Nakon napada Izraela i SAD-a na Iran opet se otvorilo pitanje pozicije Europe u novim globalnim odnosima.

Slična se pitanja već dugo ponavljaju, a posebno otkada je Donald Trump po drugi put postao predsjednik SAD-a.

Zanimljivu analizu europske politike objavio je BBC, a dijelove te analize iz pera njihove urednice Katye Adler prenosimo u nastavku.

“Europa je znala da bi do ovoga moglo doći. Tjednima su europski čelnici i donositelji odluka promatrali jačanje američke vojne prisutnosti na Bliskom istoku. Slušali su poruke administracije predsjednika Donald Trump upućene Teheranu: odustanite od svih nuklearnih ambicija – ili slijede posljedice.

No otkako su prije tri dana započeli američko-izraelski napadi na Iran, Europa djeluje u najboljem slučaju nekoordinirano, a u najgorem podijeljeno i bez stvarnog utjecaja, uhvaćena u vrtlog događaja.

Briga za građane i strah od gospodarskih posljedica

Svaka europska država razumljivo je zabrinuta za svoje građane u regiji – hoće li i kako biti potrebna evakuacija, potencijalno desetaka tisuća ljudi. Vlade istodobno strahuju od učinka nove bliskoistočne krize na potrošače kod kuće, osobito na cijene energije i hrane. Cijene plina u Europi porasle su na razine kakve nisu viđene od početka ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu 2022. godine.

Sjedinjene Države i Izrael nastavili su s napadima na ciljeve u Teheranu, a politički gledano, Europa se muči s pronalaskom jedinstvenog odgovora na brzo mijenjajuću situaciju.

Velika trojka – ali bez jasnog jedinstva

Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo uspjele su tijekom vikenda izdati zajedničko priopćenje, upozorivši Iran da su spremne poduzeti „obrambene mjere“ kako bi onemogućile lansiranje projektila i dronova, ne prestane li Teheran s „neselektivnim napadima“.

U međuvremenu je London pristao na američki zahtjev za korištenje dviju britanskih vojnih baza za „obrambene“ udare na iranske raketne položaje – iako je predsjednik Trump kritizirao Ujedinjeno Kraljevstvo zbog nedovoljne angažiranosti. Francuska pojačava svoju prisutnost na Bliskom istoku nakon što je iranski napad pogodio francusku bazu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dok Njemačka poručuje da su njezini vojnici spremni na „obrambene mjere“ u slučaju napada, ali ne planira ništa više od toga.

Sve tri države izbjegle su otvoreno dovesti u pitanje zakonitost američko-izraelskih udara prema međunarodnom pravu. Slično je i s visokom predstavnicom EU za vanjsku politiku Kaja Kallas, koja u svojim javnim istupima nije kritizirala Washington.

Jedan od ključnih razloga jest želja da se ne otuđi Donald Trump. Europske prijestolnice nadaju se da Bliski istok neće postati još jedna distrakcija koja bi američkog predsjednika odvratila od traženja održivog rješenja za rat u Ukrajini.

Podjele unutar Europske unije

No izbjegavanje jasnog stava otvara pitanje vjerodostojnosti Europe kao zajednice koja se poziva na „međunarodni poredak temeljen na pravilima“. Koja su točno ta pravila?

Španjolski premijer Pedro Sánchez poručio je na društvenim mrežama da se može biti protiv „mrskog režima“ u Iranu, a istodobno protiv „neopravdane i opasne vojne intervencije izvan međunarodnog prava“. Madrid je u ponedjeljak odbio dopustiti korištenje svojih baza za napade na Iran.

Europska unija pritom djeluje nekoordinirano. Dok su ministri vanjskih poslova država članica izbjegli poziv na promjenu režima u Iranu, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je da je „vjerodostojna tranzicija u Iranu hitno potrebna“. Teško da je to primjer govorenja „jednim glasom“.

Nuklearni zaokret Francuske

U kontekstu globalnih napetosti – od Rusije i Kine do nepredvidivosti Washingtona – francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je promjenu francuske nuklearne doktrine i povećanje broja nuklearnih bojevih glava. „Naši su se konkurenti promijenili, kao i naši partneri“, poručio je.

Rusija raspolaže najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu, Kina ubrzano širi svoje kapacitete, a iako su SAD desetljećima pružale Europi nuklearni kišobran, promjene prioriteta u Washingtonu izazivaju nervozu. Švedska, Njemačka i Poljska obratile su se Francuskoj tražeći širu europsku zaštitu, uz onu koju već pruža NATO i Ujedinjeno Kraljevstvo kao jedina druga europska nuklearna sila.

Macron se tako nalazi u poziciji „rekao sam vam“, budući da godinama zagovara veću stratešku autonomiju Europe.

Povijest oblikuje prioritete

Unatoč ambicijama za jačom suradnjom u području sigurnosti i obrane, realnost pokazuje koliko su nacionalne povijesti i političke kulture presudne.

Njemačka, pod vodstvom kancelara Friedrich Merz, danas je najveći pojedinačni donator vojne pomoći Ukrajini, no i dalje pažljivo balansira zbog duboko ukorijenjene društvene suzdržanosti prema vojnom angažmanu.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni pak balansira između bliskog odnosa s Trumpom i skeptičnog javnog mnijenja kod kuće. Italija je 2022. bila jedina zapadnoeuropska država u kojoj je većina građana od početka bila protiv slanja oružja Ukrajini. I danas tek manjina podupire nastavak naoružavanja Kijeva.

Ad hoc koalicije umjesto jedinstva

Kako pokazuje aktualna kriza, Europa se sve češće oslanja na manje, ad hoc koalicije – bilo u zajedničkoj nabavi oružja ili u okviru tzv. „Koalicije voljnih“ za Ukrajinu, koju predvode London i Pariz. Te inicijative često uključuju i zemlje izvan kontinenta, poput Kanade, Južne Koreje i Japana.

U svijetu u kojem se snaga sve otvorenije nameće kao glavni politički argument, europska „obitelj“ savezništava širi se – ali istodobno raste i izazov međusobnog razumijevanja te stvarne sposobnosti zajedničkog djelovanja.

Ambicija Europe da govori jednim glasom u sve nestabilnijem globalnom okruženju sudara se s političkom stvarnošću različitih nacionalnih interesa, povijesnih iskustava i odnosa sa Sjedinjenim Državama.

Pitanje ostaje: može li Europa uistinu djelovati kao jedinstvena geopolitička sila – ili će i dalje reagirati fragmentirano, ovisno o okolnostima?”, zaključuje BBC u svojoj analizi.