I tako, postoje neki ljudi koji ti se uvuku pod kožu, a da ni ne primijetiš koliki su dio tebe sve do trenutka kad ih više nema. Jedna od takvih osoba bila je naša Davorčica. A naša Davorčica zapravo je Davorka Badurina, jedna od tajnica Redakcije Novog lista, no nama koji smo s njom radili prvenstveno prijateljica. Vijest o njezinoj preranoj smrti sve nas je zatekla jer Davorka jest otišla iz Novog lista prije nekoliko godina, no Novi list, odnosno njezina redakcijska ekipa, iz njezinog svijeta – zapravo nikada. Nazvala bi, pitala »ča j’ novoga«, javila što se sve bitno događa u Vinodolu, da nam slučajno ne bi promaklo… Zapravo je i nakon odlaska na neki način živjela s nama. Sve do trenutka kad je stigla vijest da je više nema. Iako naizgled plaha, mnoge je teške bitke izvojevala u životu, nažalost ovu posljednju ne. Bolest je bila jača.

Davorka je bila pravo dijete svog zavičaja, svog Vinodola – samozatajna, a opet tako iskričava, nježna, a opet tako čvrsta, realna, a nenadmašna sanjalica. Nadasve iskrena i empatična. Potvrdit će to svatko tko je bar jednom okrenuo broj redakcije Novog lista i čuo ono njezino tiho i toplo »halo, ovdje tajnica redakcije Novog lista, kako vam mogu pomoći«. I zbilja se trudila pomoći svakom. Puno puta bi od nas novinara dobila i jezikovu juhu jer pomoći se ne može baš uvijek i baš u svim situacijama, no Davorka je mislila da se mora bar probati. Nitko nije znao slušati kao Davorka, smijati se u veselju i zagrliti kad bi osjetila da ti zagrljaj treba. Zapravo, biti čovjek bilo je njezino životno poslanje.

Obožavala je ljude, životinje i svoj Vinodol. Osnovnu školu završila je u Triblju, srednju ekonomsku u Crikvenici, a psihologiju je studirala u Rijeci. Suživot s Novim listom počela je u oglasnom odjelu dopisništva Novog lista u Crikvenici da bi po njegovu zatvaranju premještena na mjesto tajnice Redakcije i zapravo po prvi put radila u, kako bi ona rekla – centrali. I nije joj bilo lako svako jutro putovati iz Grižana u Rijeku, pogotovo za ljetnih gužvi. Koliko bi jutara samo uletjela u redakciju i rekla – oprostite, kasnim, oči su mi pune sna. No, isto tako puno ju je predvečerja zateklo u redakciji. Kad bismo rekli – »Davorka, ča ti čekaš, hodi doma – noć će te«, ona bi se samo nasmijala i rekla, »a, ča ću doma kad mi je tu z vami tako lipo.« Lipo joj je po odlasku iz Novog lista bilo i u Srednjoj školi Dr. Antuna Barca u Crikvenici gdje je radila kao osobni asistent u nastavi.

I nama je bilo lijepo s Davorkom. Nedostajat će nam baš kao i cijelom svom kraju koji je tako voljela i za koji joj nikad ništa nije bilo teško učiniti. Davorka je bila dugogodišnja predsjednica KUD-a »Dr. Antun Barac«, u tamburaškoj je sekciji svirala bugariju, vodila mnoga događanja u Vinodolu, bila izuzetno aktivan sudionik javnog života Vinodolske općine, a i šire.

Davorčice, neka ti sviraju nebeske harfe i pjevaju anđeli. Znamo da ćeš zapjevušiti s njima. Uistinu si bila »dar« u životu svakog tko te je poznavao. A mi ćemo te uvijek naći – u svakom kutku redakcije, u šumu krošanja maslina u tvojoj Jakišnici, u svakom pedlju tvoga Vinodola. U sjećanjima.

Obitelji, rodbini i prijateljima iskrena sućut, a tebi Davorčice, sve što si u tom nebeskom beskraju poželiš.