto ljubavno/Mame svršavaju na to.“