A POUND OF FEATHERS

Povratnički album southern rock mahera: Vrane su tu da nam pokažu da southern rock nije mrtav

Marinko Krmpotić

Chris i Rich Robinson

Chris i Rich Robinson

Prije dvije godine, nakon punih petnaest godina stanke, objavljen povratnički album southern rock mahera iz grupe The Black Crowes, album »Happiness Bastards«, nije bio slučajnost.



Prije dvije godine, nakon punih petnaest godina stanke, objavljen povratnički album southern rock mahera iz grupe The Black Crowes, album »Happiness Bastards«, nije bio slučajnost. Braća Robinson (Chris i Rich) zaista su se vratila i tu su da nam pokažu kako rock, pogotovo southern rock, ni slučajno nije mrtav.


Jer, »A Pound of Feathers«, njihov deseti studijski album, objavljen prošlog mjeseca, nudi sve ono što njihovi fanovi, kao i ostali ljubitelji rocka žele – ritmičan i melodiozan rock, sjajne gitarističke solaže, moćne rifove i pravo rokersko žestoko i zapaljivo ozračje.


Sve vrste uživanja


Sve dobro što su napravili prije dvije godine moćnim povratničkim albumom, Black Crowes su sada nastavili, proširili i obogatili.




– Volimo svirati, pogotovo sada kad je svijet u kaosu, jedna je od rečenica kojom je pjevač Chris Robinson progovorio o novom albumu pojasnivši time i uočljivo hedonistički karakter albuma.


Naime, većina pjesama govori o uživanju, bilo da je riječ o glazbi, naravno – rock glazbi, piću, narkoticima, erotici…


Taj eskapistički hedonizam udara u glavu već u izvrsnoj uvodnoj »Profane Prophecy« u kojoj Chris Robinson konstatira »Yeah, said I came from midnight just to sing my song«, odnosno, »Stižem iz mraka samo kako bih pjevao«, a bend ga prati pravim vrućim prljavim rifovima u stilu Keitha Richardsa, pretvarajući u početku zamišljeni temperamentni southern rock u sirovi garažni blues rock prepun ludih bubnjeva.


Sve to na istoj je kvalitetnoj i idejnoj razini vezanoj uz predanost uživanja u životu nastavljeno i u isto tako udarnički rokerskoj i gospel back vokalima bogatoj »Cruel Streak«, a ta crvena nit uživanja u raznim životnim zadovoljstvima nastavljena je i u sirovoj i bučnoj »Do the Parasite!« koje se ne bi posramili ni Iggy Pop i The Stooges iz njihovih najdivljijih dana.


Prljavi zvuk gitare Richa Robinsona nosi i sjajnu »It’s Like That« u kojoj je nakon ljubavnog poraza u prvom planu oslobađanje tuge kroz erotski susret, a ludilo zabave i potpune predanosti raznoraznim užicima možda je i najbolje iskazano u razarajućoj i na zvuk Zeppelina i Stonesa naslonjenoj »You Call This a Good Time?« koja od uvodnog ritmičnog dijela pa preko refrena do solaža već sada pokazuje kako će biti jedna od pjesama koje će na koncertima morati svirati!


Društvena kritika


No, nisu Crowesi odani užicima samo u rock žesticama. Štoviše, najsporiji trenutak albuma, divna country/southern rock balada »Pharmacy Chronicles« osvrt je braće Robinson na bezbrojne užitke koji su pratili njihovu karijeru i divlji način života rock zvijezda – »Perfume, champagne, and sin! Oh, the good times never end!«.


Po nježnosti ovoj je sjajnoj baladi bliska zaista dobra ljubavna »Queen of the B-Sides« s uspješno iskazanom tugom zbog gubitka ljubavi, kao što je i u »Blood Red Regrets« kroz pomalo srednjestrujaški rock iskazano nezadovoljstvo neuzvraćenom ljubavlju, dok se u odličnoj »Eros Blues« najprije kroz nježnije, a potom čvrste rock okvire dojmljivo progovara o ljubavnom rastanku i tuzi koja čovjekom vlada nakon toga.


Dvije od 11 pjesama ovog sjajnog albuma malo su drukčije. »High and Lonesome« s temom tuge, usamljenosti i prolaznosti nije u skladu s rock odrednicama ostalog materijala na albumu i u osnovi je nepotrebna.


No, zato je završna »Doomsday Doggerel« možda i najbolji trenutak albuma. Jedina društveno-kritična pjesma albuma nudi pogled tekstopisca Richa Robinsona na kaotičnost suvremenog svijeta pri čemu, kaže, sjedi u prvom redu i promatra kraj svijeta (»A front-row seat to the end of times«).


Mračna, nešto sporija od ostalih, ali itekako moćna i rokerska, ova je pjesma pokazatelj kako Vrane, makar oni sami tvrde drukčije, nisu samo rock feštari, već itekako vide i shvaćaju svijet u kojem živimo.


Visoko lete


Na internetskoj stranici Metacritic ovaj je album od mogućih 100 osvojio 87 bodova što pokazuje da ga većina relevantne rock kritike ocjenjuje s 4 ili 5. I to je točno. »A Pound of Feathers« ide u red njihovih ponajboljih ostvarenja, a to znači da je u društvu s malim remek-djelima southern rocka, albumima »Shake Your Money Maker« (1990.), »The Southern Harmony and Musical Companion« (1992.) i »Amorica« (1994.).


Definitivno, Vrane iznova lete. Visoko!


Nosač zvuka nastao u deset dana

Svoj čuveni drugi album, »The Southern Harmony and Musical Companion«, grupa je snimila za samo sedam dana.


Za ovaj im je, uz producentski rad Jaya Joycea, trebalo tri više.


U današnje vrijeme kad se albumi snimaju mjesecima to je znak da je sve išlo krajnje spontano i uigrano, a ta se neposrednost, sirovost, iskrenost i žestina osjete gotovo u svakoj pjesmi ovog albuma snimljenog u srcu country imperija, u Nashvilleu.