Od prvih rekreativnih kilometara riječkim ulicama, preko polumaratona Homo si teć i prvog maratona u Crikvenici pa sve do ciljne ravnine u Londonu, Andrea Braut prošla je put o kojem sanjaju mnogi trkači. Ova 39-godišnjakinja i članica riječkih Torpedo Runnersa danas je među rijetkim Hrvaticama koje su uspjele završiti svih šest utrka koje čine prestižni World Marathon Majors – New York, Berlin, Chicago, Boston, Tokio i London. Iako iza sebe ima tisuće prijeđenih kilometara, desetke maratona i bezbroj jutarnjih treninga, Andrea o svojim uspjesima govori jednostavno i bez velike pompe. Za nju je trčanje prije svega vrijeme provedeno sa samom sobom, način održavanja fizičkog i mentalnog zdravlja te stalno podsjećanje da se najveći ciljevi ostvaruju korak po korak.

VRIJEME ZA SEBE

Vaš sportski put nije počeo trčanjem. Kako je sve krenulo?

– Moja prva ljubav bila je odbojka. Od malena sam trenirala u Gornjoj Vežici i dugo igrala na poziciji tehničara. Sport je oduvijek bio sastavni dio mog života pa sam još u srednjoj školi počela lagano trčati, prvenstveno kako bih tijekom ljeta ostala u formi kada nije bilo odbojkaških treninga. To nisu bile velike kilometraže ni ozbiljni treninzi. Trčala bih dvadesetak minuta po Vežici, Trsatu, Kostreni ili prema Vojaku i tada o tome nisam razmišljala kao o nečemu čime ću se ozbiljnije baviti. Oduvijek sam trčala sama i to se do danas nije promijenilo. Pomalo sam introvertirana osoba i upravo mi ta samoća odgovara. Trčanje je moje vrijeme, trenutak u kojem mogu posložiti misli, udaljiti se od svakodnevnih obveza i jednostavno biti sama sa sobom. Najčešće trčim vrlo rano, oko pet sati ujutro, kada većina ljudi još spava. Tada je sve mirno i tiho, nema prometa ni gužve i mogu se potpuno posvetiti sebi. Kada sam počinjala, trčanje nije bilo ni približno popularno kao danas. Nije bilo škola trčanja, društvenih mreža, grupa za trening ili velikog broja utrka. Posebno je bilo manje žena u ovom sportu. Danas je situacija potpuno drukčija. Gotovo svakog vikenda negdje u Hrvatskoj možete pronaći utrku, a trčanje je postalo sastavni dio života velikog broja ljudi.

Kada ste shvatili da trčanje postaje nešto više od rekreacije?

– Nakon što sam prestala aktivno igrati odbojku. Imala sam 21 godinu, promijenila se ekipa, treneri i jednostavno više nisam osjećala istu motivaciju. I dalje sam ostala u odbojci kao trenerica i taj sam posao radila do svoje 33. godine. Ali nedostajalo mi je nešto što je samo moje. Počela sam sve više trčati, a tadašnji ciljevi bili su vrlo skromni. Htjela sam istrčati polumaraton ‘’Homo si teć’’ i negdje duboko u sebi maštala sam o maratonu u New Yorku. Zapravo, to su bile jedine dvije utrke za koje sam tada znala. Danas to zvuči neobično, ali tada nije bilo toliko informacija kao danas. Kod trčanja me odmah privuklo to što ovisiš isključivo o sebi. Nema suigrača, nema izgovora, nema prebacivanja odgovornosti. Ako si dobro trenirao, rezultat će doći. Ako nisi, nitko drugi nije kriv. Taj osjećaj potpune odgovornosti za vlastiti uspjeh ili neuspjeh jako mi se svidio. U ekipnim sportovima pobjede su možda ljepše jer ih dijeliš s drugima, ali porazi mogu biti puno teži. Ako nisi bio dobar, zamjeraš si što su drugi izgubili zbog tebe, ili zamjeraš drugom što nije bio na razini pa ga kriviš za poraz. Kod trčanja je sve vrlo jednostavno – koliko sam uložiš, toliko i dobiješ, nema šlepanja na druge niti zamjeranja drugima.

CRIKVENICA PA MANHATTAN

Je li postojao trenutak kada ste se ‘’zarazili« trčanjem?

– Apsolutno. To se dogodilo 2012. godine na mom prvom polumaratonu Homo si teć. Vrijeme je bilo katastrofalno, ali ja sam se osjećala fantastično. Nakon utrke bila sam puna energije i odmah sam poželjela pokušati nešto više. Odmah po završetku utrke sam znala da će ‘’pasti’’ i New York. Samo šest mjeseci kasnije istrčala sam svoj prvi maraton u Crikvenici. Završila sam treća i tada sam definitivno shvatila da sam pronašla sport kojim se želim baviti dugoročno. Ljudi često misle da je maraton dvostruko teži od polumaratona zato što je dvostruko duži, ali zapravo nije tako. Još je i teži nego dvostruko! Ali kada jednom prijeđeš tu psihološku granicu i shvatiš da možeš istrčati 42 kilometra, otvara ti se potpuno novi svijet. Nakon toga sam počela odlaziti na utrke po Hrvatskoj i Sloveniji, skupljati iskustvo i postupno podizati razinu svojih ciljeva.

Sa sinom Filipom

Godinama ste sanjali New York. Je li stvarnost nadmašila očekivanja?

– Potpuno. New York je bio moj san od samih početaka i dugo se činio jako daleko. Nije dovoljno samo prijaviti se. Potrebno je ostvariti kvalifikacijsko vrijeme, organizirati putovanje i pokriti sve troškove. Godinama sam radila na tom cilju, a kvalifikaciju sam ostvarila nakon niza utrka. Kada sam 2019. konačno stala na start, osjećala sam veliko uzbuđenje, ali ne i nervozu. Sve je bilo na nevjerojatnoj razini. Oko 50.000 trkača, glazba duž cijele staze, publika na svakom koraku. Amerikanci stvarno znaju napraviti spektakl. Iskreno, nikada nisam do kraja razumjela zašto ljudima može biti zanimljivo satima stajati i gledati trkače, ali kada ste na stazi i tisuće ljudi navijaju za vas, osjetite koliko vam to daje dodatne energije. Najviše mi je ostao u sjećanju završni dio utrke kroz Manhattan i ulazak u Central Park. To je trenutak koji se teško može opisati riječima. Već tada, čim sam prošla kroz cilj, znala sam da ne želim stati samo na jednom velikom maratonu. Odlučila sam da ću istrčati svih šest.

BOSTON POSEBNA PRIČA

I, kako je priča onda išla dalje?

– Plan je bio da nakon New Yorka slijedi Chicago, ali pandemija je sve promijenila. U tom razdoblju dogodila se jedna puno važnija stvar – postala sam majka. Trčala sam tijekom cijele trudnoće, naravno uz liječnički nadzor i u skladu s onim kako sam se osjećala. Zapravo sam trčala čak i na dan poroda. Taj sam dan istrčala dvaneaset kilometara, vratila se kući i ubrzo shvatila da su počeli trudovi. Tako je na svijet stigao Filip. Dva tjedna nakon poroda ponovno sam počela lagano trčati. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez supruga Viktora koji mi je od samog početka najveća podrška. Budući da treniram vrlo rano, njih dvojica najčešće još spavaju dok sam ja na treningu, ali bez razumijevanja obitelji ovakav način života teško bi bio moguć.

Foto IVAN VRANJIC

Koji je bio sljedeći maraton?

– Nakon pandemije uslijedio je Berlin. Filip je tada imao godinu dana i putovao je sa mnom i suprugom. Berlin je poznat kao jedna od najbržih maratonskih staza na svijetu. Ravan je i vrlo pogodan za dobre rezultate. Organizacija je bila vrhunska, ali atmosfera ipak nije bila na razini New Yorka. Nijemci su nešto suzdržaniji i to se osjeti. Chicago mi je ostao u sjećanju kao jedna od najtežih utrka jer sam nastupila nakon viroze. Tada sam prvi put ozbiljnije osjetila koliko maraton može biti zahtjevan kada tijelo nije potpuno spremno. Boston je pak posebna priča. To je najstariji maraton na svijetu i utrka s ogromnom tradicijom. Ondje sam zaista osjetila poznate uspone o kojima svi govore. I danas se sjećam nekih dionica koliko su bile teške. Pripremala sam se za njih, znala sam što me čeka, ali jedno je čitati o tome, a drugo trčati ih nakon više od trideset kilometara. Možda upravo zato Boston i New York smatram svojim najdražim maratonima. Ljudi najčešće najviše cijene ono za što su morali dati najviše od sebe.

OSOBNI REKORD

Ostali su još Tokio i London. Kako je to prošlo?

– Tokio je bio peti maraton i jedini koji me pomalo razočarao. Očekivala sam besprijekornu japansku organizaciju, a dočekale su me velike gužve i dosta kaosa. Od preuzimanja startnih brojeva do same utrke sve je bilo mnogo manje ugodno nego na ostalim velikim maratonima. London je zato bio savršen završetak cijele priče. Ima najljepšu ciljnu ravninu od svih utrka koje sam istrčala. Trčite pokraj najpoznatijih londonskih znamenitosti: London Eye, Big Ben i Buckinghamsku palaču, a sve to uz desetke tisuća navijača i nevjerojatnu atmosferu. Upravo sam ondje ostvarila i svoj osobni rekord među velikim maratonima – tri sata i dvanaest minuta. Kada sam prošla kroz cilj, osjetila sam veliko zadovoljstvo. Znala sam koliko je godina rada, treninga, putovanja i odricanja bilo potrebno da bih došla do tog trenutka.

Kako danas izgleda život jedne maratonke?

– Trčim oko 130 kilometara tjedno. Na Krku najčešće treniram oko Doma za starije osobe Mali Kartec. Tamo me već svi poznaju pa primijete kada me nekoliko dana nema. Treninzi su uglavnom do dvadesetak kilometara. Zanimljivo je da u pripremama nikada ne trčim cijeli maraton. Osim trčanja radim i treninge snage, prvenstveno za trup koji je ključan za stabilnost cijelog tijela. Otkad sam ih uvela, puno manje imam problema s upalama i sitnim ozljedama. Trčanje je postalo dio moje svakodnevice i moje mentalne higijene. Ako dva dana ne trčim, nisam svoja. Postanem nervozna i svi oko mene to primijete. Kada sam dobre volje, volim trčati, a kada nisam dobre volje, tada volim trčati još više. Za maraton vam zapravo trebaju samo dobre tenisice, vrijeme i volja. Ja godišnje potrošim desetak pari tenisica. Nekome to možda zvuči puno, ali kada razmislim koliko mi trčanje daje i koliko mi znači, to je ulaganje koje mi nikada nije bilo žao napraviti.

NIKAD NE RECI NIKAD

– Završila sam svih šest velikih svjetskih maratona, ali lani su i Sydney uvrstili kao sedmi u World Marathon Majors. Tako da je vrlo vjerojatno da ću i to istrčati. Ima i jedna poprilično ekstremna ideja, koji se ponekad čak i bojim naglas izjasniti. Naime, postoji utrka sedam maratona na sedam kontinenata u sedam dana. To je zasad završilo tek tristotinjak ljudi. Ne znam hoću li ikada biti među njima, ali prije desetak godina nisam vjerovala ni da ću istrčati svih šest velikih maratona. Zato nikad ne reci nikad.