Ovog tjedna na HTV1 je započelo prikazivanje druge sezone dokumentarne serije “Pobjednici”. Nakon zamijećene prve sezone prošle godine, o tihim junacima svakodnevice kroz šest epizoda govori autorica i voditeljica Ida Prester.

Emotivne i iskrene priče o hrabrosti, upornosti i snazi duha, kako stoji u najavi serijala, obojile su drugu sezonu. Uz autoricu Prester urednica projekta je Maja Tokić, koscenarist i redatelj je Goran Ribarić, montažeri su Elena Radošević i Goran Salčić, direktor fotografije je Mario Topić, izvršna producentica je Nina Kukec, a producenti su Ljubo Zdjelarević i Iva Tkalec.

Ido, i ovog proljeća nastavljate progovarati o pobjednicima. Što je bio okidač za drugu sezonu te kojim ste se temama odlučili baviti u nastavku serijala?

– Okidač su zapravo bili ljudi. Nakon prve sezone počeli su mi se javljati s vlastitim pričama – i shvatila sam da taj bazen inspiracije i dobre energije nema dno. Toliko fantastičnih ljudi živi oko nas, a za društvo su gotovo nevidljivi. Druga sezona je zato možda još hrabrija. Teme su vrlo intimne, koji put i teške, ali obrađujemo ih bez senzacionalizma i patetike.

Jer na kraju su svi ti naši protagonisti – pobjednici. Od Svena, koji je nakon teške nesreće ostao u kolicima, a danas je teniski prvak, preko Ivana s Downovim sindromom, koji je zaposlen u zračnoj luci i tečno govori turski, do Hane i Nikole – bračnog para koji se zajedno prije 20 godina “skinuo” s heroina i danas sretno živi s petero djece i uspješnim obiteljskim poslom. Tu je i Safet, koji u 80. godini trči maratone, osvaja medalje i svira gitaru. To su sve ljudi koji prelaze granice očekivanja i uzimaju najbolje od života.

Foto: Zvonimir Ferina

U sličnom razgovoru od prije godinu dana kazali ste: “Smisao života je potraga za srećom i mirom, a ja sam ih prepoznala upravo kod naših ‘pobjednika’.” Jesu li ljudi iz nove sezone jednako neustrašivi te o kojim temama progovarate u novoj sezoni?

– Jesu – ali ne na način na koji bi se možda očekivao. Njihova hrabrost nije glasna ni spektakularna, nego tiha i uporna. To su ljudi koji svaki dan ustaju i biraju život, i kad im on nije lagan. U novoj sezoni još više ulazimo u tu zonu ranjivosti – govorimo o prihvaćanju sebe, o tijelu koje te izdaje, o društvu koje te često ne vidi, ali i o nevjerojatnoj snazi prilagodbe i ljubavi.

Meni je jedna od najdražih epizoda o imigrantima – skupini koja je najnapadanija danas u društvu. Često ih izbjegavamo, gledamo svisoka, a možda ih samo trebamo upoznati. Abby je u Hrvatsku stigao iz Afrike, a Hari iz Nepala. Nakon te epizode promijenit ćete sliku koju imate o ljudima koji su doputovali do nas tražeći sreću.

Jedna od epizoda prikazuje život ljudi u kolicima, ali i s gluhoćom. U godini Paraolimpijskih igara koliko su naše društvo i svakodnevica blagonakloni osobama s invaliditetom u svakodnevnim izazovima?

– To je isto prekrasna epizoda o rukometnom olimpijcu Kristijanu i šahovskom prvaku Toniju. Iskreno, još uvijek ima puno prostora da takvim ljudima olakšamo život. Volimo se diviti uspjesima sportaša tijekom Paraolimpijskih igara, ali svakodnevica tih ljudi je puno manje herojska, a puno više iscrpljujuća. Infrastruktura, pristup, komunikacija – tu još imamo golem prostor za napredak. Ono što me dirnulo u tim pričama je koliko su ti ljudi naučili biti strpljivi u svijetu koji često nema strpljenja za njih.

Do kakvih ste novih saznanja došli u novoj sezoni te postoji li nešto što vas je iznenadilo?

– Iznenadila me razina prilagodbe – koliko se čovjek može naviknuti na gotovo sve. I to nije uvijek dobra vijest. Ponekad to znači da kao društvo nismo bas dali svoj maksimum, a pojedinci su se morali snaći. U našoj emisiji su oni koji su uspjeli, jer mi prikazujemo sretne priče, takav nam je format. Ali ima i puno više onih koji u tome nisu uspjeli i potonuli su. Isto tako, ponovo sam se podsjetila koliko malo nam zapravo treba za osjećaj smisla – odnos, prihvaćanje i mir. I koliko trebamo raditi na zahvalnosti.

Dugo ste vremena u medijima, a u svijetu današnjice mijenjaju se mediji i navike gledatelja. Koliko se to ogleda u vašim iskustvima?

– Jako se osjeti. Danas se sadržaj konzumira brzo, fragmentirano, često bez puno koncentracije. I baš zato mi se čini da ovakvi formati imaju dodatnu vrijednost – jer traže vrijeme i pažnju. Ljudi i dalje žele dubinu, samo su se odviknuli od nje. Kad im je ponudiš iskreno, reagiraju.

Odakle ljubav prema televiziji i ustrajnost svih minulih godina?

– Iz priče. Ja sam prije svega storyteller. Televizija mi je samo alat. I dalje vjerujem da dobro ispričana priča može nekome promijeniti perspektivu, a to mi je dovoljan razlog da ostanem. Volim televiziju, volim sliku, volim emociju koju u tebi budi ispričana priča o osobi koju ne poznaješ. Kad ti se razvuče osmijeh i oči zasjaju.

Takve priče čine nas boljim ljudima, makar milimetar po milimetar. I to je ono čime se želim baviti u životu. Kroz televizijske formate, medije, ali i društvene mreže, i tamo ima jako puno kvalitetnog sadržaja, samo drukčije ispričanog. Bitna je samo krajnja poruka: koliko god da nas pokušavaju odvajati u ladice, etiketirati, često i posvađati, svi smo mi puno sličniji nego što mislimo.

Kako vam prolazi tekuća poslovna godina? Što ćete iz ove godine posebice pamtiti?

– Intenzivno, ali lijepo. Pamtit ću je po ovoj sezoni “Pobjednika” jer mi je možda najosobnija do sada. Ove godine sam pokrenula i live razgovore “Bez pardona” sa svojom frendicom Josipom Bračanov, jako dobro nam je krenulo, imamo divne goste, svi snimljeni podcasti su jako gledani i komentirani. Ali, najvažnije, pamtit ću ovu godinu po osjećaju da radim nešto što meni osobno ima smisla – to mi je danas veći luksuz od bilo kakvog uspjeha.

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje opuštate u slobodno vrijeme?

– Paradoksalno, najviše uz jednostavne stvari – dokumentarce i dobre serije. Volim sadržaj koji ima ritam i atmosferu, ali i tišinu. Ne treba mi uvijek spektakl – ponekad mi je dovoljan dobar lik i istinita emocija.