Kao jedinstvena umjetnička forma koja kritički progovara o više ili manje vidljivim segmentima naše zbilje, dokumentarni film publici predstavljen na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox već više od dvije dekade privlači, oblikuje, educira i inspirira publiku, a tako će biti i ove godine, jer nedavno otvoreno 22. izdanje festivala će publici do 26. travnja donijeti ono ponajbolje od recentne svjetske dokumentarne produkcije te podsjetiti na moć dokumentarnog filma.

Ovogodišnje izdanje festivala, koji se održava u kinima Kaptol Boutiquea od 19. do 26. travnja, donosi stotinjak projekcija filmova dugog, srednjeg i kratkog dokumentarnog metra, koji su odabrani između više od dvije tisuće prijavljenih i podijeljeni u šesnaest programskih cjelina, a osim projekcija filmova, posjetitelje i ove godine očekuje niz popratnih događanja, od Foto Doxa i Audio Doxa, DoXXL-a i masterclassova, do industrijskog programa ZagrebDox Pro: Slow Pitch.

Za glavnu festivalsku nagradu Veliki pečat ove se godine natječe 20 filmova u Međunarodnoj te 18 u Regionalnoj konkurenciji, a publiku očekuje i niz posebnih projekcija, tematskih programa, predavanja te razgovora s autorima. Na svečanom otvorenju prikazan je film »Sintetičko suosjećanje« redatelja Marca Isaacsa.

Foto Samir Cerić Kovačević

Jedinstvena forma

Naglasivši nužnost zajedništva, umjetnički direktor festivala Nenad Puhovski osvrnuo se na važnost dokumentarnog filma kao jedinstvene umjetničke forme koja upućuje na sve ono čemu svjedočimo u našoj svakodnevici za život pojedinca, kao i ulogu publike koja kontinuirano prepoznaje iznimne uratke.

– Negdje u ovo doba 1994. godine, jedan se od mojih tadašnjih studenata vratio s ratišta. Bio je to talentiran, duhovit mladić koji je već na prvoj godini snimio kratak, precizan i intrigantan dokumentarac. No tada, u vremenu o kojem govorim, kao da je preda mnom stajao netko drugi. Glas mu je bio tiši, pokreti sporiji, a oči – gotovo prazne. Iako mu više nisam predavao, pozvao sam ga na kavu. Pričali smo o svemu. No, o ratu nismo govorili. Rekao mi je da odlazi u Njemačku, gdje mu je većina obitelji, i da se najvjerojatnije više neće baviti filmom. Kad smo se rastajali, pogledao me ravno u oči i rekao: »Znate, profesore, shvatio sam – ljudi ne umiru u slow motionu«. Rastali smo se i više se nismo vidjeli. Pokušao sam ga pronaći, no bez uspjeha. A ta rečenica, koje se često sjetim, ostala je kao nehotičan sažetak vremena u kojem živimo. S jedne strane, svijet filmske, artificijelne stvarnosti, slow motiona, deep fakea i umjetne inteligencije. S druge, sve više nemilosrdnih ratova. Ratova u kojima umiru stvarni ljudi. Od krvi i mesa. Bez filmskih intervencija. U trenutku kada se samo na YouTubeu svakodnevno objavljuje preko pet milijuna sati videa, kada čitav skromni dokumentarni film može koštati kao i jedna oskarovska ceremonija, kada novinske redakcije iz dana u dan odlučuju koje si globalno ratno žarište uopće mogu priuštiti pratiti, i kada granica između umjetnog i stvarnog postaje sve neprozirnija – programiranje dokumentarnog festivala zahtjevnije je nego ikad. No upravo tada shvaćamo: mi smo tek predselektori. Jer, na svu sreću, imamo publiku koja ne samo da vjeruje onome što radimo, nego to zna i sama prepoznati, odabrati i prosuditi. A to, zapravo, olakšava stvari. Jer – ne samo na festivalu – u ovom nesigurnom svijetu, mi ipak ostajemo zajedno, kazao je Puhovski te pozvao na festivalsko putovanje koje započinje filmom o umjetnoj inteligenciji, a završava filmom o ratu u Ukrajini.

Na 22 godine kontinuiranog održavanja festivala, tijekom kojih je bilo prikazano 3.000 filmova, što je generiralo 400 tisuća gledatelja, čestitao je zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet, naglasivši važnost sadržaja koji festival donosi, opisujući ga kao prostor koji proširuje perspektive i djeluje poput »dalekozora« i »mikroskopa« kroz koje bolje razumijemo svijet, na što ukazuje 112 ovogodišnjih filmova, kao i sekcija Dox otpora koja se bavi izazovima suvremenog društva i svakodnevnog života. Uz to, naglasio je i da obnova Kina Europa te najavljena obnova Kina Tuškanac dodatno jačaju filmsku scenu u Zagrebu.

Teme nestajanja

Projekciju filma »Sintetičko suosjećanje« najavio je njegov autor Marc Isaacs predstavivši publici kontekst i ideju nastanka filma. Naime, kako je redatelj istaknuo, nakon što je 2024. godine vidio UI generirani video muškarca u baru uronjenog u misli, počeo je razmišljati o budućnosti filmskog stvaralaštva u eri umjetne inteligencije, kao i »smrti reprezentacije« na filmu, pa se stoga pita – »što donosi budućnost za nas kao filmske autore u svijetu u kojem možda više neće biti potrebne kamere, ni stvarni svijet, ni ljudi ni razgovor s njima«.

Foto Samir Cerić Kovačević

Ovogodišnja međunarodna konkurencija okuplja uratke koji različitim autorskim pristupima zahvaćaju teme ratnih iskustava i njihovih odjeka, sjećanja i trauma, migracija i egzila, obiteljskih i društvenih odnosa, položaja žena, tradicije i promjena u zajednicama, kao i odnosa čovjeka prema prirodi, radu te tehnologiji u suvremenom globalnom kontekstu, dok naslovi u regionalnoj konkurenciji polaze od života u manjim zajednicama i svakodnevice u kojoj se privatni i kolektivni svjetovi neprestano prepliću, pa se tako otvaraju teme nestajanja i preoblikovanja ruralnih i izoliranih prostora, odnosa čovjeka prema krajoliku i životinjama, ekonomskih i društvenih pritisaka, obiteljskih i generacijskih napetosti, te različitih oblika sjećanja, gubitka i društvenih promjena koje se odražavaju u intimnim životima pojedinaca.

Među prisutnima na otvorenju festivala bili su i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, predsjednik Gradske skupštine Matej Mišić, ravnatelj HAVC-a Chris Marcich, veleposlanica Švicarske Konfederacije Beatrice Schaer te dokumentarni redatelj Christian Frei. ZagrebDox se održava uz potporu Grada Zagreba, HAVC-a, Društva hrvatskih filmskih autora i Turističke zajednice Grada Zagreba.