snimio Nenad Reberšak
Boja koja je izblijedila još tamo negdje kad je Robert Jarni zabio Nijemcima na isteku prvog poluvremena u Lyonu, bijela spužva koja viri iz poderanog sjedala, sve to nije odvratilo ni smirilo dvojac koji je uporno u rukama stezao novčanice od dvjesto kuna, koliko je bila tražena cijena za vozilo za koje su očito procijenili da bi možda, makar kroz rezervne dijelove, opet moglo ugledati cestu.
Ja sam držao motocikl, a onda ga je on uzeo.
– Nije točno, motor je stajao tamo, pitao sam jednog od vaših koliko košta i odvezao ga do blagajne.
Jesensko je jutro, sunce se još nije probilo kroz maglu, a pred blagajnom u dvorištu iza zgrade MUP-a u zagrebačkoj Heinzleovoj ulici, zapravo školskom klupom s nekoliko kartonskih kutijica iz kojih vire sitne novčanice, dva krupna muškarca natežu se oko toga tko će otkupiti crveni motocikl u poluraspadnutom stanju.
Scena je to koja je pokazala zapravo kako su najave koje su govorile o policijskoj dražbi stvari kojima je istekao rok čuvanja bile – pogrešne. Nikakvog podizanja cijena tu nije bilo, tko je prvi »uletio« i uzeo ono što ga zanima, mogao je, uz plaćanje manje količine kuna »ulov« nositi kući.
Oko motora se »mlađim i spretnijim« pokazao stariji gospodin, zapravo rmpalija u kožnoj jakni i s brčićima koji su sigurno bili jako popularni prije tridesetak godina, pa je motocikl, odgurao iz policijskog dvorišta.
Od vozila su na prodaji koju je pohodilo stotinjak Zagrepčana željnih mogućeg dobrog posla dobro planuli i bicikli, već oko deset sati, kad je zapravo planira početak prodaje, ostao je tek jedan dosta razvaljeni primjerak, »vrijedan« 50 kuna. Jednog od pedesetak kuna »ulovio« je i Zagrepčanin srednjih godina. Kaže, imao je dva nova. Ukrali mu. Ovaj sigurno neće, čak i kad ga sredi u dovede u solidno vozno stanje. Procjenjuje da će mu za to trebati još uložiti oko 200 kuna. A točno toliko je dao za metalni kofer srebrne boje. A u njemu – povelika kamera. Sony, Digital 8. »Televizijska, profi roba«, iz prve ispaljuje naš fotoreporter, koji se u te stvari poslom i hobijem dobro razumije. Kupac, pak, sliježe ramenima.
– Ako radi, dobro, ako ne radi – opet dobro, kupio sam radi kofera.
Slično zbori i mladić koji, uz široki osmijeh, stoji u redu pred blagajnom. A ispred njega veliki televizor s ravnim ekranom, dijagonale barem 90-ak centimetara. Tristo kuna, viče papirić nalijepljen na okviru.
– Pa jel’ radi to?
– Radi, radi.
– Pa kako znaš?, pitamo, ogledajući se po dvorištu u kojem, jasno, nema utičnice za struju.
– Mora. Ako ne radi – ima sutra Hrelić, kaže mladić misleći na najpopularniji zagrebački buvljak.
Prodaja pa uništenje
Najbrže od svih artikala, a bila je tu i gomila starih torbi, ruksaka i pohabanih novčanika, planuli su – mobiteli. Reći da se radilo o muzejskim primjercima možda bi bilo pretjerano, ali svakako su budili uspomenu na prošlo desetljeće – sićušne Nokie iz vremena kad je »in« bilo imati što manje uređaje, pa onda glomazni aparati s punom abecednom tipkovnicom i malim ekranom i klasičniji modeli otprije početka ere pametnih telefona. No, za 50-150 kuna očito su bili vruća, vruća roba. Ako nekom treba iPhone, sasvim sigurno ga nije kanio ovdje doći potražiti.
A na policijskoj prodaji se jučer, kao i obično jednom godišnje, nudilo razne predmete kojima je istekao rok čuvanja. Dakle, koje je netko do kraja listopada prošle godine ostavio po tramvajima, autobusima, taksijima i koji su završili u MUP-u.
– Ako imamo podatke o vlasniku predmeta, naravno da ga zovemo. Ako ne, završavaju na čuvanju kod nas godinu dana, a onda, evo – ovdje.
A ako se ne prodaju ni tu?
– Idu u uništavanje.
Sudeći po interesu stotinjak ljudi koji su se natiskavali oko nekoliko stolova u dvorištu I. postaje prometne policije, oko uništavanja neće biti previše posla.
