Niti jedna druga lokacija na svijetu ne zaslužuje naziv »usko grlo« više od Hormuškog tjesnaca. I to ne samo zbog nafte u koju su sada usmjerene oči cijelog svijeta.

Velika je vjerojatnost da se iza blokade Hormuškog tjesnaca prema svijetu valja i ogromna prehrambena kriza koja će, ako pomorski promet bude blokiran duže vrijeme, u ekstremnom scenariju dovesti do globalnog sloma sustava prehrane. Hormuški tjesnac, naime, nije samo ventil za naftu, on je i kritična arterija za proizvodnju gnojiva, a time i za doslovan, fizički opstanak milijuna ljudi.

Ključni element u proizvodnji gnojiva je prirodni plin, a zemlje Perzijskog zaljeva poput Katara i Saudijske Arabije koriste svoje ogromne rezerve plina za proizvodnju amonijaka i uree.

Riječ je o dvije temeljne komponente za proizvodnju dušičnih gnojiva bez kojih bi prinosi najvažnijih svjetskih kultura, od pšenice preko kukuruza do riže, pali za 40 do 50 posto.

– Ako se gnojivo ne aplicira na vrijeme po poljima, urodi padaju. Same biljke se ne razvijaju kako bi trebale, ostaju kržljave, a prinosi po hektaru se prepolove.

Gnojivo je, uz sjeme i vodu, temeljni uvjet suvremene ratarske proizvodnje, a ne smijemo ni zamisliti što bi se dogodilo kada bi gnojiva nestalo na tržištu. Jednostavno, prinose bi imali na razini od prije stotinjak godina.

Umjesto 5 do 8 tona pšenice po hektaru, skidali bi, bez umjetnih gnojiva, samo oko jedne ili dvije tone. To je katastrofalan scenarij, kaže za naše novine agronom Saša Karić.

Nestašica gnojiva

Zemlje zaljeva do prije dva su mjeseca predstavljale vodeće proizvođače amonijaka i uree, a iz njihovih je rafinerija dolazilo oko 50 posto globalne proizvodnje ovih sirovina neophodnih za suvremenu poljoprivredu.

Već je iranskim udarom na katarsku plinsku infrastrukturu smanjena njihova proizvodnja za oko 17 posto, no blokada Hormuškog tjesnaca koja se održava već tjednima prijeti da ostavi cijeli niz petrokemijskih tvrtki diljem svijeta bez osnovne sirovine. Da nestašica dušičnih gnojiva doista uzme maha, kriza bi se odvijala na dvije razine.

U siromašnijim dijelovima svijeta i državama koje uvoze žitarice za temeljnu prehranu ljudi, jednostavno bi s vremenom nestalo hrane.

Zemlje poput Etiopije ili Somalije ne bi mogle nabaviti dovoljne količine žitarica za prehranu svojih stanovnika. Ne samo zbog cijene, već i zbog činjenice da bi raspoloživost ratarskih proizvoda na svjetskom tržištu bila znatno smanjena.

S druge strane, bogatije zemlje poput država Europe imale bi mogućnost kupovine, ali po višestruko višim cijenama. Što bi izazvalo i veliko poskupljenje proizvoda poput kruha ili tjestenine.

Ugroženo stočarstvo

No, nije u opasnosti samo ratarstvo. Procjenjuje se da bi blokada izvoza amonijaka i uree iz zemalja Zaljeva posredno ugrozila i stočarstvo. I to prvenstveno zbog Brazila.

Naime, ova je južnoamerička država glavni proizvođač soje u svijetu, a sojina sačma temelj je modernog stočarstva. Riječ je o ostatku nakon ekstrahiranja ulja iz zrna soje, svojevrsnoj suhoj ovojnici koja se potom termički obrađuje i zatim brodovima šalje kupcima na sve strane svijeta.

– Sojina sačma je glavni izvor proteina u hranidbi stoke, od peradarstva, svinjogojstva do govedarstva. Sojina sačma ima od 44 do 48 posto proteina, dok kukuruz, za usporedbu, ima samo 9 posto proteina u suhoj tvari.

Ubrzani tov uspijeva upravo zahvaljujući sojinoj sačmi. Kada bi izbacili sačmu iz prehrane stoke, svinje bi umjesto tri mjeseca tovili više od godinu dana. Baš kako su tovljene svinje u slavonskim selima prije stotinjak godina, kaže agronom Karić.

Brazil svoju visoku proizvodnju soje temelji na toploj klimi, ali i velikim količinama dušičnih gnojiva koje koriste u proizvodnji, bez kojih bi prinosi na njegovom cerradu, odnosno relativno slabo plodnom tlu, bili višestruko manji.

Brazil uvozi oko 80 posto mineralnih gnojiva za svoju poljoprivrednu proizvodnju, a velik dio uvoza dolazi upravo iz zemalja Zaljeva. Zemalja koje se sada nalaze iza blokade.

Blokada Hormuza mogla bi biti povod da svijet, na žalost, bolno nauči da se mir ne gradi samo na sporazumima, već i na punim tanjurima koji ovise o nekoliko desetaka kilometara morske površine na drugom kraju svijeta.

Hrvatska ovisnost

Hrvatska je u specifičnom položaju. Zbog svog geografskog položaja Hrvatska proizvodi dostatne količine žitarica za vlastite potrebe, ali ako Petrokemija iz Kutine ne radi punim kapacitetom, naši poljoprivrednici ovise o uvozu.

Posljedično, čak i ako gnojiva ima na tržištu, cijena bi bila tolika da bi domaća pšenica, kukuruz i uljarice drastično poskupjeli. Hrvatska je ovisna o uvoznim imputima, a blokada Hormuza aktivirala bi domino-efekt koji bi cijenu hrane napumpao kroz nekoliko kanala, od gnojiva do plavog dizela.

I pri tome ne treba smetnuti s uma da je Hrvatska dio Europske unije, što znači da strani kupci mogu kod nas bez ikakva ograničenja kupovati poljoprivredne proizvode. Time bi s većom potražnjom cijena i ono malo ratarskih proizvoda dodatno eksplodirala.