Uz to što se obilježava 250 godina “Bogatstva naroda” Adama Smitha, ove se godine navršava i 90 godina od objave još jednog jednako važnog ekonomskog klasika, “Opće teorije zaposlenosti, kamate i novca” (“The General Theory of Employment, Interest and Money”), britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa (1883. – 1946.). “Opća teorija” iz 1936. označila je prekretnicu u ekonomskoj misli: nakon stoljeća dominacije klasične i neoklasične teorije, Keynesovo djelo predstavlja takozvani intervencionistički obrat.

Keynes je knjigu napisao u svojoj kasnoj fazi kao reakciju na slabosti tržišta do kojih je dovela vjera u nevidljivu ruku. Između Smitha i Keynesa cijela je plejada ekonomista engleske klasične i neoklasične struje. Smithovu nevidljivu ruku kasnije su vulgarizirali novostasali kapitalistički moćnici što je kulminiralo “nemilosrdnim” 19. stoljećem, eksploatacijom radnika i porastom siromaštva, sve pod izgovorom ekonomskih sloboda koje se smatraju prirodnim poretkom. Nezaposlenost je smatrana normalnom, govori se o dobrovoljnoj nezaposlenosti, a velika potražnja za poslom rušila je nadnice. Život nove proleterske klase posve je obezvrijeđen, pa su sve više jačala suprotna strujanja, socijalistički pokreti i otpori. Godine 1867. izašao je Marxov “Kapital”. Iako je dio “službene” ekonomske znanosti u to doba tražio način da opravda nejednakosti, jer je na “neoklasičarskom” nebu ideja sve bilo u ravnoteži, tek kada su se ekonomske nejednakosti, gomilanje kapitala s jedne, te njegova potpuna oskudica s druge strane, toliko uvećale da se to počelo shvaćati kao prijetnja kapitalističkom poretku, otvorio se prostor da se počne slušati i kritičare takvog sistema.

Intervencionistički obrat

Tu se sa svojim idejama nametnuo Keynes. Uz Smitha, Keynes je najpoznatiji ekonomist današnjice. Njegovi recepti za izlazak iz recesija uvijek su aktualni, a kao i kod Smitha, imaju svoje zagovaratelje i oštre kritičare.

Keynes je djelovao u krizi. Velika Depresija kasnih 20-ih dovela je u pitanje efikasnost tržišta, a siromaštvo počelo prijetiti i rušenjem samog kapitalističkog poretka. Keynes je uočio da, iako su kamatne stope bile niske, nisu pokretani novi poslovi, poduzetnici nisu investirali ni otvarali nova radna mjesta, jer su im očekivanja bila negativna. To ga je navelo da pomisli da ekspanzivna monetarna politika nije dovoljna jer zapada u “zamku likvidnosti”, kao i da naglasak s ponude preseli na potražnju. Iznio je tezu da treba prvo povećati potražnju, potrošnju, da bi se pokrenula ponuda, a ne obratno, kako se vjerovalo do tada. Ulogu tog pokretača trebala bi, mislio je, preuzeti država, i to kroz fiskalnu politiku i politiku povećanja rashoda. Kako bi se ekonomija pokrenula, odnosno prebacila iz ciklusa pada u rast, država, fiskalna politika (jer se monetarna pokazala neučinkovita) treba djelovati protuciklički, pokretati javne radove, financirati se iz deficita, otvarajući radna mjesta u javnom sektoru. Dakle, prvo treba pojačano trošiti sama država, da bi onda novozaposleni u javnom sektoru počeli povećavati osobnu potrošnju koja će onda djelovati kao poticaj za investicije u privatnom sektoru koji će potom također početi zapošljavati, pa će onda i ti radnici trošiti, stvarajući sve veću potražnju, i tako će se ekonomski kotač pokrenuti…

Država se dakle javlja kao potrošač, investitor i pokretač oporavka. Nije problem ako se za to i zaduži, poveća deficit i slično, a nije problem ni ako počnu rasti inflatorna očekivanja: njih u recesiji ionako nema, niti o njima uopće treba misliti. Općenito je prioritet puna zaposlenost, a ne stabilnost cijena. Ako je sa Smithom počela moderna ekonomska znanost, s Keynesom je zamah dobila makroekonomija koja se ne bavi samo mikro-razinom i preferencijama pojedinca, već prati makroekonomske agregate. Keynesova je politika izvukla dio zemaljske kugle iz recesije, a na punom političkom značenju dobila je poslije Drugog svjetskog rata, u doba New Deala i konstrukcije moderne zapadne države blagostanja (welfare state).

Dominacija tržišta

Išlo je tako negdje do kraja 1960-ih i početka 1970-ih, kada se zahuktala inflacija pa je Keynesova popularnost počela kopniti, a ciklička priroda izmjene ekonomskih paradigmi ponovno je prvi plan izbacila neke nove klasičare, ovaj puta neoliberale predvođene Čikaškom školom, na čelu s Miltonom Friedmanom (1912. – 2006.). Neoliberalna politika poslužila je kao temelj ekonomske politike Ronalda Raegana i Margaret Thatcher, poznate po izreci da društvo ne postoji, već samo pojedinci i njihove obitelji. Dominacija tržišta vratila se na velika vrata, a Keynesova ekonomska politika impregnirana socijalnim ciljevima pune zaposlenosti poslana je privremeno u ropotarnicu povijesti. Država je opet postala škrta za besplatno zdravstvo, obrazovanje i investiranje. Zadržani su tek izdaci za sigurnost, vojsku, policiju, dok se ekonomska uloga države svela na ulogu promatrača.

Nekako u to doba svijet se počeo iz jedne neoprosvjetiteljske i progresivne, i dalje moderne faze, mijenjati u pravcu postmodernističke kulturne logike, filozofskog relativizma i liberalizma. Porasle su osobne slobode, porušene su granice, predrasude i stereotipi. No, uz to povećanje osobnih sloboda – uz rastuću liberalizaciju društva koja je naravno za pozdraviti – samo povećanje ekonomskih “sloboda” od mnogih je paradoksalno, a da to nisu ni primijetili, napravilo suvremene ekonomske robove, na radu za minimalac, na ugovor, bez socijalnog okvira, koji pomaže kada tržište pojedincu okrene leđa. Ovo je naravno pojednostavljeni model društvenih i ekonomskih kretanja sredine prošlog stoljeća, s tim da je država blagostanja na razvijenom Zapadu počela dominirati negdje iza rata, a misli se na Ameriku i Veliku Britaniju, potom francuski model socijalne države koja ima svoju tradiciju, te dobar dio zapadne Europe, što je Thatcher kasnije ironično nazivala socijalizmom (koji je iz njenog kuta gledanja trebalo skršiti).

No, htjela bih tu naglasiti dvije stvari. Prvo, kejnezijanizam nije nikakav socijalizam. Keynesova država blagostanja lansirana je upravo kako bi se kapitalizam spasio jer je Keynes mudro uvidio, čitajući Marxa, da su proturječnosti prevelike i prijete da se rastegnu do točke pucanja. Trebalo je stoga zaposliti “vojsku nezaposlenih” i stvoriti potrošački potentnu srednju klasu koja će biti nositelj tog novog “kapitalizma s ljudskim licem”.

Euckenov manifest

Drugo, a odnosi se na samu Keynesovu metodologiju ekonomije, Keynes nije bio kontra tržišta. Keynes je samo vidio njegove asimetrije i distorzije, pri čemu – a ovo je posebno važno – njegova intervencija nije primarno bila odozgo, s pozicije nekakve svemoguće države. Keynesova se država uplitala u tržišna kretanja kao da je i sama jedan od tržišnih subjekata, kao da je poduzeće, ne rušeći ekonomske zakone, već koristeći ih za postizanje ciljeva (ovaj puta zaposlenosti).

Kada je Michel Foucault u “Rođenju biopolitike” opisivao Keynesovu državu propustio je uvidjeti upravo to: da je ona zamišljena kao tek jedan od tržišnih sudionika, iako, naravno, jako velik i moćan sudionik koji je svojim svjesnim akcijama mogao okrenuti trend. No, i njena je logika tu tržišna. Njena je volja uklopljena. Ove se godine obilježava i 100 godina od rođenja Michela Foucaulta (1926. – 1984.), slavnog francuskog mislioca i filozofa, a spomenuta knjiga, što su ustvari skupljena i objavljena njegova predavanja na College de France iz 1978. i 1979., prava riznica, rudnik povijesnih, ekonomskih, pravnih činjenica, povezanih u jedinstvenu strukturu koju je Foucault tumačio kroz teoriju onoga što je njega jedino zanimalo, a to je moć institucija, kako nam se nadaje, kako nama upravlja i kako nas upleće, kojim sredstvima i kojim vrstama manipulacije, u mrežu iz koje se nemoguće ispetljati. (Kod nas u izdanju Sandorfa&Mizantrop, 2016., prev. Maja Vukušić Zorica).

Između ostalog spominjem Foucaulta jer je poveznica s idućom zanimljivom obljetnicom, koja se poklapa s izdanjem Keynesove “Opće teorije”, a to je “Manifest ordoliberalizma iz 1936.”, kojeg su u Njemačkoj, prvo kao predgovor kasnije objavljenoj knjizi, objavili Walter Eucken, Franz Böhm i Hans Grossman-Doerth. Eucken je liberalni ekonomist iz Freiburške škole koja je iznjedrila tzv. Freiburški krug u kojem su bili okupljeni intelektualci koji su pružali otpor Hitleru.

“Rođenje biopolitike”

Dakle, iste godine, 1936., dok je na Otoku, vječno sklonom liberalizmu, rođen moderni intervencionizam, u Njemačkoj, vječno ljutoj zbog engleske ekonomske dominacije, rođao se novi liberalni pravac, kao protuteža nacističkoj državi, za koju su znali da će kad-tad pasti, te su već tad stvarali temelj za novo, buduće socijalno-tržišno gospodarstvo. U biti: za novu poslijeratnu državu.

Foucault se naime u nizu svojih predavanja u “Rođenju biopolitike” bavio upravo ordoliberalizmom, tumačeći ga i kroz liberalizam i slobodno društvo koje se rađalo kao otpor nacističkoj diktaturi, ali i kroz prvi dio sintagme – “ordo” (red), gdje se bavi ovim pravcem kao posve novim oblikom upravljanja (govern), drukčijim i od tradicionalno klasičnog pogleda na slobodu tržišta, ali i posve različitog od kejnezijanskog pogleda koji ovi njemački mislioci nisu željeli usvojiti, odbijali su ga usvojiti, jer su zazirali od bilo kakvog paternalizma države, pa makar bio i tako posve raznorodan od onoga od kojeg su se tada željeli posve distancirati.

Ordoliberalizam je naime neka vrsta trećeg puta koji će pokušati pomiriti tržišnu ekonomiju i socijalni okvir države na posve nov način. Ordoliberali uzimaju slobodu tržišta, poput klasičara, kao neprikosnovenu vrijednost oko koje se sve vrti. Međutim, prema onome kako sam razumjela Foucaulta, dok je Smith tumači kao prirodno stanje stvari, kao posve prirodan način borbe pojedinaca u ekonomskoj areni koji država može samo iskriviti, ordoliberali slobodno tržište ne promatraju više kao nešto što nam je prirodno dano, već kao nešto što državnim okvirom, zakonima, pravilima, tek treba stvoriti, za to se opredijeliti i to čuvati i uzgajati. Tržište je cilj, domet civilizacije, ne samonikla biljka. Dakle, sukus je da tržište postaje centralno mjesto života, a država treba stvoriti uvjete da se to tržišno nadmetanje, tržišna igra, odvija nesmetano, pošteno i maksimalno efikasno. Uspjeh tržišta označit će i uspjeh države. Tržište će dakle legitimirati državu, ono će onda i “potvrditi” novu državu, kroz novostvorenu vrijednost i ekonomsko blagostanje. No, ono se ovdje ne nadaje kroz novi srednji sloj potrošača, kao kod Keynesa, nego kroz “opremanje” pojedinaca da postanu poduzetnici, da budu sposobni oboružati se potrebnim znanjima i kompetencijama za opstanak i uspjeh na tržištu, ovaj puta na strani ponude.

Samoproizvodnja

Pojedinac sada nudi samog sebe, svoj rad, znanja i sposobnost da se samoproizvodi: poput poduzeća. Smisao Foucaultove interpretacije je da je novi sustav vladanja stvorio i nove uvjete preživljavanja, rodio je novu biopolitiku. Sam Foucault povlači tu distinkciju kroz svojevrsnu grešku njemačkog profesora historijske škole Wernera Sombarta, koji je inače prvi spomenuo termin kasni kapitalizam (kojeg Ernest Mandel kasnije razrađuje), ali je pritom propustio uočiti upravo opisanu distinkciju između potrošača i poduzetnika, junaka dvaju oprečnih ekonomskih koncepata vladanja, rođenih u isto vrijeme. Ovi se koncepti bore i u današnjoj Europi, pri čemu utjecaj nekad dominantnog, a danas prilično iscrpljenog njemačkog modela slabi. Utjecaj neokejnezijanaca, preko ideja Marija Draghija o novom europskom investicijskom ciklusu jedno je vrijeme naizgled jačao, no ni to nije dominantna doktrina. Europa je danas u rukama birokracije i institucija koje proizvode brojne politike zaštite, ali je, da zaključim u foucaultovskom duhu, pokazala da je itekako kadra proizvesti i primijeniti brojne mehanizme nadzora i kontrole vlastitih građana.