Prije nekog vremena se na društvenim mrežama pojavio zbunjujuć snimak neobičnog morskog bića.

Na snimku je očito bio nekakav glavonožac, no plašt koji je višestruko premašivao duljinu glave, a koji je lelujao dok se životinja sporo kretala po površini, najviše je nalikovao na nešto što se viđa samo u filmovima znanstvene fantastike

Premda se uz taj snimak pojavilo na tisuće svakakvih komentara vezanih uz determinaciju, tek su rijetki bili točni.

A biće koje je svojim pojavljivanjem na površini mora zbunilo i snimatelja i većinu onih koju su imali prilike vidjeti taj snimak je zapravo stalni stanovnik Jadrana znanstvenog naziva bobuljak (Tremoctopus violaceus, delle Chiaje, 1830).

Bobuljak je velika hobotnica iz porodice Tremoctopodidae koju nalazimo u epipelagičnoj zoni toplih mora u Atlantiku, Mediteranu pa i u Jadranu.

Odozgo je karakteristično ljubičaste boje i metalno glatke kože dok je s donje strane prljavo bijele boje.

https://www.blogger.com/profile/11159380144974123181

Četiri donja kraka su vidljivo slabija od ostalih, a ima i parne ‘vodne otvore’ koji se jasno naziru i s gornje i s donje strane tijela.

I premda mnogi izvori navode da je prvi živi primjerak mužjaka viđen tek 2002. godine kod Velikog koraljnog grebena, u našem moru je prisustvo bobuljka kod Visa, Hvara i Splita zabilježio Kolombatović već 1888. godine.

No nalaze bobuljka u našem moru bilježe i ranije Nardo i Verany.

A i 1962. godine je Neven Milišić, za vrijeme obavljanja arheoloških istraživanja u Viškoj luci ulovio jedan primjerak bobuljka.

Iza toga, 1984. godine u Bračkom kanalu kod Sutivana, tek milju od obale je u trostrukoj mreži stajaćici poponi, na 20 do 30 metra ulovljen jedan primjerak ove vrste koji je donesen u Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu gdje je potvrđeno da je riječ o vrsti Tremoctopus violaceus.

Spolni dimorfizam je kod ove vrste vrlo izražen tako da mužjake od ženki uopće nije teško razlikovati. Dok mužjaci narastu svega do 2,4 centimetra, ženke budu duge i do dva metra.

Osim toga, kod mužjaka je treći desni krak transformiran u hektokotilus.

Kada mužjak bude spreman za parenje, vrećica s spermatoforima puca, a spermatofori se spuštaju u taj trak koji mužjak potom odbacuje i predaje ženki, nakon čega ugiba.

Ženka pohranjuje trak sa spermatoforima u svoj plašt kako bi ih iskoristila kada uvjeti za oplodnju budu optimalni.

Ženka može pohraniti nekoliko hektokotilusa od različitih mužjaka u isto vrijeme čime se dodatno osigurava opstanak vrste.

A veliki plašt između krakova zrele ženke, koji se jasno može vidjeti na snimku, po potrebi se može skupiti ili raširiti, pa i odbaciti kako bi se tim postupkom zbunio predator i tako spasila glava.

Zanimljivo je da mnogi mužjaci i male ženke manje od 7 centimetara sa sobom nose trake otrovne i vrlo opasne meduze portugalske galije.

Pretpostavlja se da se tim pipcima služe za obranu, ali i za hvatanje plijena.

To je prvi puta primijećeno još 1963. godine kada je zabilježeno da su traci portugalske galije pričvršćeni za četiri leđna kraka bobuljka. Nije poznato je li bobuljak imun na toksine ili žarne trake samo drži na neosjetljivom tkivu.

Inače su glavni prirodni neprijatelji bobuljka pučinski morski psi i tune.

A zanimljivi video koji je izazvao tolike polemike i čuđenje možete vidjeti ovdje