Josip Dabro dao je ostavku na dužnost glavnog tajnika Domovinskog pokreta. Evo teksta odluke i njegovog priopćenja.

Želim izvijestiti članstvo Domovinskog pokreta, koalicijske partnere u vladajućoj većini i hrvatsku javnost da sam podnio neopozivu ostavku na mjesto glavnoga tajnika stranke.

O svojoj odluci i razlozima sam u razgovoru informirao predsjednika stranke Ivana Penavu, zatim kolege iz rukovodstva, saborske zastupnike i ministre iz Domovinskog pokreta.

Predsjednik Penava je moju odluku prihvatio s olakšanjem, koje sam očekivao zbog niza razloga unazad nekoliko mjeseci, poštovao to zbog nužne političke odgovornosti, ali koji su me realno sputavali u mom radu.

Zbog toga sam se odlučio na ostavku potpuno uvjeren da s tim dodatno otvaram prostor jasnijoj političkoj odgovornosti predsjedniku stranke, što relaksira rukovođenje Domovinskim pokretom i sve nas zastupnike u Hrvatskom saboru. U mojoj prirodi i mom poimanju političke odgovornosti nikada nije bilo mjesto alibiju ili skrivanju, ni kad su moji postupci opravdano ili umjetno potaknuto nailazili na javnu osudu, ni kad sam nudio ozbiljne političke inicijative potpuno prihvatljive nezanemarivom broju pripadnika hrvatskog naroda. Tako gledam i profil Domovinskog pokreta, takav karakteran politički razvoj stranke očekujem, velika većina kolegica i kolega u rukovodstvu i u Klubu zastupnika je takva i želimo isto, konačno, to vidimo kao minimum odgovornosti prema dijelu naroda koji nam je ukazao povjerenje na izborima.

Daleko ću efikasnije te ciljeve moći pokušati ostvariti bez odgovornosti funkcije glavnog tajnika, kao član rukovodstva i saborski zastupnik u Klubu, jer stranačke funkcije često mogu biti alibi zbog pretjerane i neopravdane kompromisne brige za vladajuću koaliciju i niz interesa u njoj. Meni je neprihvatljivo da ti interesi guše politički karakter, ciljeve, namjere i politički profil Domovinskog pokreta kao autentične nacionalne, desne i suverenističke hrvatske stranke.

Smatrao sam poštenim i formalno izbjeći poziciju na kojoj eventualno mogu otežati jasniji profilaciju politika legitimnog predsjednika stranke Ivana Penave, uvjeren da je to pravac jačanja naše pojedinačne odgovornosti i uspješnijeg profiliranja stranke, ali i svakoga od nas.

Javnosti je poznato da sam kao glavni tajnik stranke odmah nakon parlamentarnih izbora, a pogotovo tijekom i nakon agenturnog pokušaja puča i pokušaja preuzimanja kontrole nad većim brojem naših zastupnika ili kako ljevica i agenti naglašavaju “većeg broja ruku”, u izvedbi agenta s Batajnice Marija Radića, bio izložen prljavim udarima. Svi u stranci znaju da je razlog tome bila činjenica da sam bio glavna zapreka takvim naručenim političkim prekrajanjima, što nikako ne bih uspio da tisuće ljudi iz cijele Hrvatske s kojima sam se susretao oči u oči gradeći kao glavni organizator i operativac s ostalim kolegama iz rukovodstva stranku i pripremajući ju za izbore.

Vjerovao sam ljudima, ljudi su mi vjerovali.

Nikome se nisam nikada predstavljao kao svetac, niti kao hijerarhijski uzor po funkciji, niti sam u ljudima tražio nepogrešivost i svetost.

Nudio sam i zahtijevao pošten odnos, odanost ideji državnosti hrvatskog naroda i uvjerenje da možemo puno dobroga uraditi uzdignute glave. Jednako sam poštovanje nudio i svim partnerima u vladajućoj koaliciji, čak i kad su njihovi stavovi meni i nama u Domovinskom pokretu bili potpuno neprihvatljivi. Znao sam da nemamo mogućnost, ni pravo u realnim okolnostima ustrajavati isključivo na politikama koje nama odgovaraju, a minimum koji sam i koji smo zahtijevali je bio međusobno poštovanje i pošteno preuzimanje javne odgovornosti za svoje stranačke politike koje su kroz koalicijski dogovor postajale državnim.

Ja sam ostavku na mjesto glavnog tajnika stranke prvi put ponudio na sjednici Predsjedništva, nakon što se stvorila politička i javna histerija nakon moje privatne zabave i repertoara pjesama koje sam pjevao s prijateljima, te nakon drskog ultimatuma kolege Hrebaka, koji je posve sam siguran ne samo i ne nikako u svoje ime i ime svoje stranke HSLS-a, javno pokušao kadrovirati u Domovinskom pokretu ističući tko im je prihvatljiv a tko nije, kao preduvjet nastavka rada u koaliciji.

Poznato je da sam tada ponudio javno i ostavku na mjesto u Hrvatskom saboru i potpuno povlačenje iz politike, uvjetujući to upravo načelom na koje se deklarativno pozivao Hrebak, ali i većinska stranka u koaliciji HDZ s predsjednikom Plenkovićem, te praktično kompletan politički i medijski poredak u zemlji. Zahtijevao sam jednak državni odnos prema svim totalitarizmima i simbolici dokazano neprijateljskih politika i programa prema hrvatskom narodu. To nije samo zahtjev razuma, to je bio poziv svima u politici da prestanemo biti licemjerni i u oči lagati hrvatski narod varajući ga zvučnim deklaracijama o slobodi ispod koje se otvoreno provodi afirmacija vrlo često ponižavajućih namjera i ciljeva, nasuprot potiskivanju, pritisku i progonu svega što povijesno obilježava identitet hrvatskog naroda. Želio sam strgnuti krinke sa svih, a da sam u tome uspio, najbolje se vidjelo po reakcijama sa svih strana, koje su jasno pokazale da moj “ustašluk” nije ni izbliza toliki problem, koliko je problem zahtjev za primjerenu standardizaciju društvenih i političkih odnosa u zemlji.

Ja kao političar mogu razumjeti da sve partnerske stranke i pojedinci u koaliciji imaju i mogu imati svoje stalne ili privremene razloge za odbijanje te moje inicijative. Svi smo se pozivali na izborni legitimitet, na odgovornost zbog međunarodnih okolnosti, na čitav niz razloga ali za mene je u takvim trenucima jedini stvarni i ovlašteni arbitar – hrvatski narod.

Kad predsjednik HDZ-a kaže da zabrana totalitarizama nema teorijske šanse, onda sam zbog karaktera i autentičnosti politike Domovinskog pokreta očekivao reakciju – dobro, idemo na državnom referendumu pitati hrvatski narod što misli o tome.

Taj referendum bez odgađanja i bez dodatnih procedura u svakom trenutku može sazvati Vlada, dakle mi, vladajuća koalicija. Takav referendum samo bi učvrstio nužnu koheziju hrvatskog naroda i društva eliminacijom laži i prevara iz politike, na koje sam nastavio upozoravati i javnim upozorenjem na ružnu i štetnu antiameričku kampanju, te na neodrživ odnos države i javnosti u politikama sjećanja povodom komemoracije u Jasenovcu.

Umjesto toga, zbog pretjerane brige o interesima partnera u koaliciji, s realnim zanemarivanjem načelnih politika Domovinskog pokreta, dopustili smo dirigiranim komentarima i daleko nelegitimnim političkim akterima od nas da nam javno bezobrazno nastave kadrovirati unutarnje odnose u stranci proglašavajući “moju ruku nebitnom”.

Preko toga ja, a siguran sam ni veliki broj naših članova, ni zastupnika ne mogu prijeći.

Ako već iz pragmatičnih razloga ne želimo stvarati napetosti zbog pristupanja novih, profilno i politički nama nimalo bliskih zastupnika u vladajuću većinu, o čemu nas nitko ništa nije pitao iako bi to bio minimum reda u odnosima partnera, jer u obitelj primamo nove članove, onda je minimum i crta ispod koje nikako ne možemo ići – očekivanje da naši partneri bez izuzetka poštuju naš stranački integritet i ne pokušavaju se javno petljati u naše odnose.

Na čitav niz ovih pitanja nisam istupao jer me je obvezivala i dijelom opterećivala funkcija glavnog tajnika stranke. Održavanje takvog stanja bi u perspektivi stranci nanosilo štetu, a upravo to želim izbjeći i otvoriti sve mogućnosti da realno vrednovanje politika koje zagovaramo, provodimo i kao stranka, kao rukovodstvo, zastupnici, ministri i konačno predsjednik Penava.

Uvjeren sam da je ovo izrazito ispravan i moralan akt u funkciji dodatnog jačanja i profiliranja Domovinskog pokreta, a bar malim dijelom i doprinos jasnoći političke scene u Hrvatskoj.