Dobar je znak, uvijek je dobar znak kad fotoreporter Dado krene fotografirat’ naokolo sve što vidi bez da išta pita ili komandu neku čeka. Evo ga, nije nego izašao iz automobila i već oblijeće oko arhitektonski itekako zanimljive zgrade, k’o mačak oko vruće kaše, ne bi li našao najbolji kut za snimanje. U to nam u susret ide Tin Šemovčan i sve se nešto smješka.

– Svjetsko, a naše – veli Tin, kao da nam misli čita.

– Bome, tako nekako – priznajemo.

Možda se mrvu i izlizala fraza koju koristi svatko i kad treba i kad ne treba, ali činjenica jest da se čovjek evo u sred Zaboka osjeća kao da je negdje u kakvoj velikoj zapadnoj metropoli u kojoj hrvatski puk voli trošiti godišnji odmor. Jer i kad se samo sama zgrada Centra urbane kulture Regenerator gleda to uistinu izgleda svjetski. Zna to njegov ravnatelj, pa se zato i smješka, s pravom reklo bi se.

– Ovo je, bome, wow! – priznajemo.

TRI CJELINE

Samo, što je zapravo Regenerator i otkud Regenerator usred Zaboka? Pitanje Tina nije iznenadilo ni malo, taman da spremno prisnaži kako Centar urbane kulture Regenerator, ovaj njegov arhitektonski dio, dijelimo na tri cjeline.

– Na Regenerator, Inkubator i Silos – kazuje Tin.

Bome, sad ih vidimo i mi. Crna, velika zgrada je Regenerator koji je ostakljenim hodnikom spojen na svijetlu višekatnicu koja je Silos, a iz Silosa se jednako tako, bez da se van izlazi, može ući u Inkubator.

– Regenerator je koncertni dio kapaciteta za jedno 500 ljudi. Ima ima tri sviraone da u njima klinci mogu vježbati svirati. Srednjoškolci tu sviraju džabe, tako da smo ih maknuli sa ceste. Zabok je, naime, prometno čvorište, puno njih poslije škole čeka prijevoz i sada ne moraju čekati u birtiji nego sviraju. I to je super – priča Tin.

Središnji dio zdanja je ipak Silos, koliko god koncertni dio bio monumentalan. U prizemlju je kafić zamišljen da je u sredini i da spaja druge dvije velike cjeline.

– Poviše kafića su dva kata, svaki sa šest ureda namijenjenih samo za kreativne industrije. A treći kat je otvoreni prostor kojeg koristimo za štošta, primjerice književne večeri, izložbe, radionice – objašnjava Tin.

U trećoj zgradi, u Inkubatoru, je pak galerijski prostor, mikrokino, kat namijenjen radu udruga te hostel koji se koristi i da bendovi mogu gdje prespavati kada u Regeneratoru sa svirkom gostuju. Sve to Tin priča onako s dvorišta, još nigdje ušli nismo, a sve zato jer smo se dali na maha impresionirati Centrom urbane kulture koji je tek malo više od godinu dana u punoj funkciji. Došli smo ga posjetiti jer se više jednostavno nije dalo ignorirati činjenicu da se dobre neke svirke događaju u Regeneratoru i da na put zove vlak koji te iz Zagreba do Zaboka doveze za nekih pola sata, a onda se s njim i vratiš onom kasnom linijom koja kao da prati raspored događanja u Regeneratoru. Ali, dovelo je nas u Zabok još nešto, činjenica da je Centar urbane kulture nominiran za nagradu Mies van der Rohe 2026., jednu od najvažnijih europskih priznanja za europsku arhitekturu. Regenerator je jedan od dva nominirana projekta arhitektonskog studija Mikelić Vreš Arhitekti, a nagrada je taman takva da se njome nagrađuju projekti koji mijenjanju pojam arhitekture kroz inovaciju, društvenu odgovornost i održivost.

– A sve se to dogodilo zbog priče koja je počela 2009. – pitamo Tina.

– Tako je. Te 2009. godine je udruga do grada dobila prostor na korištenje – kaže Tin.

– Prostor tvornice Regeneracija Zabok – propitkujemo, nostalgično se spominjući onomad diva znanog ponajprije po sjajnim tepisima.

– Sve ovo što vidite oko nas je bila tvornica – na to će Tin.

HALA DO HALE

A oko nas hala do hale, neke napola srušene, neke pretvorene u trgovine, neke s novim nekim stanarima, neke bez stanara… Čudo prostora u toj nekad industrijskoj zoni koju je Centar naprosto učinio živom i privlačnom. Pitamo Tina je li ostao tu išta od tvornice, od Regeneracije?

– Ovdje, vrlo malo – kaže.

Ostatak proizvodnje je preseljen. Zato se puno pamti, makar će Tin sve sažeti u priču koja je tako slična brojnim pričama diljem ove zemlje. Doduše, u ovom slučaju se barem dvije, tri hale dočekale sretan kraj.

– Industrijalac Milan Prpić je došao u Zabok, pa 1937. napravio prvu tvornicu. Imala je ona uspona i padova, da bi na kraju sve bilo privatizirano. Na kraju je Grad Zabok otkupio halu i dao je 2009. nama mladima na korištenje, udruzi Regenerator. Otud je krenula priča – objašnjava Tin.

Tu sad valja kazati kako je Zabok vazda bio grad dobre glazbe, sviralo se tu i punka i rocka, no kada je u dvorcu Gjalski prestala koncertna aktivnost pojavila se posve realna opasnost da svirki nestane. I bila je mladost, čiji je i Tin dio, koja je svega toga bila itekako svjesna, mladosti okupljene oko udruge Regenerator.

– Iz škole smo bježali da bi ovdje volonterski rušili i čistili zgrade pa da u staroj hali možemo napraviti prostor za koncerte –- sjeća se Tin.

Mladost je htjela prostor za svirke, građani su htjeli prostor.

– Da nije bilo svih koji su u početku zapeli da se nešto napravi, od inicijative do čišćenja cigli, nikada se ništa dogodilo ne bi. Ti ljudi, ta udruga postavili su temelj svega ovog što gledate – ističe Tin.

A kad je tako onda bi uistinu bilo politički slijepo da sve to nije i gradska vlast prepoznala.

– Dvaput je udruga probala pisati projekt, napraviti sve sama, ali nije uspjela. Onda je na mjesto zamjenice gradonačelnika došla Valentina Đurek, osoba koja je bila bliska našim pogledima, i ona je stvarno potegnula, dala sve od sebe da ovo napravimo. Ona je izgurala projekt od početka do kraja, da nje nema ne bi ovog bilo, a ona je trenutno gradonačelnica – pošteno će Tin.

PANKERSKA DUŠA

Ona mladost koja je 2009. dolazila u »staru« halu sada dolazi u novi Regenerator sa svojom djecom da zajedno konzumiraju čistu kulturu. Reći će Tin da je od 2009. do 2019. kada je končano dobiven projekt izgradnje modernog zdanja, sve bilo čisti underground. Ali sve da je i underground u tih desetak godina je, kako kaže, u staroj hali bez grijanja organizirano 300-tinjak koncerata i događanja. Sama gradnja kreće 2020., reći će Tin u najgore vrijeme. Zbog rata u Ukrajini cijena čelika je jako narasla, korona je otežala transport, a i prelazak s na euro učinio je svoje. No, reći će Tin i to da ondašnji gradonačelnik Ivan Hanžek ni u jednom trenutku nije ni pomislio da s projektom treba stati.- Poanta je ta da je za cijelo vrijeme građenja, izvođenja radova odnos grada i udruge bio iznimno zdrav. Stvarno smo svi bili involvirani, svi radili. Ispunili su nam se svi snovi po tom pitanju. Ovo je dokaz što sve može nastati ako je inicijativa zdrava i ako je grad prepozna – ističe Tin.

Grad je dao 15 posto sredstava, 85 posto je EU novca.

– A ravnatelj je panker – provjeravamo.

– Tako je – smije se Tin.

Ide to zajedno, pankerska duša i arhitektonski sjajno ispeglano djelo. Reći će Tin da su u startu kliknuli s arhitektima, sa studijom Mikelić Vreša.

– I oni su ponosni, i oni sada dolaze tu na koncerte – smješka se Tin.

Nisu, dakako, samo koncerti u igri. Reći će Tin da su u prvoj godini kako radi novo zdanje odradili oko 185 programa. Od toga su tu 54 koncerta i ugošćenih oko 130 izvođača.

– Stvarno nastojimo da scena živi, da se događaju stvari – veli Tin.

Dio toga je, primjerice, i sudjelovanje u projektu »Ajmo« Ministarstva kulture osmišljen da oživi glazbenu scenu u manjim sredinama. Jer, kako to veli Tin, Hrvatska je centralizirana taman toliko da se van velikih gradova ne događa ništa, taman da projekt Ajmo napravi da tako ne bude.

– Vole li bendovi doći u Zabok? Vole li, recimo, Riječani doći u Regenerator – pitamo.

– Obožavaju! – k’o iz topa će Tin.

Let 3 bio je nedavno, prije njih Jonathan.

– Bit će da su to ideološke neke veze – velimo.

– Prije svega – prihvaća Tin.

TEMELJ VELIKE STVARI

Evo nas konačno unutar građevina. Onako kako nam se sve na prvu svidjelo izvana sviđa nam se i iznutra. Ne smeta ništa buka stroja kojim vrijedna zaposlenica čisti podove, dapače. Koncertna dvorana ima 650 metara četvornih. Prostor je takav da se u njemu dade uprizoriti štošta, koncerti, predstave, promocije…

– Svo vrijeme dok smo radili imali smo uza se tim akustičara pa da stvarno sve bude top – ističe Tin.

Ovisi to o tipu koncerta, no kapacitete je krajnji nekih 500-tinjak posjetitelja. Sedmoj sili pogled bježi na šank, na cjenik i cijene koje su posve prihvatljive, na pivo koje se radi tu u Zaboku. A onda leti pod krov tamo gdje je iskovan veliki logo Regeneratora, veliki zupčanik i veliko slovo R.

– Ideja je bila da sve budu prirodni materijali. Oplata oko šanka je tako stari krov sa stare hale – kazuje Tin.

– Znači, nešto od Regeneracije je ostalo u Regeneratoru – pitamo.

– Tako je. I kod opremanja se nastojalo pokazati kako se Zabok zapravo od te industrije razvio, pokazati da industrija još uvijek radi i postoji. Dobar dio rasvjete je proizveden u Zaboku, svi tepisi su proizvedeni doslovno u hali nasuprot, Prostoria koja je u blizini donirala je namještaj, pivo je Nova runda i proizvodi se u Zaboku – nabraja Tin.

Reći će Tin i da je interes za život u Zaboku svakim danom veći, nisu ni »kvadrati« stanova što se grade najjeftiniji. Ne čudi to ako je istina da se u malom gradu dade birati hoće li se slušati kakav jazz, ili poći na promociju kakve knjige. Izbora ima, tvrdi Tin. A u Zaboku samo 8.500 stanovnika.

– Što to vas Zabočane pogoni? Što je vas u Rageneratoru tjeralo da evo dogurate do ovakvog centra – pitamo.

– Želja da živi scena, jer kad živi scena živi i grad i štošta se događa – objašnjava Tin.

A kad je živo i gospodarstvo ima koristi. Oni koji dođu izdaleka znaju i rezervirati smještaj, spojiti koncert s kakvim izletom po Zagorju, jesti po restoranima lokalne delicije. Cijela zajednica od toga ima koristi, od inicijative koju je onomad guralo 30-ak ljudi.

– Možda i u drugim manjim sredinama fali tih 30-ak ljudi koji će postaviti temelj za ovako veliku stvar – mudro će Tin.

A tih 30-ak ljudi i dalje je tu i evo ih sad kako s djecom svojom pohode Regenerator.

– I nema zle krvi? I nikada se posvađali niste!? – cimamo Tina.

– Jesmo, kako nismo! Ali poanta je da je velika većina nas uvijek tu skupa i zajedno – ističe Tin.

Obilazak ide dalje, recimo do prostora za izvođače u kojima ima i tuša. No, tri sviraone i tonski studio su zapravo ono malo čudo. Sva kompletno opremljeno, sve taman tako da srednjoškolci mogu doći i svirati. Tim je veća šteta to što susjeda ima kojima je Centar trn u oku i kojima se ne da objasniti da je od Europe dobiven novac vezan isključivo uz projekt tako da se njim ne može financirati kanalizacijska mreža ili vodovod. Na sreću, takav svijet je u manjini. Priča je pozitivna, ističe Tin.

– Pojedini lokalci trebaju tek postati svjesni toga što imaju. Ali to je proces, proces informiranja ljudi – razumno će Tin.

SVE MIRIŠE NA NOVO

Zato je važno reći i to da se mislilo kod izrade nacrta i gradnje i na invalide, sve tri zgrade imaju liftove i pismo na brajici i sve tri su pet friendly.

– Što vam još fali – uporno tražimo neku manjkavost.

– Možda još nekoliko ljudi koji će sve ovo gurati – iskreno će Tin.

No, Regenerator je zapravo na svom novom početku.

– Kad se odradi par godina, znat ćemo na čemu smo. Živ je ovo organizam, proces. Nemoguće je sve predvidjeti u teoriji i treba raditi da se vidi što se može bolje. No, većih problema za sada nemamo – kazuje Tin.

Jedva smo se dali van iz Regeneratora. Putem gladimo tepihe Regeneracije onako debele, glatke i podatne, posve nalik tepisima nekih davnih djetinjstava. Sve miriše na novo. Tin kao da nam čita misli.

– Sada sve treba održavati tako da ostane novo. Novo i uredno – veli.

U Silosu, štono bi se reklo, chillanje. I uredi iz kojih svako malo neki mladi svijet proviri glavu. I prostor za sastanke iz kojeg puca pogleda na cijeli Zabok, pa i Školu za umjetnost, dizajn i odjeću Zabok, čiji učenici dolaze u Centra da tu odrade dio nastave iz multimedije, snime podcaste i slično. A u Inkubatoru hostel, uredna i praktičan i – kino! Odnosno, to je kinodvorana koju se da za štošta koristiti, ali kad već o filmu govorimo jedan tjedno se tu minimalno vrti, trenutno »Stranac«. Veli Tin i opet da ničeg ne bi bilo bez skrbi grada i gradske brige za vlastiti prostor. No, ne ide financiranje iz samo jednog kanala, već se pišu projekti i Ustanova ih prijavljuje, baš kao što i posluje vlastitim prostorima kako bi i sam osigurala neke sredstva za uredno funkcioniranje.

– Imate slobodu, reklo bi se – velimo.

– Bitno je napomenuti da nam se stvarno nitko ne miješa u program – na to će Tin.

Urbano, sve je tu urbano u najboljem smislu riječi. I sve je taman tako da poželi čovjek i da se druge hale pomalo napuštene pretvore u neko urbano čudo od čega će cijela zajednica imati koristi.

– A je li bilo ljudi iz drugih hrvatskih gradova da su čuli za Regenerator pa došli i pitali za savjet, jer su možda poželjeli slično – pitamo na koncu.

– Jasno. Svatko tko dođe poželi slično – priznaje Tin.

Recept je tu, u Zaboku, na pola sat vlakom od Zagreba. I čini se poprilično jednostavan, samo kada je uporna i dobra svijeta.

– Prvu godinu je kroz Regenerator prošlo 18.000 ljudi – kazuje Tin.

Valja u automobil pa put metropole. Ima Tin pravo, ovo što se u Zaboku dogodilo lijep je primjer i za druge.

SAMO RAZVOJ SCENE NA PAMETI

Kako birate bendove, po kojem kriteriju, zanimalo nas je.

– Nastojimo ih birati tako da se čim više poguraju neki mladi bendovi, da se razvija scena. Godinama se u Zaboku radi HGF, festival namijenjen baš mladim bendovima kojima treba dati priliku da ih i drugi čuju. S druge strane, tu su i bendovi za koje neka šira publika misli da bi bilo dobro ta tu sviraju, a uklapaju se u naše viđenje – kaže Tin.

Program je takav da publika dolazi odasvud, pa tako i iz susjedne Slovenije.

– Mi nismo tu da bude gužva na koncertima, jer bi onda radili nekakve konvencionalne stvari. Nama je samo razvoj scene na pameti. Prošli utorak smo imali hard core koncert i bilo je 50tak ljudi što je za Zabok, za grad od 8500 stanovnika veliki uspjeh – kazuje Tin.

VLAKOM TAMO I NATRAG

Vlak koji iz Zagreba vozi na koncert u Zabok, i iz Zaboka natrag lijep je dokaz da nije sve uz HŽ vezano ajme i kuku.

– Je li to neki dogovor s HŽ-om ili se slučajno potrefilo da vlaka za povratak nakon ponoći ima – pitamo.

– Dulje vrijeme je bila inicijativa da se uvedu noćni vlakovi. Osobno sam išao na stanicu gledati kako se to odvija. Jer, imamo koncerata za koje skoro 45 posto ulaznica prodamo u Zagrebu, ljudi iz Zagreba dolaze u Zabok na koncert i to je lijepo. Takav prostor u Zagrebu ne postoji – ne sumnja.

I da, vrijedi ponoviti, od stanice do Regeneratora dvije minute!