Da bih vas uveo u priču i intervju s Gabrielom Mendozom, iskoristit ću prve “stihove” svoje kolumne o Mirku Joziću i naslovu s Colo-Colom iz 1991., koje sam napisao početkom 2025. godine.

– Nevjerojatno je poštovanje koje uživa Mirko Jozić u Čileu. Zapravo, kada bacite pogled na intervjue bivšeg hrvatskog izbornika dostupne na YouTubeu, u komentarima mahom dominiraju rečenice na španjolskom jeziku, što znači da ga Čileanci i dalje pomno prate. Razlog takvog sveopćeg štovanja Jozića u državi u kojoj je 1987. vodio mladu reprezentaciju Jugoslavije do naslova svjetskog prvaka leži u poslu koji je napravio u Colo-Colu, klubu iz Santiaga.

Godine 1990. preuzeo je A momčad, što je rezultiralo najsjajnijim poglavljem u povijesti Colo-Cola. Jozić je s tim klubom osvojio šest trofeja, pritom tri puta pokorivši čileansko prvenstvo, a najznačajnija medalja koju je osvojio bila je ona iz finala Cope Libertadores 1991. godine. Jozić je Colo-Colo učinio prvom čileanskom momčadi koja je osvojila južnoameričku verziju Lige prvaka, a sebe prvim europskim trenerom osvajačem Cope. Inače, europski treneri rijetko gravitiraju prema Južnoj Americi, a osim Jozića, Copu su od stručnjaka sa Starog kontinenta osvajali samo Portugalci Jorge Jesus, Abel Ferreira i Artur Jorge.

Jesus, Ferreira i Jorge imali su olakšan put do “obećane zemlje” jer su u svojim momčadima imali Alexa Tellesa, Felipea Mela, Gustava Scarpu, Luiza Adriana, Gabigola i Rafinhu – igrače koji su svojevremeno igrali u Europi. S druge strane, Jozić je skupinu “underdoga” pretvorio u vječne pobjednike. Koliko je ljudi izvan Čilea i nekoliko susjednih država čulo za Luisa Péreza i Leonela Herreru, strijelce za Colo-Colo u velikom finalu protiv paragvajske Olimpije, ili pak za Rubéna Martíneza i Marcela Barticciotta, tandem koji je srušio Bocu Juniors u polufinalu?, pisao sam tada pokušavajući shvatiti razmjere Jozićeve popularnosti u toj zemlji, gdje mu je najavljena i autobiografija.

Čovjek ispred vremena

Nije bilo lako doći do nekog od Jozićevih junaka iz 1991., no svijet je ipak globalno selo, pa mi se na raspolaganje stavio Gabriel Mendoza, koji je igrao u obje finalne utakmice protiv paragvajske Olimpije.

– Mirko je bio vrlo važan u smislu stvaranja novog mentaliteta i sustava igre. Rekao bih da je bio ispred svog vremena. Promijenio je tradicionalni način igranja nogometa i došao s novim sustavom: tri stopera, dva krila, jedan zadnji vezni, dva veznjaka u liniji te tri napadača. Krila su imala obvezu ulaziti u protivnički šesnaesterac, a za našu momčad uvijek sam govorio da je bila savršena mješavina iskusnih igrača i mladih koji su željeli osvojiti svijet – kaže Mendoza.

Glavninu posla Colo-Colo napravio je u polufinalu, kada su nokautirali Bocu Juniors, a Mendoza upravo taj dvomeč ističe kao ključan u lovu na povijesni naslov.

Igrao i za Čile

– Boca Juniors je na papiru bila favorit zbog kvalitete svoje momčadi, kao i činjenice da je eliminirala još jednog južnoameričkog diva, Flamengo. Ovu veliku pobjedu ostvarili smo na našem stadionu, El Monumentalu, pred našim navijačima, nadoknadivši zaostatak od 1:0 iz Argentine i pobijedivši 3:1. Ta je utakmica za mene bila finale i tada sam se osjećao kao prvak – govori nam Čileanac, koji je 36 puta nastupio za reprezentaciju.

Vrhunac njegove reprezentativne karijere bio je nastup na Copa Américi 1993., gdje je bio jedan od istaknutijih čileanskih igrača.

– U prvoj utakmici protiv Paragvaja izgubili smo 1:0, ali potom smo pobijedili Brazil 3:2, što nam je otvorilo sjajnu priliku za prolazak dalje. Nažalost, u posljednjoj utakmici bio nam je dovoljan i remi za prolaz, ali smo izgubili i ispali, unatoč tome što smo na papiru bili veliki favoriti. Sjećam se te Cope jer sam odigrao sjajan turnir i bio izabran za najboljeg igrača na svojoj poziciji – zaključuje Mendoza.