Vuk je ključna vrsta zato što svojim predacijskim pritiskom i utjecajem na ponašanje plijena pokreće procese koji oblikuju cijeli ekosustav. Selektivno uklanja bolesne, stare i slabije jedinke pa njegova prisutnost održava populacije plijena zdravijima, započinje priču o ovoj velikoj zvijeri prof. dr. sc. Josip Kusak, redoviti profesor na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Kusak 30 godina aktivno proučava vuka – prostorne obrasce kretanja, genetiku, mortalitet, sukobe s ljudima i dinamiku populacija. Začetnik je telemetrijskog praćenja vukova u Hrvatskoj, a sudjelovao je u brojnim projektima i međunarodnim istraživanjima o očuvanju velikih zvijeri.

Autor je i koautor znatnog broja znanstvenih radova, stručnih studija i nacionalnih planova upravljanja vukom. Na temama zaštite i upravljanja često surađuje s ministarstvima, parkovima prirode, lovačkim udrugama i međunarodnim institucijama.

– Ako bi vukovi nestali, šumski bi se ekosustavi brzo destabilizirali: porast populacija jelena i srna doveo bi do prekomjerne ispaše, propadanja vegetacije, erozije tla, poremećaja riječnih sustava i pada bioraznolikosti. Ovo nije teorija, upravo takvi učinci dokumentirani su u ekosustavima gdje su vukovi uklonjeni, upozorava.

Ključna vrsta

Vuk je na vrhu hranidbene piramide i ima neproporcionalno velik utjecaj na ekosustav u odnosu na svoju brojnost. To je definicija ključne vrste: uklanjanje vuka dovodi do lančanih promjena koje mijenjaju strukturu i funkciju cijelog ekosustava.

Njegova uloga uključuje regulaciju brojnosti velikih biljojeda, promjenu ponašanja plijena i utjecaj na druge predatore. To što se čagalj širi Europom može značiti da je vukova nedovoljno da bi utjecali na čaglja, navodi prof. Kusak.

Vršni predatori poput vuka mogu ubijati manje grabežljivce kada se natječu za isti plijen ili teritorij. Studije pokazuju da vukovi mogu suzbijati populacije mezopredatora (grabežljivaca srednje veličine) poput kojota, a isti mehanizam vrijedi i za čagljeve i lisice u europskim ekosustavima.

Manji grabežljivci prilagođavaju svoje aktivnosti kako bi izbjegli vukove što znači da mijenjaju dnevni ritam aktivnosti, izbjegavaju prostore koje vukovi često koriste, te postaju oprezniji i manje učinkoviti u lovu.

U područjima s prisutnim vukovima, primjerice u SAD-u, kojoti povećavaju aktivnost danju kada su vukovi manje aktivni, dok se druge vrste, primjerice ris, povlače u suprotne vremenske niše. Ovo smanjuje njihov pritisak na plijen i mijenja dinamiku cijelog ekosustava.

Josip Kusak / Foto Privatna arhiva

– Kada vukovi nestanu, manji grabežljivci često eksplodiraju brojnošću i preuzimaju ekološku nišu. Primjer iz SAD-a: nakon istrebljenja vukova, kojoti su se proširili, povećali pritisak na zečeve, ptice i druge vrste, što je dovelo do narušavanja ekosustava.

U Europi bi sličan mehanizam mogao uključivati zlatnog čaglja, čija se populacija širi upravo u područjima s malo vukova, ali to tek treba istražiti, pojašnjava.

Neka istraživanja pokazuju da odnosi nisu uvijek strogo kompetitivni. U mediteranskim sustavima zabilježena je velika vremenska preklapanja aktivnosti vuka i lisice, što sugerira da u bogatim staništima može postojati i fakultativna koegzistencija, a ne samo potiskivanje. To znači da učinak vuka ovisi o dostupnosti plijena, strukturi staništa, ljudskom pritisku i intenzitetu odstrela mezopredatora.

U krajobrazima s umjerenim ljudskim pritiskom, vukovi i dalje uspješno reguliraju čagljeve što utječe pozitivno na biljojede. Kada ljudski utjecaj na vuka postane prevelik ta regulacija slabi i ekosustav gubi stabilnost.

Vukovi često ne pojedu cijeli plijen. Prema istraživanjima iz Skandinavije, nastavlja profesor, vučji ostaci osiguravaju stabilniji i ravnomjerniji dotok biomase tijekom godine, posebno u proljeće, kada mnoge vrste imaju mlade i time povećane energetske potrebe.

– To znači da strvinari, od lisica i divljih svinja do ptica grabljivica, imaju veće šanse pronaći hranu u kritičnim razdobljima. Studija pokazuje da strvinari najčešće posjećuju vučji plijen upravo u proljeće. To može povećati preživljavanje mladih i poboljšati reproduktivni uspjeh vrsta koje ovise o strvini, pojašnjava.

U novim europskim područjima gdje su se vukovi vratili, istraživanja pokazuju da pojedu samo manji dio plijena, a tijekom godina se može mijenjati koji je mezopredator dominantni strvinar. Ovo stvara dinamičnu mrežu interakcija i povećava raznolikost. Događa se i ekološki učinak: više hrane, manje otpada, veća bioraznolikost.

Ovi procesi zajedno dovode do povećane dostupnosti hranjivih tvari, smanjene sezonske gladi kod strvinara, veće bioraznolikosti i stabilnijih zajednica, te bolje povezanosti trofičkih razina (predator – strvinari – razlagači). Vukovi tako ne djeluju samo kao predatori, nego i kao ključni dobavljači resursa za čitav niz drugih vrsta.

Genetska stabilnost

Najnovije analize Europske komisije i znanstvene studije potvrđuju snažan oporavak: prema procjeni iz 2023. u EU ima više od 20.000 vukova. Znanstveni rad iz 2025. procjenjuje više od 21.500 jedinki u Europi 2022. što je rast od 58 posto u 10 godina. Vuk je danas prisutan u svim državama EU-a osim Irske, Cipra i Malte, a reproduktivne čopore bilježi 23 država.

Najveće populacije nalaze se na Iberijskom poluotoku (Španjolska i Portugal), u Apeninima (Italija), Dinarsko-balkanskom području (Slovenija, Hrvatska, BiH, Crna Gora) i Karpatima (Poljska, Slovačka, Rumunjska). Ove regije čine glavne europske »jezgre« vuka s kontinuiranim širenjem prema zapadnoj i srednjoj Europi.

Međutim, najnoviji rad – veliki paneuropski genomički preprint ‘The population structure and genetic health of European wolves’ – jasno upozorava da europske populacije vuka, unatoč brojčanom rastu, ostaju genetski osjetljive.

Foto Josip Kusak

– Iako se populacija vuka brojčano oporavlja, genetska raznolikost ostaje ograničena, a neke populacije nose jasne znakove povećane inbriding depresije, uske efektivne veličine populacije, fragmentacije i slabe povezanosti između populacija te povijesnih genetskih uskih grla.

Ovo znači da rast brojnosti ne garantira dugoročnu evolucijsku stabilnost, upozorava prof. Kusak. Dodaje kako je riječ o trenutno najopsežnijem genomičkom radu o europskim vukovima, s uzorcima iz gotovo svih europskih populacija (uključujući i Hrvatsku).

Europske populacije su genetski heterogene, ali mnoge imaju niske razine heterozigotnosti. Izražena je fragmentacija – Baltička, Karpatska, Dinarska, Apeninska i Skandinavska populacija imaju različite povijesti i ograničen protok gena.

Skandinavska populacija posebno je ranjiva zbog povijesnog uskog grla (potekla je od samo nekoliko jedinki). Apeninska populacija također pokazuje dugotrajnu izolaciju i nisku raznolikost. Dinarsko-balkanska populacija (Slovenija-Hrvatska-BiH) ima srednju razinu raznolikosti, ali i znakove povijesne fragmentacije.

Broj vukova u Europi raste, napominje profesor, ali genetska stabilnost još uvijek nije osigurana. Povezivanje populacija ekološkim koridorima i prekograničnim upravljanjem ključno je za dugoročno očuvanje.

Za Hrvatsku u zadnjih deset godina nema cjelovite ocjene veličine populacije, nastavlja, ali trend je bez značajnih promjena u području rasprostranjenosti, uz zakonsku zaštitu i mogućnost odstrela samo u posebnim slučajevima. Vuk je stalno prisutan u tri glavna područja: Gorski kotar – Lika – Velebit – Istra (širenje iz Slovenije), Banovina i Kordun, te Žumberak.

Ljudi i vukovi

Glavni izvori sukoba između ljudi i vukova napadi su na stoku, strah u lokalnim zajednicama i nedostatak preventivnih mjera, a najbolje funkcionira kombinacija mjera: dobro upravljanje stadom, električne ograde, privremene barijere s visećim trakama (fladry), čuvanje stoke (psi i pastiri), uklanjanje privlačitelja i stalna ljudska prisutnost. Najnovije studije pokazuju da su u smanjenju napada nesmrtonosne metode u prosjeku dva puta učinkovitije od ubijanja jedinki.

Napadi na stoku su najčešći uzrok sukoba. Vukovi preferiraju divljač, ali napadaju i stoku kada je bolesna, izolirana ili nezaštićena, bez nadzora, blizu privlačitelja (strvine, ostaci hrane). Ciljaju najranjivije jedinke, što potvrđuju analize ponašanja predatora.

Foto iStock

Ponekad se stokom upravlja neadekvatno što podrazumijeva slabu kontrolu kretanja, raštrkanu ispašu, izostanak nadzora i ostavljanje strvina. Strah i percepcija opasnosti još su jedan uzrok sukoba. Strah je često veći od stvarnog rizika, a nedostatak informacija i izolirani incidenti povećavaju napetost.

Na pitanje je li moguće pomiriti zaštitu vuka i interese lokalnog stanovništva, odgovor profesora je da je moguće, ali samo ako se istovremeno rješavaju tri stvari: ekonomski gubici, osjećaj nesigurnosti i nedostatak kontrole nad situacijom. U praksi, sukobi se smanjuju kada zajednice imaju manje šteta, više informacija i veću uključenost u upravljanje.

Stroga zaštita

U 19. i 20. stoljeću u većem dijelu Europe vuk je bio sustavno istrebljivan što je dovelo do njegovog nestanka u mnogim državama. Europska komisija navodi da je zbog dugotrajnog namjernog iskorjenjivanja preživio u samo nekoliko izoliranih područja. Kako bi se spriječilo ponavljanje povijesti, uvedena je stroga zaštita.

U Europi je zaštićen dvama ključnim dokumentima: Bernska konvencija gdje je u Aneksu II, što znači strogo zaštićena vrsta) i EU Direktiva o staništima (92/43/EEC) gdje je u Aneksu II i IV, što zahtijeva strogu zaštitu i određivanje posebnih područja očuvanja.

Ove obveze vrijede za sve države članice EU. Trenutno je u procesu promjena zakonskog statusa, ali svaka članica EU može samostalno odlučiti hoće li vuk i dalje biti strogo zaštićena ili samo zaštićena vrsta.

Iako se broj povećao, Europska komisija naglašava da je oporavak rezultat zakonske zaštite, reforestacije i rasta populacija plijena, ali da se sukobi i dalje javljaju te kako je oporavak neravnomjeran. Vuk je i dalje ključan za europsku bioraznolikost, a slabljenje zaštite ugrozilo bi desetljeća napretka.

Sukobi s ljudima nisu razlog za ukidanje zaštite. Napadi na stoku su lokalno problematični, ali na razini EU čine mali udio ukupnih gubitaka stoke, dok istraživanja pokazuju da odstrel ne smanjuje napade. Zato se Unija fokusira na preventivne mjere.

– Inicijativa Europske unije za smanjenje zaštite vuka sa »strogo zaštićene« na »zaštićenu« vrstu nije znanstveno utemeljena. Pokrenuta je političkim pritiscima i nezadovoljstvom dijela poljoprivrednog sektora, a stručne organizacije upozoravaju da bi takva odluka oslabila europske prirodne zakone i ugrozila oporavak vrste, upozorava prof. Kusak.

Stalni odbor Bernske konvencije usvojio je prijedlog da se vuk premjesti iz Aneksa II (strogo zaštićene vrste) u Aneks III (zaštićene vrste). Odluka je stupila na snagu 7. ožujka 2025.

Nakon odluke Bernske konvencije, Komisija je predložila izmjenu Aneksa IV i V Direktive o staništima, čime bi se i na razini EU zaštita vuka formalno unazadila. Organizacije za zaštitu prirode smatraju da je prijedlog politički, a ne znanstveni.

Većina država članica podržala je prijedlog uz obrazloženje da »rastuće populacije vuka predstavljaju rizik za stočarstvo«. No, dio država izrazio je pravne i znanstvene sumnje, uključujući nedostatak dokaza o »povoljnom stanju populacije«.

Svijet bez vukova

Oporavak još nije završen. »BirdLife International« upozorava da je odluka »veliki udarac znanosti i bioraznolikosti« te da populacije vuka još nisu dosegle povoljno stanje očuvanosti u mnogim dijelovima Europe.

Također naglašavaju kako nema dokaza da odstrel smanjuje napade na stoku. ‘Humane World for Animals Europe’ navodi da je prijedlog rezultat političkog pritiska, a ne stručnih analiza te da otvara vrata »širim napadima na EU prirodne zakone«.

Na pitanje hoće li smanjenje zaštite riješiti sukobe sa stočarstvom, profesor odgovara da neće riješiti problem, ali može pogoršati stanje populacije i povećati sukobe. Što to znači za Hrvatsku?

Foto iStock

Hrvatska je dio Dinarsko-balkanske populacije vukova, odgovara, jedne od ključnih u Europi. Smanjenje zaštite na razini EU-a moglo bi povećati pritisak za odstrel, destabilizirati čopore (što često povećava napade na stoku), oslabiti genetsku stabilnost populacije i potaknuti ilegalne radnje (npr. trovanje). Za Hrvatsku je posebno važno da se zadrži fokus na prevenciji, jer je to jedini model koji dugoročno smanjuje sukobe, naglašava Kusak.

Bez vukova, populacije jelena i srna rastu nekontrolirano jer nestaje glavni regulator. Studije pokazuju da je upravo to prvi i najbrži učinak uklanjanja vuka. Povećani broj biljojeda dovodi do uništavanja mladih stabala i smanjenja biljne raznolikosti. Ovo je klasična trofička kaskada – kada vršni predator nestane, biljojedi preuzimaju ekosustav.

Bez vegetacije koja stabilizira tlo povećava se erozija, rijeke postaju mutnije, raste sedimentacija, gube se mikrohabitati za ribe i vodozemce. Ovaj je učinak dokumentiran u brojnim ekosustavima, uključujući Yellowstone.

Nestanak vegetacije i promjena strukture staništa uzrokuju pad broja ptica pjevica, smanjenje malih sisavaca i gubitak insekata vezanih uz određene biljne vrste. Uklanjanje vuka pokreće lančanu reakciju koja pogađa gotovo sve trofičke razine.

Bez vukova, povećava se broj lisica, čagljeva i kojota (u Sjevernoj Americi). To dodatno smanjuje populacije ptica, zečeva i drugih malih životinja. Bez vučjih plijenova, strvinari poput orlova, gavrana i medvjeda gube važan izvor hrane, što je posebno izraženo u zimskim i proljetnim mjesecima.

Uklanjanje vuka ne utječe samo na brojnost, nego i na ponašanje biljojeda. Bez predatora, biljojedi se slobodno zadržavaju na najosjetljivijim područjima (riječne doline, mlade šume) što ubrzava degradaciju.

Dugotrajno odsustvo vuka može dovesti do trajnih promjena u ekosustavu. To znači da se ekosustav ne može lako vratiti u prvobitno stanje čak i ako se vukovi kasnije vrate.

Stanje u Hrvatskoj

Vuk nije prijetnja prirodi – on je njezin čuvar. Bez vuka šuma slabi, biljojedi se prenamnože, a bioraznolikost nestaje. Vuk održava ravnotežu, štiti šumu i pomaže mnogim vrstama da prežive. Sukobi sa stočarstvom su rješivi, ali nestanak vuka nije.

– U Hrvatskoj je zaštita prirode, uključujući brigu o vuku, od ulaska Hrvatske u EU postala posljednja i političarima nevažna tema. To se vidi i u sastavu i nazivu nadležnog ministarstva. U nazivu već odavno nema riječi »priroda«, a u ministarstvima koja su nadležna za zaštitu prirode prednost ima energetika i održiva energija, ukazuje profesor.

Smatra kako su te djelatnosti u suprotnosti sa zaštitom prirode, jer energetika, uključujući razvoj i izgradnju vjetroelektrana i solarnih elektrana, prečesto zadire u staništa vuka i drugih velikih zvijeri. Ova »podvojena osobnost« prisutna je u nekoliko posljednjih saziva ministarstava.

– To ima za posljedicu da već deset godina ne postoji važeći Plan upravljanja vukom, a praćenje stanja se ne provodi. Naime, nakon 2015. nema izvješća o stanju populacije pa je stanje nepoznato.

Posljedično, dok država ne funkcionira, ljudi su u Hrvatskoj uzeli stvar u svoje ruke što se vidi po porastu slučajeva trovanja i posljedičnom nestanku više čopora, prvenstveno u Dalmaciji, poručuje naš sugovornik.

U Italiji je u travnju 2026. zabilježen jedan od najtežih slučajeva trovanja vukova u posljednjem desetljeću – najmanje 18 jedinki pronađeno je mrtvo u Nacionalnom parku Abruzzo, Lazio e Molise, a istraga potvrđuje da je riječ o namjernom postavljanju otrovanih mamaca.

– Ovakvi incidenti najčešće su povezani s ilegalnim pokušajima »rješavanja« sukoba sa stočarstvom, iako Italija ima sustav kompenzacija i preventivnih mjera. Trovanje nikada ne rješava problem, nego ga pogoršava jer se ubijanjem vukova destabilizira čopore što povećava rizik od napada na stoku, narušava ekosustav, potiče daljnje sukobe i nepovjerenje, pojašnjava.

Trovanja je teško dokazati, većina mrtvih životinja nije pronađena. U Hrvatskoj je također dokazano trovanje vukova i čagljeva u Dalmaciji i Lici i to prvenstveno zabranjenim sredstvom – karbofuranom (vrlo toksičan pesticid).

Talijanski slučaj pokazuje da frustracija stočara može eskalirati u kriminal. Ponavlja kako su najbolja prevencija električne ograde, psi čuvari, organizirana ispaša, brze i pravedne kompenzacije i transparentna komunikacija.

– Inicijativa za smanjenje zaštite vuka nije znanstveno opravdana, pokrenuta je političkim pritiscima, a ne stručnim analizama. Organizacije za zaštitu prirode upozoravaju da bi to bio udar na EU prirodne zakone i oporavak vrste, a za Hrvatsku bi takva promjena mogla imati negativne posljedice za populaciju i upravljanje sukobima, zaključuje Josip Kusak.

Dinaridi

Velika studija iz 2021. analizirala je 255 vukova iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije te otkrila tri genetička klastera: Slovenija – Gorski kotar – Lika (klaster 1), Dalmatinska zagora – BiH (klaster 2) i Srbija (klaster 3).

Ovo znači da dinaridski vukovi nisu homogena populacija, nego pokazuju zapad-istok genetičku podjelu, iako u krajoliku nema jasnih fizičkih barijera.

Studija je pokazala da zapadni klaster (Slovenija – Gorski kotar – Lika) ima manju efektivnu veličinu populacije, što je u skladu s povijesnim podacima o snažnom oporavku od 1980-ih. To znači da je ova populacija prošla kroz povijesno usko grlo.

Dinaridi se razlikuju od drugih europskih regija po kontinuiranom staništu i koegzistenciji s medvjedom i risom. Za razliku od fragmentiranih populacija u zapadnoj Europi, Dinaridi imaju velika, povezana šumsko-planinska područja što omogućuje stabilne čopore i prirodnu disperziju.

Riječ je o jednom od rijetkih europskih područja gdje tri velike zvijeri koegzistiraju u značajnim brojnostima. Vukovi se slobodno kreću između Slovenije, Hrvatske, BiH i Crne Gore što povećava genetičku raznolikost, ali otežava upravljanje