Dok lipanjsko sunce polako grije obalu Kvarnera, u zraku se osjeća onaj prepoznatljivi, slatki miris djetinjstva. Sezona je lovranskih črešnji, voća koje je, uz marun, othranilo generacije Lovranaca. No, prava, autohtona lovranska trešnja, posebice cijenjena sorta brtošinka, danas zahtijeva trud i veliku ljubav onih koji je uzgajaju.

Kako bismo provjerili kakva je situacija na terenu, krenuli smo uzbrdo, prema zelenim proplancima Dobreća iznad Lovrana. Za vožnju uskim i strmim cestama iznad Kvarnera idealnim se pokazao Volkswagen Amarok iz ponude Carmota – vozilo koje kombinira robusnost itekako potrebnu za ovakav teren!

Na imanju u Dobreću dočekala nas je Edita Turković, treća generacija u svojoj obitelji koja njeguje ovu tradiciju.

Kao idealno vozilo za vožnju po ovom brdovitom kraju pokazao se moćni Volkswagen Amarok. Dovoljno velik za sve potrebe obiteljskog OPG-a i izuzetno udoban, s lakoćom je svladao uske primorske uspone.

Posao koji moraš voljeti

Kako nam priča Edita, uzgajanjem trešanja bavili su se njezin nono i pokojni otac, a danas taj posao vodi ona sa suprugom.

Na velikom imanju imaju između 40 i 60 stabala, no, kako kažu, broj stabala nije toliko velik koliko je bitna količina ubranih trešanja. Izazov je u tome što je sezona izuzetno kratka i nepredvidiva, a s berbom treba biti brz i efikasan.

“Sve prođe u tjedan dana. Kada je hladnije vrijeme, trešnje traju malo duže, desetak dana, pa je prvi vikend u lipnju najbolji za branje jer je kasnije sve već pri kraju”, objašnjava nam Edita.

Ipak, kako tumači, nije sigurna hoće li njezina djeca nastaviti obiteljsku tradiciju. Osim nepredvidivih vremenskih prilika i bolesti poput trešnjine muhe koje dolaze s uvoznim sadnicama, Edita ističe da problem leži i u odgoju novih generacija koje polako gube radne navike.

“Mladi se više ne žele baviti time. To je veliki posao, strašan posao koji moraš jako voljeti. Danas, uz sav ovaj uvoz, moraš se boriti za svaku stvar”, dodaje.

Uz to, tu je i zamorna administracija.

“Meni kćer koja je završila ekonomiju pomaže oko PDV-a i unosa, ali zamislite neku ženu od 70 godina, kako će se ona boriti s tom birokracijom?”, iskrena je naša domaćica.

Vještina berbe

Branje trešanja na strmom terenu u Dobreću traži spretnost, a Edita u šali kaže da je ključ u tome da čovjek nema straha.

“Noge služe za sigurnost, a ruke za branje”, priča nam kroz smijeh, ističući da je sve u praksi: dok ona sama napuni košaru za dvadeset minuta, nekom drugome za to treba i po sat i pol.

Ovdje nam je odlično poslužio i naš suputnik s puta – prostrani Amarok. Berba pritom nije posao koji traje samo nekoliko sati dnevno. Kada sezona krene, nema puno vremena za predah. Trešnje ne čekaju, a svaki dan kašnjenja može značiti manje plodova za prodaju. Upravo zato se tijekom nekoliko tjedana cijeli obiteljski raspored podređuje berbi.

Edita procjenjuje da su ona i suprug, dok su oboje aktivno brali, znali ubrati i do 250 kilograma dnevno.

“Na jednoj trešnji nekad ima posla za tri dana branja”, govori nam.

Posao dodatno otežava činjenica da se lovranske trešnje uglavnom beru ručno, na strmim terenima, često visoko u krošnjama. Ipak, uvjerava nas Edita, s vremenom razvija osjećaj za trenutak kada je plod spreman za berbu, ali i tehnika sigurnog kretanja među granama.

Važan dio lovranskog identiteta

Uz lovranski marun, upravo je trešnja desetljećima bila jedan od zaštitnih znakova ovog dijela Kvarnera. Od domaćih štrudli i kolača do brojnih lokalnih manifestacija, njezina prisutnost i danas je snažno povezana s gastronomskom tradicijom kraja.

Za Editu, lovranska trešnja nije samo proizvod nego dio identiteta kraja.

“Meni je to jako važno da se očuva jer je netko s tim krenuo pred tko zna koliko godina. Možda pred dvjesto, tristo. Zašto da mi to sad sve uništimo?”, pita se.

Nekada je lovranskih trešanja bilo mnogo više, a uzgajale su se brojne sorte. Danas je najcjenjenija brtošinka, sorta koju mnogi smatraju pravom lovranskom trešnjom. Ono što je izdvaja nije veličina, nego okus.

“Lovranska trešnja razlikuje se po svojoj slatkoći. Neke uvozne trešnje znaju biti i duplo deblje od naših, ali nemaju tu slatkoću. Treba jako dobro znati od koga se kupuje prava lovranska trešnja”, priča nam.

Upravo je ta autentičnost razlog zbog kojeg mnogi svake godine traže domaću lovransku trešnju. Unatoč tomu, konkurencija nije mala. Uvozne trešnje često privlače izgledom, a kupci često nasjedaju na veličinu ploda, nesvjesni razlike u kvaliteti.

“Nije bitno je li veća ili manja, samo da je naša ili da je slatka!”, ističe Edita.

Kratka i slatka sezona

Ipak, valja imati na umu da za uživanje u pravoj brtošinki kalendar nalaže brzu reakciju. Pravo vrijeme za kupnju domaće lovranske trešnje je u vrlo uskom krugu od svega nekoliko tjedana.

“Najbolje vrijeme za kupiti je od dvadeset petog svibnja do desetog lipnja. Znači, vrlo kratko vrijeme, maksimalno mjesec dana”, napominje.

Mi smo svoju priliku iskoristili, pa smo za povratak prema obali spremili nekoliko kilograma svježe ubranih trešanja u prostrani prtljažnik našeg Amaroka. Ovaj kratki, ali slatki izlet pokazao je koliko je ovdašnjim proizvođačima važna pouzdana mobilnost, pa se upravo zato Amarok, kojeg nam je za ovu priču ustupio Carmoto, pokazao kao pouzdan partner ljudima koji velik dio dana provode na terenu.

Još jedan zaključak je pao, a taj je da je sezona lovranske trešnje kratka, ali dovoljno posebna da joj vrijedi prilagoditi raspored!

Naš saveznik pri branju trešanja – VW AMAROK AVENTURA 3.0 TDI, dostupan u Carmoto ponudi

* Sadržaj nastao u suradnji s partnerom Carmoto.