Kolinda Grabar – Kitarović u velikom intervjuu u povodu Međunarodnog dana žena, koji će biti objavljen u nedjeljnom Novom listu, govori o životu nakon predsjedničkog mandata, međunarodnim obvezama, ulozi Hrvatske u svijetu, ali i o osobnim planovima i vezama s rodnim krajem. Otkriva da se sve češće vraća na Grobnišćinu te da planira graditi kuću na zemlji koju joj je darovao otac, ističući kako joj upravo povratak među »svoje« vraća osjećaj ravnoteže. U razgovoru se prisjetila i nedavne balinjerade u Jelenju te objasnila zašto joj Rijeka i Grobnik, bez obzira na sve svjetske pozornice, i dalje znače – dom.

– Svaki dolazak na Grobnik mi jako puno znači. Kad sam bila mlada, htjela sam putovati, vidjeti svijeta, a danas se sve više želim vratiti. Pa otkrit ću vam i jednu malu tajnu – spremam se graditi kuću na zemlji koju mi je tata darovao kao obiteljsko nasljeđe. Ne ide to onako brzo koliko bih htjela, ali bit će. Uostalom, jedna od najčešćih riječi na Grobniku je »pomalo«.

Koliko god putovala i koliko god moj život bio vezan uz međunarodne obveze, Grobnišćina i Rijeka za mene su prostor duboke pripadnosti. Tamo su moji korijeni, moja čakavština, moj jezik u njegovim najintimnijim nijansama, moj osjećaj humora, moji prvi doživljaji svijeta, moja mjerila neposrednosti i iskrenosti.

Ljudi vas tamo ne doživljavaju kroz funkcije, titule i formalnosti. Oni vas poznaju odavno, pamte vas iz nekih sasvim drugih vremena, znaju vašu obitelj, vaše prve korake, uspjehe i nestašluke. I to je tako dragocjeno. U svijetu u kojem vas često promatraju kroz ulogu koju trenutačno imate, povratak među ljude koji vas vide kao »našu miću« vraća čovjeka u ravnotežu.

Maškare, balinjerada, taj naš humor kroz koji se tako dobro znamo nasmijati sebi samima, energija i neposrednost – to je nešto što se ne može odglumiti. To se nosi u sebi.

Rijeka i Grobnik uvijek me podsjete na jednu važnu istinu: čovjek može proći pola svijeta, razgovarati s najmoćnijima, sjediti za najvažnijim stolovima, ali postoji nešto nenadomjestivo u tome da se vrati tamo gdje pripada. I to se možda najjednostavnije može reći: svijet vam može dati širinu, ali dom vam daje dubinu.