Dobar dan, imate li “Nešto na žlicu”? – to je pitanje u knjižarama htio izazvati Ivica Ivanišević kada je nazivao svoj najnoviji roman. Bila to šala ili ne, “Nešto na žlicu” opisan je kao duhovit i uzbudljiv krimić, a riječkoj je publici predstavljen u knjižari VBZ uz moderiranje književnice Dunja Matić.

Ovaj je krimić Ivaniševićev jedanaesti roman, a u njemu se isprepleću dvije priče – jedna u sadašnjosti, jedna u prošlosti. Ova starija, iz 1944., inspirirana je starim papirima i dokumentima njegove pokojne majke, a sasvim zgodno je primjenjiva na današnje partizanske i antipartizanske rasprave. Ona iz sadašnjosti pak prati rastavljenog, čangrizavog inspektora koji pokušava pronaći otetu suprugu. Roman je prožet motivima hrane, kako sugerira i sam naslov, iako glavni junak Nalis nikad ne jede ‘nešto na žlicu’.

Kako je objasnila Matić, inspektor Nalis uskrsnuo je potaknut željama publike – naime, u romanu “Sutra je novi ručak”, Ivanišević je Nalisa predstavio i odmah umirovio, ali ga je u ovom ponovno uposlio. “Međutim, iako si slijedio taj provjereni recept, ipak je ova knjiga dosta drugačija”, primijetila je Matić. “Drugačija je po atmosferi, malo je ležernija, laganija. Ili da ostanemo vjerni analogiji koja bi govarala o ovim romanima, malo si drugačije zamiješao začine”, ustanovila je i upitala autora što ga je navelo na promjenu štiha.

Kako objašnjava Ivanišević, htio je napraviti nastavak, ali u obliku ozbiljnog krimića, koji će se baviti pitanjima o suvremenosti i prošlosti, a tu i tamo će se neko nasmijati. Međutim, kada je krenuo pisati, nije mogao protiv sebe i već je prve dijelove prožeo ponekad apsurdnim humorom. “Ali tako mi je bilo zabavnije pisati. Ako ja ne uspijem iznenaditi samoga sebe, neću iznenaditi ni publiku. Nisam siguran da je to pametna odluka, ali mene veseli”, obrazložio je.

Kako to obično biva u detektivskim romanima, glavni junak tipičan je antijunak – Matić ga opisuje kao teškog, mrgudnog, rastavljenog, nemarnog prema sebi i drugima, sitog svega osim hrane, ali istovremeno je sklon dobročinstvima i junačkom ponašanju. Sve u svemu, složen lik, ali ljudski.

“Prvo se stvorio on pa je iz njega izašla priča. Nikad ne napišem priču pa smislim junake koji će je nositi, nego obrnuto. Ali težim tome da svi likovi budu na neki način užasno, jednostavno i beskrajno komplicirani. Naime, trebaju biti jasni čitatelju, a kada ih bolje upoznaš, trebaju biti kao svi mi, s puno slojeva”, objašnjava.

Humor je sastavni dio Ivaniševićevih romana, a Dunja Matić primjećuje da je humor jako podcijenjen u književnosti, a svima nam dobro dođe. Zašto je tome tako, zapitala je sebe i gosta, kao i zašto se smatra da ozbiljna književnost mora biti tako žilava.

“Kad ti vidiš nečije suze, onda ti zapravo vidiš nešto uzvišeno, impresivno. A kad vidiš čovjeka koji se smije, može biti tisuću razloga za to, ne očekuješ da on upravo promišlja sudbinu čovječanstva. I to je problem zašto se humor sprema u prostor niže spisateljske kategorije. Što je naravno budalaština. Meni je glupo dokazivati da ne postoje trivijalni žanovi, postoje samo trivijalne knjige. Da, naravno, 98 posto krimića ne valja ništa. Ali 98 posto umjetničke književnosti ne valja ništa. To je zato što su dilentati uvijek većina u svemu”, tvrdi Ivanišević.

Međutim, jedna karakteristika koju imaju krimići je da najvjernije prikazuju društveni kontekst države, smatra autor. “Uvijek je sonda i slika nekog društva i može nam reći puno više od umjetničke književnosti”.

Ivica Ivanišević autor je više romana i zbirki priča, a njegova djela često su smještena u dalmatinski ambijent i obilježena živim dijalozima, lokalnim govorom i toplim humorom. Upravo ta kombinacija ironije i bliskosti s “običnim čovjekom” čini ga jednim od čitanijih suvremenih hrvatskih autora. Osim književnog rada, Ivanišević je aktivan i kao urednik te sudionik kulturne scene, a njegova djela i kolumne često balansiraju između zabave i oštre društvene kritike.