Mamurluk. Jedna riječ obična, a toliko uspomena budi. Recimo na oca koji bi jedva čekao da se mamuran ustaneš pa da ti uz zlurad osmijeh održi lekciju, ako ti već nije onako mamurnom dao da obavljaš nešto od čega se i zdrav želudac diže, a kamo li neće onaj alkoholom zatrovan.

Mamurluk, ono udžbeničko stanje kad pameti nema, ali ima povučenih poteza kojih se poslije sramiš. A opet, kad čuješ mamurluk, vidiš sebe kad si bio ohoho godina mlađi i kad je sve bilo lako.

Mamurluk…. Je li mamurluk tema za muzej, izložbeni prostor, interpretacijsku turu!? Rino Duboković ne sumnja da jest, pa je prije šest, sedam godina otvorio Muzej mamurluka. Otvorio ga na svijetu prvi i još je uvijek na svijetu jedini.

Otpala pedala

Muzej mamurluka danas je u većem prostoru, pet puta većem nego li je bio na početku. U oslikanu vežu stare zgrade pri početku Vlaške ulice Rino dolazi biciklom. Bicikl i mamurluk!? Bolje nego da je automobil. Rino je mlad, stasit i pomalo zagonetna osmijeha. Godina mu je 30.

– Bome, reklo bi se da je i koja manje. Koliko vam je bilo kad ste ovo pokrenuli? – pitamo.

– To je bilo prije šest, sada već sedam godina, kada se rodila ideja, znači bilo mi je 23 – računa Rino.

Sušta mladost, ne može tu biti ekstremno puno mamurluka makar prezime Duboković sugerira da tu neke veze s vinom mora biti. Rino je s Hvara, Dubokovići su s Hvara i redom dobra vina rade. Ali ideja nije »hvarska«, ideje se rodila u Zagrebu za njegova studija.

– Kako je sve počelo govori ova prva priča u muzeju – veli Rino dok nam pokazuje uokvirenu pedalu bicikla.

Elem, onomad mu je prijatelj pričao kako se probudio s pedalom od bicikla u džepu.

– A meni je palo na um zašto ne bi postojala kolekcija svih tih predmeta i priča koje su posljedica mamurluka – jednostavno će Rino.

Pedala iz priče otpala je s bicikla kad se nestašan dječarac zabio njime u stup na Trgu bana Jelačića. Otpala pedala bila je pokretačem svega. Hvata se autor ovog teksta za pedalu k’o riba za dobar mamac, taman da prizna kako je i on onomad davno kući u zoru došao s brisačima u rukama s tko zna čijeg automobila.

Zalomi se eto svakom za života neki predmet. Vratimo se mi radije ideji za muzej, ideji koja je nastala posve spontano za mladenačkih izlazaka. Traži pokretanje svakog posla neka sredstva, a Rinu k’o što rekosmo bi samo 23. Reklo bi se, malo je to godina i da se nađu sredstva i da se uđe u pomalo riskantnu akciju za koju bi kritičari mogli reći da promovira pijenje.

– Krenuli smo s malo novca, sve iz studentskog budžeta. Bila je to zapravo pop-up izložba da vidimo kako će ljudi uopće reagirati. Prostor je bio jedno pet puta manji od ovog danas, a onda se dogodio i COVID da remeti planove.

Što se pak kritičara tiče, mi smo od početka bili svjesni problematike taman da od starta imamo i dio muzeja koji govori o odgovornoj konzumaciji – prisjeća se Rino.

Noćni izlazak

Muzej je, veli, koncipiran poput kakvog noćnog izlaska. Kreće posjetitelj u izlazak iz bara bezazleno da bi posjet završio u sobi u kojoj se jutro poslije budi.

– Tu je i onaj dio kada ljudi kažu »nikada više neću piti«. Taj dio govori o posljedicama, o odgovornosti. Cilj i misija muzeja je da ljudi vide i one dobre zabavne stvari, ali i one loše, pa da odgovornije konzumiraju alkohol – ističe Rino.

Ovdje se ne bježi od toga da se radi na povećanju svijesti o štetnosti pretjerane konzumacije. No, vratimo se mi načas neuobičajenoj činjenici da je Rino sam na noge digao muzej. Ništa manje neobično nije ni to da je studirao programsko inženjerstvo.

– Pa kako je sam voditi muzej!? I kako je programskom inženjeru bilo sudariti se s našom birokracijom!? I bi li sve i opet – rešetamo Rina.

Smije se on iskreno, pa veli: »Iz trenutne perspektive gledano, opet i ne bi.«

Priznaje, naime, da je bilo izazovno, da mu je ruku dalo dosta ljudi dok se muzej dizao na noge, ali istina je i to da se isplatilo, da danas muzej stabilno posluje. Turisti su oni koji navraćaju češće od domaćih vođeni činjenicom da je ovo jedini muzej ove vrste na svijetu.

A onda, vođeni istom tom činjenicom, lakše priznaju da im se koncept sviđa. Sam postav se pak svako toliko mijenja, u 250 metara četvornih prostora rijetko kad je sve baš vazda isto i na istom mjestu.

Jer priče, odnosno napisana iskustva ljudi, i predmeti što su uz priče vezani pristižu svako toliko. Ima se tu što čitati, taman da neki posjetitelji, kako kaže Rino, tu proborave i dva sata, dok drugima bude dosta i jedan školski sat.

– Priča ima oko 50 na više svjetskih jezika, a predmeta je recimo tridesetak – kaže Rino.

U taj čas eto ti majstora za internet. Ostavlja nas Rino na čas da sami obiđemo izloženo, makar da je i na brzinu. Valja biti iskren i reći da nismo sve isprobali, recimo ispisali poruku da nam je stroj prevede u jezik pijanca, niti zaigrali igru »Tko izgubi, plaća piće!«.

Najjeftinije noćenje

Zanimljivije su nam se učinile priče, redom ispovjednog karaktera. Zanimljivije je bilo vidjeti primjerice znak iz Sidra, spomen na legendarni klub-brod što je onomad bio »nasukan« na obali Save, baš kao i onu kvaku s vrata WC-a istog kultnog prostora.

Dade se tu i štogod naučiti, recimo kako prošvercati alkohol u skupe klubove, ili vidjeti kako laboratorijski miševi reagiraju na različite psihosomatske tvari. Koga zanima značenje i nastanak riječi hangover odvest će ga objašnjenje sve do viktorijanske Engleske.

Tamo se baš tako zvao onaj najjeftiniji oblik noćenja, ono spavanje preko užeta koje bi se znalo dogoditi pijanim mornarima kad za ništa bolje ni penija nisu imali.

No, tu su i plakati na kojima lijepo piše što je ciroza jetre, taman da te volja prođe. Zanimljiva je i karta svijeta na kojoj se vidi što se u pojedinim zemljama jede dan poslije ne bi li se mamurluk učinio lakšim.

Pa dok se u nas rasol pije, u Meksiku je primjerice lijek juha s tripicama domaćih životinja napravljena od temeljca crvenog čilija i paprike. Meksičko čudo zove se menudo.

Susjedi Talijani to rade tradicionalnije, do kraja vjerni tjestenini, pa se liječe »ponoćnim špagetima«, dok je u Južnoj Koreji cijeli niz restorana specijaliziranih za juhu-lijek zvanu haejangguk.

– Rino, koja je tebi soba najdraža – pitamo ga nakon što je otpravio majstore.

– Edukacijska je zanimljiva, sa simulatorom pijane vožnje. Tu je i ona gdje se ljudi mogu anonimno ispovjediti, ostaviti svoje priče – na to će Rino.

Velika crvena klupa

Čitanje priča o mamurluku jednostavno tjera posjetitelja da i oni napišu štogod. Zato je tu priča iz cijelog svijeta, makar je najviše ipak onih domaćih. Predmeta ima svih veličina i vrsta, taman takvih da se brzo posjetitelj mora miriti s činjenicom da je sve što je i sam činio vjerujući da je originalno i novo, već uradio netko drugi.

– Meni je od svih eksponata najdraža velika crvena klupa, kauč – priznaje Rino.

E da, taj veliki crveni kauč, ili klupa, krasila je onaj stari prostor. Onda su je momci odlučili pokloniti, ali osoba koja je kanila doći po klupu zadnji tren od toga odustaje.

– A mi je već iznijeli na ulicu. A kako je bila korona i ništa radilo nije, uzeli su je ljudi pa s njom u đir. Putovala je klupa po Zagrebu, dvije godine bila u điru, da bi je našli ponovo taman da nam se krenu javljati pričama oni koji su jednom negdje na njoj sjedili – smije se Rino.

Sve priče dobre, sve predmete dobre, sve od audio i videosadržaja na temu veselih izlazaka rado će zaprimiti Rino i njegovi zaposlenici, pa vidjeti što je vrijedno postava. Mijenjat će se postav tako i ovo ljeto.

– Dolaze li u obzir i priče stare cirka 29, 30 godine – pitamo sramežljivo.

– Dolaze, dolaze – pomalo će neuvjerljivo Rino.

S pivom u šetnju

Ipak je ovo, čini se nama, muzej ponajprije za mlađahne posjetitelje. Inače, ovo je jedinstveni muzej na svijetu i zato što se postav dade obići s pivom u ruci, recimo. Kupite ga na pultu na ulazu i lagano u šetnju.

– Samo jedno piće, baš zato jer je tema noćni izlazak – objašnjava Rino.

Nego, Rino je Hvaranin, otac mu radi plavac mali, vino također zna dovesti do mamurluka…

– Je li vrijeme da i negdje uz more bude podružnica Muzeje mamurluka – pitamo.

– Neke izložbe smo već imali, ali više smo otvoreni k Europi, zagledani u veća tržišta – pošteno će Rino.

Muzej mamurluka. Realno, dobra je to poslovna ideja koju, sve se čini, podržava zdušno i bog mamurluka Xalax. Evo i knjige dojmova dobrano popunjene. Chloe i Oscar, vjerenici iz Engleske, napisaše kako je samo jedno od njih dvoje bilo mamurno. A onda njemu vrag nije dao mira pa je ispod potpisa u zagradu stavio: »She does.«