Jedan od (mojih) razloga za nastanak ove knjige jest – dokumentacijski. Od rijetkih sam pisaca o filmu u nas koji je o njemu pisao od rana, gotovo istodobno s njegovim samosvjesnim javljanjem, i koji se trudio postojano (iako, naravno, publicistički napreskokce) uvesti eksperimentalni film u naše javno kulturno područje kao ozbiljnu, središnju, neizostavnu temu kritičkog praćenja, povjesničarske i teorijske obrade. Zato se moji tekstovi o eksperimentalnom filmu dijelom mogu shvatiti kao svojevrsno izvorno povijesno svjedočanstvo, kao svojevrsna dokumentacija o povijesnoj prisutnosti eksperimentalnog filma u nas, o okolnostima u kojima je nastajao i opstajao, a dijelom kao dokumentacija nekih spisateljskih strategija kojima ga se težilo učiniti ‘ozbiljnom’ temom: ne uzimati ga kao marginalni, tipično amaterski fenomen (jer je u priličnom razdoblju njegovan nadasve u amaterskoj sredini), nego kao središnji, ozbiljan, važan predmet kritičkog, interpretacijskog i teorijskog razumijevanja, kao jedan od reprezentativnih sastojaka naše kulture, njezinih najviših dosega – dio je autorskog predgovora i razlog je zbog kojeg se Hrvoje Turković, redoviti profesor u miru Akademije dramskih umjetnosti, najdugovječniji i najplodniji domaći filmski teoretičar, kritičar i esejist, odlučio prirediti svoju novu i za domaću publicistiku (no i mnogo šire) iznimno važnu knjigu »O eksperimentalnom filmu: Pojam, konteksti, povijesni pregledi, portreti« koja je u sklopu 15. nacionalne manifestacije Noć knjige, kojom se promiče važnost knjige i čitanja, predstavljena u Art-kinu.

Uz autora, u predstavljanju je sudjelovala urednica edicije Hrvatskog filmskog saveza Diana Nenadić, a program je moderirao Saša Stanić s riječkog Filozofskog fakulteta. O agilnosti autora koji je nedvojbeno naš najbolji filmolog, između ostalog, govori i činjenica da su u samo prošloj godini, i to u razmaku od nekoliko mjeseci, objavljene dvije Turkovićeve knjige, od kojih je u Art-kinu predstavljena knjiga njegova rasprava i eseja »Što je sve film /i kako mu prići« u izdanju Disputa.

Croatian Film

Različite namjene

Autorova nedavno predstavljena knjiga sadrži sabrane oglede i rasprave te portretne skice i studije koji se odnose na eksperimentalni film, a objavljena je u izdanju Hrvatskog filmskog saveza i Društva hrvatskih filmskih autora i producenata. Tekstovi okupljeni u knjizi, od kojih je prvi s kraja šezdesetih godina, nastali su tijekom više desetljeća i to s različitim namjenama, no uvijek, kako bi autor kazao, s istom namjerom – da odgovori samome sebi što je to eksperimentalni (avangardni, alternativni) film, koji su konteksti njegova nastanka te načini njegova funkcioniranja.

– Većina mojih tekstova (teorijskih, interpretacijskih) nastajala je u nastojanju da sebi objasnim zašto me fascinira film, odnosno određena vrsta filma, da razumijem njegove ključne odrednice načine njegova funkcioniranja, njegove doživljajne implikacije, a eksperimentalni film u tome je postavljao i posebne poteškoće. A ujedno i da razumijem kontekst unutar kojeg se javio i opstajao i unutar kojeg sam se »borio« za njegovu afirmaciju. Trud razumijevanja većinom je prožimao moje pisanje o eksperimentalnom filmu, govori Turković u predgovoru knjige koja je podijeljena na poglavlja u kojima autor iz različitih tematsko-metodoloških kutova pristupa fenomenu eksperimentalnog filma; neke od tekstova posvećuje značajnim stranim autorima (Maya Deren i Hollis Frampton), festivalima (GEFF) i klubovima (Kinoklub Zagreb), daje povijesne preglede jugoslavenskog i hrvatskog eksperimentalnog filma i videa, dok su u posljednjem poglavlju dane skice i studije posvećene Tomislavu Gotovcu, Ivanu Ladislavu Galeti, Ivanu Faktoru, Aleksandru Srnecu te autorici Ani Hušman.

Kako je sâm autor pojasnio, tekstovi okupljeni u knjizi nastajali su tijekom vremena, a s obzirom na to da su i njegovi interesi razgranati, i tekstovi idu u različitim interesnim linijama, pa dobar dio njegovih knjiga zbog toga završi, uvjetno rečeno, kao zbornici.

– Ova je knjiga povezala tu moju liniju interesa za eksperimentalni film. Na inicijativu Diane Nenadić počeli smo okupljati tekstove; i ona i ja smo ih tražili, prikupljali i zatim razvrstavali prema tipu – jesu li teorijska razmatranja, povijesni pregledi ili portreti autora. Zato i taj poduži naslov zapravo precizno označava što knjiga obuhvaća. Iako su neki nastali kao sinteze različitih pregleda koje sam ranije pisao, pa su ovdje objedinjeni u šire cjeline, više-manje su to onakvi tekstovi kakvi su izvorno objavljeni, ističe.

Croatian Film

Autor je pritom naglasio i da su pojedini tekstovi nastajali iz potrebe da se eksperimentalni film predstavi i u domaćem i u međunarodnom kontekstu, osobito u razdobljima kada je interes za takvu vrstu filma bio pojačan. Upravo zato, ističe, knjiga osim teorijskog donosi i vrijedan dokumentacijski doprinos, pružajući pregled razvoja eksperimentalnog filma i konteksta u kojem je nastajao.

Sustavan pregled

Da joj Turkovićevi tekstovi nisu bili nepoznati jer ih je dugo pratila kao vjerna čitateljica, osobito one koji se odnose na avangardni i eksperimentalni film, kazala je urednica HFS-a Diana Nenadić, pritom naglasivši da su upravo autorovi tekstovi o eksperimentalnom filmu često bili jedini sekundarni izvor za proučavanje eksperimentalnog filma u nas.

– Nerijetko su studenti tražili nekakvu sekundarnu literaturu o eksperimentalnom filmu, jer zapravo nemamo nikakav kompaktan i sustavan pregled eksperimentalnog filma, niti naš, niti na razini bivše Jugoslavije, pa sam ja te tekstove – koji su bili jedini izvor za proučavanje povijesti i za dobivanje sustavnog pregleda povijesti eksperimentalnog filma na ovom području – kopirala ili skenirala pa onda slala internetski, govori Nenadić te dodaje da je autor velik dio posla oko koncepcije knjige napravio sam; podijelio ju je na cjeline i odredio unutarnju strukturu, a kako napominje, važnim su smatrali dodati i uvodni tekst o pojavi modernizma ne bi li se čitatelju dao širi kontekst za razumijevanje pojave eksperimentalnog filma.

Govorivši pak o mogućim ponavljanjima unutar knjige, urednica je naglasila da su ona u takvoj vrsti izdanja zapravo nužna i neizbježna, jer takva se knjiga, ističe, najčešće ne čita od korica do korica, nego tekst po tekst, prema interesu čitatelja, pa u tom smislu ponavljanja ne smetaju, nego funkcioniraju kao svojevrsno utvrđivanje gradiva. Uz to dodaje i da se knjiga bavi i definiranjem pojmova, povijesnim pregledima, kao i institucijama koje su bile važne za razvoj eksperimentalnog filma.

Na moderatorsko pitanje glede samog pojma eksperimentalnog filma, točnije razlike između naziva eksperimentalni film, avangardni film, underground film i alternativni film, koji se nerijetko koriste u srodnim kontekstima, autor skreće pažnju na složenost i višeznačnost terminologije.

– Svaki naziv koji se koristi za tu vrstu filma na neki je način doveden u pitanje. Eksperimentalni film doista jest onaj koji se upušta u neistražena, pa često i zabranjena područja filmskog izraza, u smislu izvan norme, izvan onog što ljudi normalno očekuju od filma, pa se tu pojavljuju neke razlomljene snike, neke čudne kombinacije itd., nešto što je potpuno nesukladno sa filmovima koje gledamo u kinu ili koje gledamo u glavnom programu televizije. Uglavnom se radi o vrsti filma u kojem se pretežito istražuju postupci i sugestivnost postupaka od kojih su mnogi od tih postupaka zabranjeni u profesionalnoj kinematografiji, tumači Turković.

Nadalje, glede terminoloških mijena, autor pak govori kako se tijekom vremena tražilo različite nazive za takvu filmsku praksu – avangardni film, underground film, alternativni film – no svaki od njih pokriva tek određeni segment. Glede naziva koji se danas koristi, eksperimentalni film, autor govori (i to) da neki autori nisu željeli da ih se naziva eksperimentatorima jer su smatrali da rade unutar već postojeće tradicije.

Croatian Film

– Eksperimentalni film zapravo samo je, recimo tako, petnaest do dvadeset godina mlađi od filma uopće. Eksperimentalni filmovi počeli su se javljati oko 1910. godine, recimo razdoblje kasnih dvadesetih, tridesetih godina, kad je bilo udarno razdoblje tzv. prve avangarde. Tako da eksperimentalni filmovi imaju svoju vlastitu tradiciju. Tu se vezuje jedan film na drugi, tu se prepoznaju trendovi, tu se prepoznaju utjecaji, tako da on po tome nije ništa različit od onog, nazovimo to, dominantnog filma koji gledamo u kinima, ističe autor te dodaje da se baš zato teško može govoriti o stalnoj avangardi ako neka filmska praksa već ima svoju povijest, utjecaje, autore i kontinuitet.

Kriteriji za vrednovanje

Spomenuo je i pojam underground filma – koji, iako je u jednom trenutku, sedamdesetih godina u Multimedijalnom centru, kad je organizirao ciklus američkog underground filma, publici bio privlačan i popularan – nije nužno i precizan, a odnosio se na uži spektar često politički ili aktivistički obilježenih filmova. Govoreći o vlastitom iskustvu s eksperimentalnim filmom, autor je podsjetio na to da je njegov interes započeo još u mladosti, susretima s domaćom avangardnom scenom i djelovanjem kinoklubova, a dodatno se razvijao kroz festivalske programe i kasniji boravak u inozemstvu. Također, glede dostupnosti eksperimentalnih filmova u ono vrijeme, Turković pojašnjava kako je u mladosti pratio modernu i apstraktnu umjetnost, redovito obilazio izložbe te se zanimao za razlike među stilovima.

Kad se općenito govori o eksperimentalnom filmu i publici, posebna je tema teškoća razumijevanja takvoga filma, te s time povezana potreba razvijanja gledateljskog iskustva, pa u tom kotekstu Turković napominje da (i) eksperimentalni film podrazumijeva različitu kvalitetu uradaka, no problem je to što publika u slučaju takvoga filma često nema razvijene kriterije za njegovo vrednovanje. U tome dakako, napominje, ulogu igra različito gledateljsko iskustvo – s dominantnim filmskim oblicima kriteriji za vrednovanje razvijaju se spontano zbog izloženosti sadržaju i njegove dostupnosti, dok je s eksperimentalnim filmom situacija bitno drukčija.

– Kriterije da znamo razlikovati dobar film, jer i tu ima svakakvog filma. Mislim, nisu eksperimentalni filmovi svi sjajni. Tu ima isto šrota kao i u drugim vrstama filmova. Ima sjajnih filmova, naravno, njih je uvijek manje od prosječnih i loših. Tako da čovjek mora ne samo biti izložen, nego mora biti izložen raznovrsnom tipu filmova da bi dobio neku diskriminaciju. Dok smo se mi od ranog djetinjstva, barem ljudi moje dobi, susretali s filmom, gledali ih u kinima, a oni koji pripadaju televizijskoj generaciji stalno gledaju televizijske emisije koje su medijski srodne filmu, mi smo svi na neki način odgojeni da gledamo ne samo igrane filmove, nego i dokumentarce, reportaže, reklame, nastavne i obrazovne filmove. Mi svi imamo iskustva u tim dominantnim vrstama filma. Ali gdje ćete steći iskustvo u eksperimentalnom filmu? Čovjek mora steći gledalačko iskustvo, a gledalačko iskustvo se ne stječe gledanjem par probranih uzoraka, tumači Turković te dodaje da je Gotovac bio dominantna autorska figura jer je imao ideju što i kako snimati, dok je Petek bio važan kao tehnički realizator.

Činjenica da svekolika publika, napose ona generacijski mlađa, nije izložena tim filmovima, napominje, može dovesti do nerazumijevanja, pa i odbacivanja takvih filmova.

– Mnogi kad pogledaju par uzoraka, pomisle – pa to nema smisla. Moraš biti izložen dosta vremena da usvojiš obrasce, da vidiš što tu dominira, da počneš razabirati vrijednosti i razlučivati vrijedno od nevrijednog. Biti izložen eksperimentalnom filmu zapravo je pretpostavka da uopće imaš kriterije. A da bi bio izložen, moraš uložiti trud. Dominantne filmove gledaš bez truda jer ti se nude – u kinu, na televiziji, danas i na internetu. Za eksperimentalne filmove se moraš potruditi, moraš ih ciljano tražiti, gledati više puta, hvatati projekcije gdje god možeš, pojašnjava Turković o eksperimentalnim filmovima, a ta se njegova tvrdnja u ovim vremenima zasigurno može i uopćiti u kontekstu nužnosti izlaganja umjetnosti, napose onih mlađih generacija.

Ključna imena

Ipak, dodaje, današnja publika otvorenija je prema eksperimentalnim formama, upravo zahvaljujući drugim medijskim sadržajima, a kao zorne ilustracije problema recepcije eksperimentalnog filma autor se prisjeća i situacije s Dana hrvatskog filma, kad su i profesionalni kritičari pokazali nedostatak iskustva u vrednovanju eksperimentalnih radova, što opet svjedoči o nedostatku iskustva gledanja.

Također, glede autora i institucija koje su oblikovale domaći eksperimentalni film, autor je govorio o Ivanu Ladislavu Galeti i Tomislavu Gotovcu, autorima kojima se bavi i u knjizi; Galeta je pritom spomenut kao autor koji nije volio da se njegov rad svodi pod naziv eksperimentalni film, premda ga je Turković promatrao kao pravog eksperimentatora, ne samo u smislu istraživanja novih postupaka, nego i u smislu radikalnog mijenjanja same filmske strukture, dok je Gotovac predstavljen kao jedna od ključnih figura domaće avangardne i eksperimentalne scene, zbog autorstva te zbog suradnje s Vladimirom Petekom. Turković je podsjetio na rane filmske susrete koji su ga formirali, među njima i na Gotovčev film »Smrt«, koji danas više nije dostupan u izvornom obliku. Tijekom razgovora sugovornici su se dotaknuli i teme kinoklubova i njihove važnosti, posebice Kinokluba Zagreb i Kinokluba Split, kao ključnih mjesta razvoja domaće filmske kulture i eksperimentalnog filma.

Nakon predstavljanja knjige održana je projekcija kratkometražnih eksperimentalnih filmova »Skretanje« Vladimira Peteka, »K 3 (ili čisto nebo bez oblaka)« Mihovila Pansinija, »Pravac (Stevens-Duke)« Tomislava Gotovca, »Fokus« Ivana Martinca, »Wal(l)zen« Ivana Ladislava Galete, »Autoportret« Ivana Faktora te »Daily progress« Ane Hušman, a radove nekih od njih autor tematizira i u svojoj knjizi.

Da autor i u ovoj knjizi »prikazuje temeljne karakteristike obrađenog problema jasnoćom kojom se odlikuju samo najveći stručnjaci, obrađujući i rubne aspekte fenomena eksperimentalnog filma prikladnom osjetljivošću koja odražava duboko poznavanje i teme i dosadašnje literature o njoj«, ističe u svojoj recenziji prof. dr. sc. Nikica Gilić, jedan od recenzenata.

– S obzirom na sve veći interes za modernističko filmsko stvaralaštvo i modernizam u umjetnosti općenito (…), važno je uočiti da se svejedno nitko nije ozbiljno pozabavio definiranjem i opisom eksperimentalnog filma kao vjerojatno najočitijeg i najeklatantnijeg elementa čitave modernističke filmske i videoproizvodnje i stvaralaštva. Stoga knjiga ovog veoma istaknutog znanstvenika ima golemu važnost, jer pokriva jednu od esencijalnih tema ključnih za razumijevanje modernizma u filmu, a utjecajnu za razumijevanje modernizma kao općeg fenomena (te, dakako, za razumijevanje modernizma u drugim umjetnostima). Dakako, i u međunarodnoj su filmologiji veoma rijetke ovako sustavne knjige o bilo kojem filmskom fenomenu, a posebice o fenomenu eksperimentalnog filma, jer se taj filmski rod u stranoj, primjerice anglofonoj (danas najutjecajnijoj) znanstvenoj produkciji i stručnoj publicistici prečesto smatra tek jednim aspektom avangardnog ili modernističkog stvaralaštva, bez razumijevanja njegovih temeljnih osobina, aspekata i komponenti, ocjenjuje recenzent.

Osebujni autorski doprinos

»S obzirom na to da modernizam predstavlja jednu od temeljnih i najproučavanijih tema suvremene filmologije i filmske kritike, a film se sve više i šire proučava u visokoškolskom i inom obrazovanju«, govori dalje, »društveni interes za objavom ovog djela velik je«, pa će »znanstvena i kulturna zajednica rado primiti temeljitu obradu do sada sporadično obrađivane teme«.

– Turković rješava ontološke, terminološke i metodološke probleme potrebne za razumijevanje eksperimentalnog filma, ne zanemarujući ni njegovu formu ni kontekstualne aspekte razumijevanja ovog filmskog roda. Kako je on prvi koji je to u Hrvatskoj s uspjehom učinio, preduhitrivši i vodeće strane stručnjake za ovu temu, jasno je na čemu gradim tvrdnju o velikom znanstvenom doprinosu. Sintetski obradivši važan fenomen na temelju svog dosadašnjeg istraživanja eksperimentalnog filma, Turković postiže veoma visok stupanj znanstvene akribije i stručne čitkosti, omogućujući veoma laku aplikaciju njegovih spoznaja u budućim istraživanjima eksperimentalnog filma, ali i u kritičarskoj, esejističkoj i pedagoškoj obradi ovog fenomena. Veoma korisna, inovativna i čitka, knjiga je iznimno važna za hrvatsku filmologiju i kulturu, a njezin autor njome još jednom dokazuje svoje središnje mjesto u njoj. Čak i u tako vrijednom i bogatom knjiškom opusu kao što je Turkovićev, knjiga predstavlja veliku vrijednost, ocjenjuje Gilić.

Vrijednost knjige, koja je »osebujni autorski, znanstveno-istraživački doprinos razmatranjima ovog filmskog roda u nas« je u tome, smatra recenzent prof. dr. sc. Marijan Krivak, što je »namijenjena akademskoj i stručnoj javnosti«, »rad važan za teoriju i filozofiju umjetnosti općenito, ali i za multidisciplinarnu kulturalnu teoriju, posebice za filmologiju i povijest (vizualne) umjetnosti«.

– Posebno je usmjerena prema studentima humanističkih znanosti. Nadalje, mogla bi poslužiti kao svojevrsni udžbenik i nastavnicima koji se bave novopokrenutim vizualnim studijima. Disciplinarno, ovo djelo namijenjeno je i filozofima, teoretičarima i povjesničarima umjetnosti te, ponajvećma, postdiplomskim studentima filmoloških studija. Također, usmjerava se na sve one zainteresirane za humanistička diskurzivna područja prožeta intertekstualnošću. »Last but not least«, knjiga je namijenjena svim ljubiteljima filma, posebice onoga eksperimentalne provenijencije, za koje još uvijek na ovdašnjem prostoru nema dovoljno relevantnih publikacija, zaključuje Krivak.

Struktura knjige

Knjiga započinje »Predgovorom«, nakon čega slijedi prvo poglavlje »Umjesto uvoda«, koje sadrži potpoglavlje »Nastup filmskog modernizma u ideološkom i populističkom okružju«, čime se postavlja širi kontekst za razumijevanje pojave eksperimentalnog filma. Drugo poglavlje nosi naslov »Pojam eksperimentalnog/avangardnog filma« i sastoji se od potpoglavlja »Što je to eksperimentalni (avangardni, alternativni) film« te »Pojam avangarde i hrvatski eksperimentalni film«, u kojima se razrađuju temeljni pojmovi i terminološke razlike.

Treće poglavlje, »Prva ogledanja (1968/1975)«, sadrži tekstove »Teorijska polazišta GEFF-a«, »Maya Deren kao strukturalist« i »Hollis Frampton: Zornova lema«, kojima se uvodi u rane teorijske i autorske primjere eksperimentalnog filma. Četvrto poglavlje, »Konteksti – centri eksperimentalizma«, obuhvaća potpoglavlja »Filmsko sadište i rasadište – Kinoklub Zagreb« te »Kultura alternative i Multimedijalni centar SC«, koja se fokusiraju na institucionalne i kulturne okvire razvoja eksperimentalnog filma.

Peto poglavlje pod nazivom »Povijesni pregledi« daje uvid u razvoj eksperimentalnog filma tijekom različitih razdoblja, a sadrži potpoglavlja »Nacrt za povijest jugoslavenskog eksperimentalnog filma«, »Letimična tematska povijest ranijeg hrvatskog eksperimentalnog filma i videa (druga polovica 1950-ih do 1980-ih)«, »Hrvatski eksperimentalni film i video 1980-ih i 1990-ih – opća situacija« te »Slike razlike: novi hrvatski video«.

Šesto poglavlje, »Portretne skice i studije«, posvećeno je nekoliko autora. U okviru cjeline o Tomislavu Gotovcu nalaze se tekstovi »Tomislav Gotovac: promatranje kao sudjelovanje«, »Tomislav Gotovac – konceptualni počeci«, »Pitanje ready-madea« i »Tom Gotovac – marginalac koji je živio svoju umjetnost«. Cjelina o Ivanu Ladislavu Galeti sadrži tekstove »Medijska istraživanja Ivana Ladislava Galete«, »Ivan Ladislav Galeta: Ping-pong, Kut, Lijevo-desno pješaci« i »Stvaralaštvo Ivana Ladislava Galete«, cjelina o Ivanu Faktoru tekst »Radoznali minimalizam Ivana Faktora«, cjelina o Aleksandru Srnecu tekst »Filmska osjetljivost Aleksandra Srneca«, a cjelina o Ani Hušman tekst »’Skoro ništa’ Ane Hušman – eksperimentalni film, dokumentaristička i poetska funkcija filmskih lista«. Na kraju knjige nalaze se Navedena literatura, Gdje je što objavljeno, Kazalo imena, naslova i pojmova te Bilješka o autoru. Knjiga broji 336 stranica.