RIJEKA “Deseti” put ove sezone Stjepan Radeljić, stoper šampionske riječke generacije i BiH reprezentacije, medijski seli u Dinamo. Priča se posebno zahuktala prije izravnog sučeljavanja Bijelih i Zagrepčana, a sada se Rijeku želi uzdrmati u pripremi finala Kupa, koji Sanchezova i Kovačevićeva momčad igraju 13. svibnja na osječkoj Opus areni.

Navijači su takvi da im krv po navijačkoj prirodi na prvu uzavrije. Klub, sam igrač i ljudi koje vode brigu o njegovoj karijeri, rezoniraju drukčije. Odmjerenije i hladnokrvnije.

Ovoga puta stvar nisu zakuhale “samo” neke medijske kuće, nego su odjednom relevantnima postali i profili s društvenih mreža skriveni iza anonimnosti raznih nadimaka. Pa se po tim istim društvenim mrežama, na raznoraznim forumima i gradskim ćakulama razvila debata o tome treba li Radeljića preseliti na tribine.

Sve je dodatno zagrijano “informacijom” da je igrač petnaest dana prije finala Kupa obavio i liječnički pregled vezan uz budući transfer. Kako liječnički pregledi traju cijeli dan ne znamo samo kad je to Radeljić, koji je u ponedjeljak trenirao s Rijekom, stigao obaviti tu “formalnost” (“informatori” su mogli pričekati jedan dan, momčad je jučer bila bez obveza). Misterij je i kad su toliko sposobni i inteligentni ljudi, kao sam igrač te ljudi koji ga vode, odjednom postali toliko ograničeni u svojim promišljanjima da povuku potez za koji i djeca znaju da ga je nemoguće sakriti.

Dakle… Klasični, već viđeni medijski spin u punom zamahu. Na koji nikome iz Rijeke ne pada na pamet reagirati. Bijeli trenutačno imaju dovoljno svojih problema s borbom za četvrto mjesto te ozljedama Fruka, Barišića i Vignata, da bi se još bavili i anonimnim objavama ili “ekskluzivama” kakvima u odnosima Rijeke i dva najbogatija hrvatska kluba svjedočimo otkad je Rijeka 1974. godine ušla u Prvu ligu, a posebno otkad je 2012. godine dolaskom Damira Miškovića na čelo kluba postala veliki HNL “igrač”, osvaja trofeje, ima europski imidž i sve je veći trn u maksimirskom i(li) poljudskom oku.

Slučaj Selahi

Pa prije Jadranskog derbija Hajduk Rijeci “otima” igrača za kojeg Rijeka nikada nije ni bila zainteresirana, a prije HNL derbija s Dinamom i dva tjedna uoči finala Kupa s istim protivnikom igrač Rijeke “obavlja liječnički pregled prije prelaska u Dinamo”. Medijske igrice prozirnije od pogleda s Molo longa na Učku na najbistriji burom pročišćeni dan.

Nitko ne negira da bi Stjepan Radeljić istekom ove sezone mogao u Dinamo. Moći će gdje god hoće, odnosno gdje god ga budu htjeli i ako zadovolje njegove financijske prohtjeve. Zato što će od 30. lipnja biti slobodan igrač, bez ugovora.

Nitko niti ne zatvara oči pred činjenicom da Radeljić u drugom dijelu ove sezone nije na prošlosezonskoj razini. Ali… Da nije barem samo on. Gotovo je cijela momčad pala. Posebno i apsurdno, nakon ispadanja iz Europe, kad se smanjio broj utakmica i fizičko opterećenje igrača.

O tome hoće li i koliko koristiti Radeljića, odlučuje isključivo onaj tko to na Rujevici oduvijek čini. Šef struke prve momčadi, u ovom slučaju, Victor Sanchez del Amo. U razgovorima koji se svakodnevno obavljaju između stožera i sportskog sektora nitko mu vezano uz Radeljića nije dao ni naznaku nekih posebnih klupskih planova na tu temu.

Kao što mu nisu rekli niti da bi bilo bolje Petroviča, kojem također istječe ugovor i koji je jasno rekao da ne kani ostati na Kvarneru, držati na klupi. Sam je trener odlučio da pozicije defenzivnije orijentiranih veznih igrača povjeri najprije Barcu, a onda i Paviću. Kad ih je po svom trenerskom guštu “doveo u red” i ustrojio sukladno svojim stručnim idejama, kad su kao zimska pojačanja prošli razdoblje prilagodbe.

Kada je klub imao jasno mišljenje da igrač kojem istječe ugovor, primjerice, Selahi, treba na tribine, onda je to jasno i glasno stavljeno treneru na znanje. Pa se tada Željko Sopić uz treniranje momčadi prihvaćao i posla “posrednika” između Selahijevog tabora i kluba.

Nije svaki slučaj isti. I Selahi je kao dragocjeni igrač i onaj tko je uvijek davao sve od sebe za Rijeku zaslužio i dobio punu minutažu u sezoni uoči odlaska. Isto kao Nais Djouahra.

Otprilike je takva priča danas sa Stjepanom Radeljićem. Igrao je za Rijeku i trpeći bolove kad je trebalo, nakon nekih ozljeda vraćao se i po dva mjeseca prije planiranog, stisnuo zube, trpio i igrao. U svojoj je trećoj riječkoj godini. Rijeka mu je dala puno, podigla mu status, ugled i cijenu na najvišu razinu karijere, pretvorila ga u igrača koji će ovog ljeta igrati na Svjetskom prvenstvu za Bosnu i Hercegovinu. No, i on je puno dao Rijeci.

Uvijek pošteno i svom snagom. Ako Sanchez primijeti da Radeljić glavom nije unutra koliko bi trebao biti, onda je na njemu da ga posjedne na klupu, a u igru pošalje Husića. Ili na stopera spusti Barca. Ili da šansu mladom Kitinu… Što god mu njegov trenerski nerv sugerira i nalaže. A procjena je utoliko bitnija što se zbog ozljede ne može računati na stopersku klasu kakva je ozlijeđeni Teo Barišić.

Financijska moć

Naravno, navijače toliko ne žulja sam odlazak bez odštete, to se događalo i događat će se u nogometu. Riječkoj publici zbog klupskog rivalstva nikada nije drago da igrač Rijeke ode u Dinamo ili Hajduk. No, tu već ulazimo u sferu financijske moći, a kada podvučemo crtu, u karijeri svakog nogometaša to je ipak daleko najvažnija vodilja (izuzev onih na zalasku karijere koji su u prebogatim inozemnim klubovima već osigurali egzistenciju).

U svježem je sjećanju i primjer Marka Pjace koji je nekako bio sve bljeđi na terenu kako je borba za dva trofeja s Dinamom ulazila u završnu fazu. A znao je da ide upravo u Dinamo. Pa nije isključeno da Radeljić i dalje bude standardan, ali… Ne i u finalu Kupa. Jer opcija njegovog prelaska u Maksimir živi već dobrih godinu dana.

Nije Radeljić rođen na centru Rujevice da u njemu proradi sentiment “svugdje, ali u Dinamo i Hajduk nikad”, no isto tako ne djeluje kao tip koji će “povući ručnu” zbog ljetnog transfera na bilo koju novu adresu. Rijeka mu ne može ponuditi koliko mogu potencijalne inozemne “udavače” i(li) Dinamo, inače bi taj ugovor već bio potpisan. Ljetos se maksimirska ponuda za sjajnog stopera nije smatrala dovoljno dobrom. Bi li bilo pametnije da je tada prodan u Dinamo? To je stvar individualne procjene. Ono što je sigurno jest da nas 14 godina uči da treba vjerovati pregovaračkom umijeću i odlukama Damira Miškovića. Empirija to dokazuje.

Stjepan Radeljić ostaje u punoj konkurenciji za početnih 11. O njegovoj minutaži odlučuje samo trener Sanchez. Na Radeljiću je da pokaže je li mislima već negdje drugdje ili će kao dosad ako treba i “glavu stavljati na kopačku” za Rijeku, dok god ga klub u kojem je postigao svoje najveće uspjehe pošteno plaća i tretira onako kako sam igrač to i zaslužuje. Vrhunski.

Radeljić, dakle, neće biti poslan na tribinu. A samo o njegovom učinku na treningu i utakmicama ovisi hoće li do kraja sezone biti standardni član udarnih 11. Na Rijeci je da opet dokaže da je jača od prozirnih, više od pola stoljeća dobro poznatih i odavno pročitanih, medijskih “Zg-igrarija”.