Misao da su djeca naša budućnost u digitalnom dobu dobiva sasvim novo značenje. Nakon stoljeća iskorištavanja djece kao jeftine radne snage i unutar industrije zabave, suvremeno ih društvo pokušava zaštititi od novih oblika eksploatacije u digitalnom prostoru. Od uvođenja interneta 1990-ih pa do širenja umjetne inteligencije u sve vidove ljudskog djelovanja, digitalna transformacija postala je jedan od ključnih čimbenika razvoja društva.

Trenutačno, globalnim tržištem digitalnih usluga dominiraju američke i kineske tehnološke kompanije, dok europske tvrtke imaju znatno manju prisutnost u najprofitabilnijim segmentima digitalne ekonomije. Paralelno s time, razvojem umjetne inteligencije ekonomska moć se koncentrira u rukama nekoliko globalnih tehnoloških tvrtki koje ne podliježu pravičnoj zakonskoj regulaciji u vidu kontrole internetskih sadržaja, manipulacije algoritmima društvenih mreža i zaštite osobnih podataka građana.

UI u kreativnoj industriji

Nakon uvodne scene bijega od horde ljutite djece uz zvukove kultne pjesme »Sabotage« benda Beastie Boys, komičar Conan O’Brien je ovogodišnju 98. dodjelu nagrade Oscar otvorio izjavom da je »posljednji ljudski voditelj«, alarmirajući na ubrzani razvoj umjetne inteligencije i njezin sve veći utjecaj na industriju zabave i filma.

ISTOCK

Iako je riječ o humoru, navedena izjava simbolično upućuje na činjenicu da smo već zakoračili u novu eru koja sve snažnije oblikuje medije, kreativne industrije i tržište rada. Skečevi ceremonije su se oslanjali na aktualne društvene, filmske i pop-kulturne reference. Ipak, veliki dio sarkazama bio je upućen glumcu Timotheeju Chalametu na račun njegove nespretne javne izjave da »nitko više ne mari za balet i operu«, što je prebacilo fokus večeri s teških političkih tema.

Jedna od takvih teških tema jest i ona o etičnosti upotrebe naprednih digitalnih tehnologija. Jedno od ključnih pitanja koje zahtijeva više naše pozornosti jest uvođenje sustava provjere dobi na internetu.

U kontekstu uvođenja nadzora nad našim privatnim životima, djeca ponovo postaju glavni resurs rasprava i gotovo da služe kao trojanski konj koji će sistem verifikacije dobi (eng. Age Verification System) uvesti na mala vrata. Naime, iza retorike zaštite djece sve se jasnije nazire šira politička borba za kontrolu digitalne infrastrukture i podataka, pri čemu se gube granice između legitimne regulacije i sveopće kontrole. Istodobno, Europska unija nastoji razviti vlastiti regulatorni okvir koji stvara sigurno okruženje za korisnike, ali ne zadire u njihove osobne podatke.

Europska unija također podupire i razvoj novih decentraliziranih platformi i tehnologija kako bi smanjili svoju ovisnost o američkim i kineskim tvrtkama, poput Instagrama, Facebooka, X-a i TikToka.

Upravo zato, pojmovi digitalne suverenosti i digitalne sigurnosti posljednjih godina postaju ključni politički prioriteti Unije. Odnosno, europske institucije naglašavaju potrebu razvoja vlastite digitalne infrastrukture i decentraliziranih platformi kako bi se smanjila ovisnost o američkim i kineskim tehnološkim divovima te naglašavaju pitanja o sigurnosti i budućoj raspodjeli globalne moći u digitalnom dobu.

Od digitalne tranzicije do inkluzivnog kapitalizma

Živimo u vremenu u kojem su razlike između najbogatijih i najsiromašnijih najveće u modernoj povijesti. Jedan od ključnih razloga tog nerazmjera u raspodjeli bogatstva jest razvoj digitalne ekonomije, započet 1990-ih godina s ekspanzijom interneta, koji je omogućio koncentraciju tržišne moći u rukama privatnih globalnih visokotehnoloških tvrtki te ubrzao razvoj i primjenu sustava umjetne inteligencije.

Uzmimo kao primjer velike američke digitalne platforme poput Meta Platforms, Google i Amazon, kao i kineski ByteDance, koje obuhvaćaju značajan udio globalnog tržišta digitalnog oglašavanja putem sustava temeljenih na analizi podataka i umjetnoj inteligenciji. Također, tehnološke kompanije kao što su Palantir Technologies, NVIDIA i Microsoft razvijaju napredne sustave umjetne inteligencije, ostvarujući pritom tržišne vrijednosti koje dosežu stotine milijardi dolara.

Istodobno, mnogi se radnici suočavaju s nesigurnijim oblicima rada i stanovitom prijetnjom da će u budućnosti njihov rad biti nepotreban ili zamijenjen upravo navedenim alatima umjetne inteligencije. Kao što možemo primijetiti, među najvećim globalnim tehnološkim divovima gotovo da i nema europskih kompanija.

Jedan od ključnih problema današnjice jest ovisnost Europske unije o stranim, ponajprije američkim i kineskim kompanijama, koje ne pružaju samo digitalne usluge nego i upravljaju velikim količinama podataka i informacija, što predstavlja značajan sigurnosni, vojni, ekonomski i politički rizik. Na taj fenomen nas upozorava i ekonomist Thomas Piketty koji u knjizi »Kapital u 21. stoljeću« iz 2013. tvrdi kako se u suvremenom kapitalizmu bogatstvo koncentrira u rukama malog broja ljudi kada je stopa povrata na kapital veća od stope ekonomskog rasta, što dugoročno vodi povećanju društvene nejednakosti. Sam pojam i praksa ekonomije digitalne transformacije osmišljen je u okviru Svjetskog ekonomskog foruma (World Economic Forum – WEF), koji nije regulator, a niti donosi obvezujuće zakone, ali funkcionira kao diskurzivni prostor koordinacije vodećih elita.

Tema digitalne transformacije u vidu jačanja tehnološke, energetske i klimatske infrastrukture, bila je jedna od najzastupljenijih tema ovogodišnjeg WEF-a održanog u siječnju u Davosu. Neizostavni konceptualni okviri poput digitalne suverenosti, sigurnosti, pismenosti, identiteta i inteligencije, već su nekoliko godina unazad raspravljani na WEF-u u cilju integracije digitalne transformacije u postojeće kulturne i ekonomske tokove. Jasno je da ti okviri naposljetku postaju obvezan dio kriterija za mjerenje održivosti i etičnosti poslovanja tvrtki i država diljem svijeta.

Ipak, određene kontroverze vežu su uz WEF, jer nikad se ne zna jesu li ekonomske strategije koje se dogovaraju na forumu prethodno osmišljene kao uvod u novo doba po recepturi koja odgovara velikim korporacijama, ili je samo riječ o strategijama koje se nameću kao logično rješenje na izazove koje donosi kontekst vremena. Svakako, klimatska zelena agenda i digitalizacija jedne su od takvih strategija koje su se pokazale nezaobilaznima u vremenu u kojem živimo te su se integrirale u politike država, kao i u poslovanje javnih i privatnih tvrtki diljem svijeta.

Zelenu agendu će uskoro zamijeniti ona nuklearne samodostatnosti, dok će digitalna agenda i dalje prevladavati kao ključna u formiranju ekonomskih i političkih smjernica, a posebice onih europskih. Odnosno, vrhunac digitalne ere tek nadolazi, uzimajući u obzir da se nalazimo na društvenoj prekretnici vezanoj uz implementaciju umjetne inteligencije u gotovo sve vidove ljudskog djelovanja, a na nju još uvijek nismo spremni u smislu dostatne pismenosti i pravne regulacije. Razgovor o nejednakosti i budućnosti kapitalizma, odnosno pravednijom raspodjelom bogatstva privatnog sektora i koristi za sve dionike i radnike, vodio se i na ovogodišnjem WEF-u.

Larry Fink, kontroverzni američki financijski menadžer i predsjednik uprave investicijske kompanije BlackRock, jedne od najvećih svjetskih tvrtki za upravljanje imovinom velikog broja globalnih korporacija, u svojem je obraćanju istaknuo ulogu digitalne transformacije i umjetne inteligencije u raspodjeli bogatstva u kontekstu društvene odgovornosti.

Odnosno, otvoreno je govorio o trajnim ekonomskim nejednakostima te potrebi redefiniranja profita velikih tvrtki u digitalnom dobu.

Naime, sve je učestaliji govor o inkluzivnom kapitalizmu, konceptu nastalom oko 2010. godine pod okriljem WEF-a nakon velike Svjetske krize 2008. godine, koja je potaknula raspravu o potrebi reforme kapitalizma. Osnivač WEF-a Klaus Schwab je i sam popularizirao blizak koncept pod imenom kapitalizam dionika (eng. stakeholder capitalism), u kojem bi kompanije stvarale vrijednost ne samo za dioničare nego i za radnike zajednice.

Danas je sam pojam inkluzivnog kapitalizma ponovo postao aktualan, a čak je 2020. godine i pokojni papa Franjo podržao osnivanje Vijeća za inkluzivni kapitalizam s Vatikanom (Council for Inclusive Capitalism with the Vatican) u vidu partnerstva između najvećih svjetskih tvrtki i Vatikana, s ciljem promicanja povratka poštenijem i socijalno osvještenijem kapitalističkom sustavu.

Ipak, ostaje pitanje, žele li nam vodeći ljudi WEF-a doista altruistički ponuditi novi, poboljšani oblik kapitalizma ili se samo radi o rebrendiranju postojećeg modela koji stvara velike ekonomske i kulturološke razlike između siromašnih i bogatih. Moramo se zapitati jesu li nove digitalne tehnologije i umjetna inteligencija samo alati za povećanje produktivnosti i opće društvene dobrobiti ili su istodobno i instrumenti državnog i vojnog nadzora građana te jačanja moći i bogatstva u rukama malog broja globalnih tvrtki.

Upravo zato, pitanje pravednije raspodjele bogatstva i redefiniranja uloge korporacija u društvu postaje jedno od ključnih političkih i ekonomskih pitanja digitalnog doba.

Decentralizirane platforme

Manuel Castells u svojoj knjizi »Uspon umreženog društva« iz 1996. najavljuje da će se u suvremenom svijetu politička i ekonomska moć sve više ostvarivati kroz kontrolu digitalne infrastrukture i informacijskih mreža, a ne samo kroz klasične političke, teritorijalne ili vojne resurse.

U tom smjeru promišljanja odvijala se i Münchenska sigurnosna konferencija (Munich Security Conference – MSC 2026.) u veljači ove godine. Okosnica konferencije bila je međunarodna suradnja zapadnih saveznika, ponajprije država NATO saveza i Europske unije, unutar novog globalnog poretka, s naglaskom na obrambenu, kibernetičku i digitalnu sigurnost te odgovorno upravljanje umjetnom inteligencijom. Pitanja digitalne autonomije bila su važan dio rasprave na konferenciji i vidljivo je da će u sljedećem desetljeću Europa doživjeti preokret u vidu pojačanog razvoja visokotehnoloških tvrtki, upravo iz sigurnosnih razloga.

U kontekstu digitalne neovisnosti raspravljalo se o tome kako će digitalna infrastruktura vlastitih europskih sustava postati ključni geopolitički prioritet. Pod time se misli na stvaranje europskih sustava umjetne inteligencije te cloud i digitalnih podatkovnih platformi uz stvaranje otpornosti na kibernetičke napade. Europska unija je naime, u kontekstu zategnutih odnosa sa SAD-om i zbog ruske okupacije Ukrajine, uz ciljeve energetske i vojne samodostatnosti, odlučila ubrzati i trendove digitalne suverenosti, odnosno smanjenje ovisnosti o stranim tehnološkim kompanijama, ponajprije američkim i kineskim.

Možemo reći da se snažnu digitalnu infrastrukturu trenutačno promatra kao dio europske obrambene politike u kontekstu turbulentne nestabilnosti, jer su digitalne platforme postale aktivnim sudionicima u novim oblicima hibridnog ratovanja.

Popularni pojam digitalne suverenosti postao je neizostavan dio diskursa novog doba, a također podrazumijeva i nove politike Europske unije prema softveru otvorenog koda (eng. open source).

Kako bi se smanjila ovisnost o velikim američkim dobavljačima poput Meta, Googlea, Microsofta ili Oraclea, softver otvorenog koda, kao onaj kod Linux operativnog sistema, odnosi se na softver čiji je izvorni kod javno dostupan svima za pregledavanje, korištenje, izmjenu i daljnju distribuciju.

U slučaju zatvorenog ili vlasničkog koda (eng. proprietary software), izvorni kod skriven i pod kontrolom tvrtke ili autora, kao u slučaju Microsoft Windows operativnog sistema, što znači da jedna privatna kompanija ima veliku mogućnost kontrole nad podacima europskih građana. Europska komisija objavila je strategiju otvorenog koda 2020. – 2027. za razmjenu softvera među javnim institucijama država članica. Platforma EU opservatorij za otvoreni kod (EU Open Source Observatory – OSOR) omogućuje dijeljenje rješenja otvorenog koda i promiče načelo »javni novac, javni kod« (eng. public money, public code). Kako to izgleda u praksi, vidimo na primjeru Francuske i Njemačke, čije javne uprave aktivno potiču razvoj i primjenu navedenih rješenja.

Važno je istaknuti da Europska unija zapravo namjerava više regulirati digitalne platforme nego pojedince, a softver otvorenog koda ne smatra suprotnošću regulaciji, već kao put prema otvorenim standardima i transparentnoj tehnološkoj infrastrukturi.

Također nude se zamjenske decentralizirane europske platforme i nova rješenja kako na siguran način prijeći na njih: Nextcloud je alternativa za pohranu podataka, Mastodon je zamjena za društvene mreže, ProtonMail je sigurna e-pošta, Qwant ili Ecosia su europske tražilice, a Jitsi je softver za komunikaciju i videopozive.

Populizam kao prepreka

Pokušaj učinkovitog osnaživanja Europe kroz jačanje digitalne infrastrukture, otporne na turbulentno geopolitičko okruženje, suočava se s nizom prepreka. S jedne strane, Europska unija se nalazi pod snažnim pritiskom američkog platformskog kapitalizma, odnosno velikih tvrtki koje se intenzivnim lobiranjem nastoje suprotstaviti strogim europskim regulacijama.

S druge strane, sve je prisutniji porast antieuropskog sentimenta, pojačan utjecajem MAGA narativa i proruskih političkih stajališta oko ključnih pitanja, od obrambene i sigurnosne politike pa do pitanja migracija i slobode govora na društvenim mrežama.

REUTERS/Yves Herman 

Upravo takvi pritisci dolaze od predsjednika mađarske Vlade Victora Orbana i premijera Slovačke Roberta Fica, koji uporno usporavaju donošenje odredbi, regulativa i zakona Vijeća Europske unije, čime ugrožavaju sigurnost svih njenih zemalja članica, dok istovremeno ne odbijaju izdašna sredstva iz Europskih fondova.

Naime, Mađarska je od pristupanja Uniji 2002. pa do 2024. godine primila približno 73 milijarde eura sredstava iz europskih fondova, od kojih je oko 22,5 milijardi eura zamrznuto zbog korupcije, neovisnosti pravosuđa i zlouporabe EU sredstava. Svejedno, Orban trenutačno Ukrajini stopira zajam iz europskih fondova u vrijednosti oko 90 milijardi eura, jer tvrdi da Ukrajina namjerno blokira isporuke jeftine ruske nafte kroz Naftovod Družba Mađarskoj i drugim zemljama.

U kontekstu Hrvatske, Orban se javno protivi sankcijama Rusiji te grubo ucjenjuje Hrvatsku o dostavi isključivo ruske nafte Mađarskoj preko Jadranskog naftovoda Janaf, iako mu Hrvatska može dopremati naftu drugih zemalja. Orbanova strategija često služi kao politički pritisak za dobivanje ustupaka ili odmrzavanje EU fondova, ali istodobno usporava donošenje zajedničkih odluka na razini Unije.

Ovakvi sukobi utječu na otežavaju donošenje zajedničkih europskih politika vezanih uz digitalnu transformaciju te stvaraju političke podjele unutar Unije. Na izborima za predsjednika Vlade Mađarske u travnju ove godine, očekuje se pobjeda demokrata Petera Magyara, za kojeg se predviđa da će voditi proeuropsku politiku. U slučaju ponovne pobjede Orbana, moguće je očekivati dodatno zaoštravanje mađarske politike, ne samo prema Europi, već i prema Hrvatskoj, susjednoj zemlji s kojom dijeli dugu i složenu povijest.

Prisjetimo se kako su isti antieuropski narativi populističke retorike Ujedinjeno Kraljevstvo doveli do izlaska iz Europske unije 2020.

Nakon Brexita, britanska politika doživljava dodatno jačanje suverenističkog patriotizma i polarizacije oko pitanja migracija i kontrole granica. Britansku javnost dodatno polariziraju zabrane slobodnog izražavanja nacionalnih vrijednosti i identitetskih obilježja, poput strogih pravila o ograničavanju postavljanja britanske Union Jack zastave u javnom prostoru. Smatra se da se isticanjem vjerskih i političkih simbola narušava neutralnost, s obzirom na to da se njeguje multikulturalnost u društvu.

 Nigel Farage / REUTERS/Chris J. Ratcliffe

Također, javnost je podijeljena oko kulturnih ratova povezanih s woke ideologijama, za koje se smatra da ih se kroz djelovanje civilnog društva i medija sve snažnije nameće javnim institucijama, osobito u obrazovnom sustavu. Baš vezano uz zastave, dok je istovremeno ograničeno isticanje britanske zastave, ohrabruje se postavljanje LGBT+ i transrodnih zastava, jer ih neke škole smatraju simbolom inkluzije i podrške različitosti.

U takvom paradoksalnom okruženju, nije bilo teško ponuditi britanskoj javnosti neku drugu političku alternativu koja obećava jasnije isticanje nacionalnog identiteta i suvereniteta. Nigel Farage, jedan je od britanskih političara koji je shvatio da u britanskoj politici postoji prazan međuprostor koji će se moći ispuniti suverenističkim idejama.

Farage, osim što je popularizirao ideju Brexita, zajedno s Orbanom, Ficom i Marine Le Pen predstavlja istaknute aktere šireg euroskeptičnog i populističkog vala u Europi koji utječe na radikaliziranje javnog mnijenja. Popularnost je doživio kao europarlamentarac od 1999. do 2020. godine, ali britanskoj politici je zanimljiv otprije, jer je dramatično promijenio politički smjer zemlje, a da nikada nije bio premijer ili ministar.

U Europskom parlamentu je napadao briselsku birokraciju, čime je dobivao veliku medijsku pažnju u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njegovi su govori postali viralni i pomogli mu da postane simbol euroskepticizma i antiglobalizma, zagovornik anti-imigracijske retorike te kritičar elita. Ipak, kad bolje sagledamo, naglašeno nacionalistički političari poput Orbana i Fica, sebe brendiraju kao branitelje interesa vlastitog naroda, napadajući ideju Europske unije, dok istovremeno crpe njezine izdašne financijske potpore, sve dok im pozornica parlamenta služi kao glavni medij unutar kojeg normaliziraju navedene politike. Jedino što je sigurno jest to da učinci njihovog govora, često isprepletenog govorom mržnje te često manipulativnog, najviše idu u korist Putinu i jačanju proruskog sentimenta.

U konačnici, borba za digitalnu suverenost Europske unije ukazuje na složenu operaciju koja uključuje i snažnu regulatornu infrastrukturu, ali i unutarnju koheziju i političku mudrost svih zemalja članica.

Digitalna sigurnost

Za razliku od američkog platformskog nadzornog kapitalizma tehnoloških kompanija, europska regulacija ‘digitalne sigurnosti’ može se čitati kao sofisticirani oblik guvermentalnosti (eng. governmentality) u današnjem mrežnom društvu. Autor Michel Foucault 1978. godine uvodi navedeni pojam kojim opisuje modernu racionalnost upravljanja populacijom, odnosno »vladanje vladanjem« (franc. conduite de conduits).

Uočava da se moć ne ostvaruje primarno represijom, već da se upravljanje građanima društva zapravo odvija kroz administrativne procedure i državni proračun, proizvodnjom normi i znanja gdje svaka od tih informacija ima vlastitu racionalnost. U tom smislu, država oblikuje okoliš u kojem građani djeluju, umjesto da im izravno naređuje što da rade i kako se ponašati.

Pojam digitalna sigurnost odnosi se na višegodišnje napore Europske unije u izgradnji jednog od najambicioznijih regulatornih okvira za digitalno tržište i umjetnu inteligenciju. Upravo tri ključne uredbe (DSA, DMA i AI Act) zajedno čine temelj europskog modela reguliranog digitalnog tržišta, ali s naglaskom na zaštitu korisnika. Uredba o digitalnim uslugama (Digital Services Act – DSA) uređuje odgovornost internetskih platformi za sadržaj te propisuje veću transparentnost algoritama.

Uredba o digitalnim tržištima (Digital Markets Act – DMA) sprječava zlouporabu tržišne moći velikih digitalnih platformi i osigurava pravednije i konkurentnije tržište. Uredba o umjetnoj inteligenciji (Artificial Intelligence Act – AI Act) prvi je sveobuhvatni zakon Europske unije o umjetnoj inteligenciji koji uvodi regulatorni okvir temeljen na procjeni rizika. To znači da će se sustavi umjetne inteligencije regulirati kroz parametar veličine rizika koji predstavljaju za sigurnost, temeljna ljudska prava i društvo.

Spomenute uredbe i zakoni na ovaj način dobivaju geopolitičku funkciju zaštite demokratskih procesa, borbe protiv dezinformacija i otpornosti prema utjecajima monopolističkih američkih i kineskih tehnoloških kompanija. Kako je već bilo spomenuto, upravo je kombinacija krize povjerenja u briselsku elitu, rasta patriotizma i polariziranog diskursa o migracijama u Ujedinjenom Kraljevstvu stvorila kontekst u kojem se digitalni prostor počeo promatrati kao sigurnosno pitanje, osobito u vezi s zaštitom korisnika na društvenim mrežama.

Osjetljivo političko okruženje je i dovelo do donošenja Zakona o online sigurnosti (eng. Online Safety Act) u Ujedinjenom Kraljevstvu 2023. godine koji obvezuje internetske platforme na veću odgovornost za štetni sadržaj, posebice za govor mržnje te online zlostavljanje djece.

Zbog velikog broja kažnjavanja građana zbog komentara na društvenim mrežama, zakon je postao je veliki izvor nezadovoljstva šire javnosti i jedan je od razloga pada popularnosti vladajuće Laburističke stranke pod vodstvom premijera Keira Starmera.

Zanimljivo je da Starmer, unatoč velikom neodobravanju javnosti, pokušava do kraja mandata 2029. godine, uvesti i obavezni univerzalni digitalni ID, pod nazivom Brit kartica (eng. Brit card), koji će funkcionirati kao centralizirana baza podataka.

Od građana će se zahtijevati potpuna kontrola nad njihovim osobnim podacima kroz registraciju ili će se u suprotnom suočiti s uskraćivanjem prava na zapošljavanje, ograničenjima putovanja i kaznama. Usporedbom europskog i britanskog modela digitalne sigurnosti, možemo zaključiti da je zakon u Ujedinjenom Kraljevstvu postao model snažne kontrole društva i javnog govora kroz prekomjerni nadzor internetskog prostora, dok je europski model više regulira i nadzire tržište tehnologija u kojem građani djeluju pod manjim pritiskom od kažnjavanja.

Dobrobit djece kao izgovor

U Hrvatskoj se sve više raspravlja o mogućoj zabrani ili ograničenju pristupa društvenim mrežama za djecu mlađu od 16 godina. Sentiment rasprave o zaštiti maloljetnika na internetu uglavnom je ujednačen unutar različitih krugova predstavnika političkih opcija, stručnjaka, institucija te samih učenika.

Štetan utjecaj digitalnih platformi, poput TikToka, Instagrama i Snapchata na mlade, nije lako regulirati zakonski. Svakako, zabrana mobitela u školama, već je veliki napredak prema odvraćanju djece od ovisnosti o mrežama te opasnostima od cyberbulinga i seksualnog online zlostavljanja.

Ovaj problem ima više dimenzija o kojima treba voditi računa. Prvenstveno, sve regulacije treba uskladiti s rješenjima na razini Europske unije, posebno DSA okvirom. Ideja je da se okvir zaštite postavi na europskom nivou, a ne samo nacionalnom, u ovom slučaju samo Hrvatskom.

Okvir europske Uredbe o digitalnim uslugama (Digital Services Act – DSA) fokus stavlja na regulaciju internetskih platformi, a ne samih korisnika, u ovom slučaju djece. Ova uredba potražuje odgovornost platformi u vidu ograničavanja štetnog sadržaja i manipulacija algoritmima.

Također, svi se slažu da je potrebno uvođenje digitalne pismenosti u kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje te uključivanje roditelja u još veću kontrolu nad djecom u vezi korištenja društvenih mreža. Naposljetku, postoji velika skepsa oko uvođenja sistema verifikacije dobi (eng. Age Verification System), odnosno obvezne potvrde dobi korisnika na internetu.

Navedeni sustav funkcionira tako da se provjerava identitet putem skeniranja osobnih dokumenata ili biometrijske procjene dobi, što otvara etička pitanja zaštite privatnosti i upravljanja osobnim podacima građana. Nekoliko je zemalja već je pokušalo uvesti takav ili sličan pristup.

Primjerice, Australija je 2024. godine pokrenula zakonodavnu inicijativu kojom razmatra zabranu pristupa društvenim mrežama za korisnike mlađe od 16 godina, uz uvođenje sustava verifikacije dobi na razini platformi.

Francuska je 2023. godine donijela zakon kojim se za korištenje društvenih mreža za korisnike mlađe od 15 godina zahtijeva roditeljski pristanak, pri čemu platforme moraju implementirati mehanizme provjere dobi, iako je tehnička provedba tog zakona i dalje izazovna jer nije u potpunosti standardizirana.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, kroz Zakon o online sigurnosti (eng. Online Safety Act), uvedena je obveza korištenja sustava procjene i provjere dobi (eng. age assurance), što predstavlja pristup procjeni dobi korisnika putem umjetne inteligencije kroz npr. analizu lica ili kroz analizu ponašajnih obrazaca.

Možemo zaključiti da Australija ide prema najrestriktivnijem modelu zabrane, Francuska prema modelu roditeljskog pristanka, dok Ujedinjeno Kraljevstvo razvija tehnički sofisticiran pristup procjeni dobi usmjeren primarno na kontrolu sadržaja, a ne nužno samog pristupa platformama.

Najnovija istraga »Meta Platforms: lobiranje, netransparentno financiranje i Zakon o odgovornosti trgovina aplikacija« objavljena u GitHub repozitoriju upućuje da je Meta Platforms izgradila široku mrežu političkog utjecaja i potrošila na lobiranje oko 26,3 milijuna dolara u 2025. godini, kako bi se podržao Zakon o odgovornosti trgovina aplikacijama (eng. App Store Accountability Act). Cilj takvog zakonodavnog pristupa bio bi prebacivanje regulatorne odgovornosti s platformi društvenih mreža na pružatelje trgovina aplikacija, poput Applea (App Store) i Googlea (Google Play).

Drugim riječima, umjesto da odgovornost za provjeru dobi snose platforme poput Meta Platforms, snosit će ju infrastrukturni posrednici putem kojih korisnici pristupaju tim uslugama, a to su Apple i Google. Takav bi model potencijalno značio i širu implementaciju sustava identifikacije korisnika na razini uređaja ili aplikacijskog ekosustava, što bi u praksi moglo uključivati obveznu provjeru identiteta putem osobnih dokumenata.

Istraživanjem javno dostupnih dokumenata, dokazano je da se Meta Platforms u svrhu prebacivanja odgovornosti, koristila različitim kanalima utjecaja, uključujući izravnim lobiranjem, mrežama lobista u više američkih saveznih država, kao i financiranjem zagovaračkih organizacija i političkih akcijskih odbora.

Osim pokušaja izbjegavanja regulatorne odgovornosti, ovakav pristup otvara i ozbiljna etička pitanja oko zaštite privatnosti. Sustavi provjere dobi, osobito oni koji uključuju identifikaciju korisnika, podrazumijevaju prikupljanje i obradu osjetljivih osobnih podataka, čime se povećava rizik od njihove zlouporabe, centralizacije i nadzora.

Kako bismo dublje razumjeli političke rasprave o zaštiti djece u digitalnom prostoru, važno je imati na umu da se iza njih krije borba oko kontrole digitalne infrastrukture i podataka te da će se uvođenjem sistema verifikacije dobi (eng. Age Verification System) povećati rizik od zadiranja u intimu i narušavanja osobnog prostora svih građana. Odnosno, naši osobni podaci postat će sirovina koja će se moći koristiti u različite svrhe, od nadzora do komercijalne eksploatacije i ciljanog oglašavanja, te sve do potencijalne političke manipulacije i ograničavanja digitalnih sloboda.