Obično to ide ovako: uzmete hitove nekog velikog benda i njihove stihove uglavite u kontekst neke potpuno nove priče koju izvedu profesionalni kazališni glumci. Takvi jukebox mjuzikli pune dvorane na Broadwayu, u Londonu i drugim metropolama – sjetimo se samo hitova grupe ABBA u mjuziklu „Mamma Mia!“ ili ostavštine grupe Queen u rock operi „We Will Rock You“ – i teško se skidaju s repertoara. Ili pak krenete putem klasične biografije ispričane kroz pjesme velikih glazbenika, kao što je to u slučaju mjuzikla „Tina“ o životu Tine Turner ili „Jersey Boys“ o Franku Valliju i njegovim The Four Seasons, pa opet punite dvorane ili čak snimate filmove na temelju tih predstava.

Naš junak, sinoćnji gost u pulski Areni, preduhitrio je takav scenarij. Odlučio je spriječiti da se njegova glazba i hitovi njegovih davno umirovljenih Talking Headsa pod tuđom dirigentskom palicom pretvore u neku vrstu muzejskog primjerka i komercijaliziranu, razvodnjenu zabavu za turiste.

Naime, s albumom „American Utopia“ iz 2018. godine David Byrne je otišao na turneju upravo s idejom da rock show prevede u neku vrstu kazališta u gostima; u mjuzikl koji bi kroz glazbu pričao priče o životu. To je učinio toliko uvjerljivo da je show u konačnici doista završio na Broadwayu, u Hudson Theatreu, a potom osvojio i Tony – najprestižniju nagradu u svijetu teatra. S obzirom na to da ga se nije dalo ugurati u uobičajene ladice, a odbor Tonyja je bio apsolutno oduševljen viđenim, dodijeljen mu je specijalni Tony uz obrazloženje da je „probio granice kazališta i redefinirao što scenska izvedba uopće može biti”.

Treba se, doduše, prisjetiti da Byrne nije padobranac u svojim kazališnim sklonostima. Dovoljno je pogledati jedan od najboljih rock dokumentaraca u povijesti, znameniti „Stop Making Sense“ (kojeg je 1984. znalački izrežirao kasniji oskarovac Jonathan Demme), i teatralno Byrneovo vođenje Talking Headsa u tri broja prevelikom bijelom odijelu.

Ranu verziju American Utopia showa u Hrvatskoj smo već imali prilike vidjeti na INmusicu 2018. godine – barem oni koji su stigli ući na otok, budući da se te godine zbog krivih procjena organizatora na Jarun ulazilo brzinom kojom se kreću kolone na autocesti A1 između Bosiljeva i Zagreba u popodnevnim satima nakon produženih vikenda u srpnju i kolovozu.

U daleko primjerenijem okruženju velebne pulske Arene, nakon osam godina od tog prvog susreta, koncept je ostao isti, ali je dramaturški dorađen i estetski popeglan. Setlista je donekle promijenjena, a efekt brisanja granica između rock koncerta, suvremenog plesa i kazališnog spektakla bio je u potpunosti impresivan.

Za početak, pozornica je za prosječnog posjetitelja rock koncerta bila zbunjujuća. Na njoj, naime, nije bilo ničega što inače viđamo. Nije stršao bubanj u sredini, nije bilo masivnih pojačala, pa čak ni stalaka za mikrofone. Uz Byrnea je na scenu izašlo dvanaestero ljudi koji plešu, da bismo ubrzo doznali kako je riječ o nevjerojatno spretnim pjevačima i instrumentalistima. Guglanjem njihovih imena doznaje se da je riječ o prekaljenim profesionalcima s Off-Broadway iskustvom. Većina njih ne samo da ima talent i disciplinu pjevati i svirati dok izvodi prilično fizički izazovne koreografije u iznimno sparnoj pulskoj noći, već oni i duboko razumiju to što rade; u njihovim biografijama stoji da uz izvedbene talente imaju ambiciju pisati vlastite komade, kreirati koreografije i podučavati.

Sve što smo sinoć vidjeli na pozornici slalo je jasnu poruku. Ansambl je transgeneracijski, rasno i rodno šaren, pa ipak – uključujući i samog Byrnea – svi su bili odjeveni u identične plave uniforme. U chinos hlačama, polo majicama i plavim no-name tenisicama izgledali su kao postava nekog izmišljenog lanca brze hrane.

I to je metafora koja se može tumačiti dvojako. S jedne strane, ovo je skoro podsvjesno poturanje kritike korporativne estetike koja površinski sugerira jednakost, a zapravo u dubini, iza sjajnih uniformi, maskira potplaćenost jednostavnih ali nezamjenjivih poslova i gubitak individualnosti. S druge strane, tu banalnost istih uniformi Byrne koristi kao oslobađajuće oružje: svi smo zapravo isti, u svakome se krije slobodna duša, i ljudi u uniformi u njegovom svijetu mogu biti itekako talentirani, kreativni i, najvažnije od svega, bezbrižno slobodni.

Scenografija je tipično minimalistička za Off-Broadway tradiciju, gdje se manjak budžeta mora nadoknaditi čistom kreativnošću, i vidi se da Byrne namjerno igra na tu kartu. Nema jeftinih vizualnih efekata. Na tri velika ekrana koji omeđuju pozornicu prikazivale su se slike uglavnom iz običnog (američkog) života: ljudi, ulice, Byrneov stan, životinje, pejzaži… Naglasak je stavljen isključivo na ljudski pokret, na zajedništvo, na feel-good atmosferu kojom se slavi ljepota života.

Doduše, nakon što je na samom početku izveo „Heaven“ iz kataloga Talking Headsa, Byrne je pokazao na veliku snimku plavog planeta Zemlje i poručio: „Ovo je naš raj, nemamo drugog“ – sugerirajući iz pjesme u pjesmu da se u tom našem raju ima štošta promijeniti.

David Byrne nije propovjednik, a još je manje politički agitator. On ne docira niti proziva, ne upada u zamke jeftinih stranačkih niskosti. On uljudno i filozofski propituje. Kroz svima razumljive priče ukazuje na činjenicu da bi svima na ovom svijetu moglo biti bolje uz samo malo više empatije, obzira i dobrote prema sredini koja nas okružuje – bez obzira na to je li riječ o našem tretmanu prirode, životinja ili ljudi koji su iz ovog ili onog razloga potlačeni i gurnuti na marginu. Njegova je poruka jasna, ali blaga, univerzalna i filozofska, nešto poput urbi et orbi obraćanja nekog dobroćudnog pape; ona o kojoj razmišljate dugo nakon što se svjetla pozornice ugase.

Usput, uz grubo skretanje od klasične rock forme, Byrne ne zaboravlja na temelj svake koncertne priče: na rekreaciju uživo onoga što je kroz sad već pola stoljeća karijere snimio i urezao u anale pop-kulture. Skoro mu je 75. godina na leđima, ali njegov glas ne trokira – u sjajnoj je formi i dječački živo i zainteresirano izvodi repertoar koji se i dalje racionalno uvelike oslanja na bezvremensku ostavštinu Talking Headsa. Izvedba benda je kirurški precizna, čak i u uvjetima kada treba izvoditi zahtjevne plesne koreografije s bubnjevima, klavijaturama i ostalim instrumentima na leđima. Rekli bismo, i malo “popeglanija” u odnosu na izvornu, sirovu narav post-punk himni Talking Headsa.

A tih je himni bilo podosta i, očekivano, izazivale su najviše reakcija publike. Redom su se nizale „And She Was“, „(Nothing But) Flowers“, „This Must Be the Place“, „Slippery People“, „Psycho Killer“, „Life During Wartime“, „Once in a Lifetime“ i, za konačni oproštaj, „Burning Down The House“. Usput, Byrne ih je znalački uveo u novo doba te im koreografijom, slikom ili uvodnim komentarom dao moderan kontekst. Možda je najupečatljiviji trenutak bio onaj kada se tijekom izvedbe „Life During Wartime“ u pozadini vrtio video imigranta, raznosača pizze, kako na ulici američkog velegrada uspješno bježi agentima ICE-a, imigracijske službe koju protivnici vole nazivati „američkim Gestapom“.

Poruke koje navode na pteispitivanje i uglađene verzije starih pjesama nekako su sinoć bile u potpunom skladu s visokim prosjekom godina publike u Areni. Sudeći prema okupljenih oko pet tisuća duša, glazba Talking Headsa se (još) nije uhvatila za generacije Y i Z. Preostaje nam tek čekati da netko od notornih influencera s društvenih mreža tih godišta uresi svoj površno-beznačajni post na TikToku s nekom dubinski-značajnom glazbenom podlogom Talking Headsa. Možda postane viralno, pa onda i popularno. Tako to, nažalost, danas ide.