U međunarodnoj ekspediciji na vrh Aconcagua (6.962 m), najviši vrh Južne Amerike i južne hemisfere, u kojoj je sudjelovalo 11-tero transplantiranih pacijenata iz više europskih zemalja, na ovu planinu popeli se ove godine Monika Gvardijan, pacijentica s transplantiranim plućima i pulmolog Feđa Džubur iz Klinike za plućne bolesti Jordanovac.

Dr. Džubur se popeo na sam vrh Aconcague, dok je Monika dosegnula impresivnih 5.100 metara nadmorske visine, odajući time zahvalnost donorima i njihovim obiteljima koji su njoj i ostalim sudionicima ekspedicije pružili šansu za novi život.

– Ideja o ovakvim zahtjevnim ekspedicijama nastala je prije 15 godina, kada je nakon što su mu u Klinici AKH u Beču transplantirana pluća, austrijski alpinist prvi postavio pitanje svom liječniku može li se ponovo time baviti.

Na to pitanje nije bilo nikakvog odgovora u literaturi. Do tada su transplantirani istrčavali polumaraton, a tada su njih dvojica krenuli osvajati vrhunce – Grossglockner, Mont Blanc, Kilimanjaro, Tupkal Atlas…., objasnio je Džubur na današnjem predstavljanju ovog iznimnog pothvata u KBC-u Zagreb.

Najstresniji trenutak

Aconcagua, dodao je, tehnički nije toliko zahtjevna, ali hipoksija i izrazito suhi zrak u Andama predstavljali su izazov. U ekspediciji je sudjelovalo ukupno 40 osoba, odnosno pet ustanova iz Beča, Kopenhagena, Zuericha, Graza i Zagreba, a jedan je transplantirani pacijent, Helmut Steigersdorfer iz Austrije, uspio osvojiti sami vrh od gotovo 7.000 metara nadmorske visine.

Priprema je trajala čak dvije godine, a zadnjih šest do osam tjedna bili su u hipoksijskom šatoru kod kuće, kako bi se pripremili za uvjete kakvi ih čekaju kod uspona. Imali su, kažu, i dosta sreće jer je uspješnost svih ekspedicija zbog vremenskih uvjeta tek 30-tak posto.

“Mi smo na sreću imali dobre vremenske uvjete, tako da smo uspjeli zapravo doći do vrha, a na dan kad smo se spustili u logor na 6.000 m, krenula je oluja i narednih sedam dana nije bilo uspona”, veli Džubur kojem je najstresniji bio odustanak transplantiranih jer bez njih ekspedicija ne bi imala smisla.

“Kad smo vidjeli Helmuta pri vrhu, bilo nam je psihički lakše”, otkriva.

Ekipa je imala kompletnu medicinsku opremu, od od respiratora, kisika, do lijekova i osiguranog helikopterskog prijevoza do visine od 6.000 metara, a prilikom uspona provodili su i znanstveno-istraživački dio, od plinske analize, laboratorijskih nalaza, uzimanja mikrobioma…

Do osobnog rekorda

Iako su transplantirani u nešto lošijoj tjelesnoj formi od prosjeka, s hipoksijom se nose lakše, jer su na nju navikli.

– Zapravo su svi bolesnici došli do nekog osobnog rekorda, a njihovi rezultati pokazuju da nema nekakvog limita za transplantirane ljude.

Nastavit ćemo s ekspedicijama, sljedeće godine na Grossglockner, a planova ima još. Time želimo podići svijest o transplantaciji, važnosti darivanja organa jer donor je pomogao iznijeti drugog bolesnika na vrh visok gotovo 7.000 metara 25 godina nakon transplantacije.

To pokazuje snagu današnje medicine i snagu volje pojedinca koji sve to može podnijeti, ustvrdio je dr. Džubur.

Zahvalna donoru i liječnicima

Monika Gvardijan ekspediciji se priključila deset godina nakon što su joj transplantirana pluća, a iznimno je zahvalna svom donoru i liječnicima iz transplantacijskog tima koji su joj omogućili kvalitetan život nakon duge bolesti i potpune nemoći.

– Prije 10 godina ja nisam mogla normalno hodati, normalno disati, a čak i male stvari su mi bile itekako teške. Danas živim kvalitetnim i aktivnim životom, a na tome sam zahvalna donorima, liječnicima i transplantacijskom programu koji mi je omogućio da danas dosegnem tako velike visine kao što je 5.100 metara na Aconcagui, istaknula je Gvardijan te poručila kako je izuzetno važno da sami pacijenti nakon transplantacije budu aktivni, jer time, neovisno o lijekovima, itekako doprinose kvalitetnom životu.

Najemotivnije joj je prilikom uspona, kaže, bilo odustajanje od daljnjeg uspona.

“Srce želi dalje, ali su vjetar i kašalj uzrokovali probleme, trebali su mi antibiotici i bilo je pametnije spustiti se nazad u bazni kamp”, ističe.

O ovome nisu ni sanjali

Najtežeg se dijela gotovo i ne sjeća jer je, veli, adrenalin bio poprilično visok, no uspon je bio težak, a posebno druga aklimatizacija na 5.000 metara nadmorske visine.

Kad je u Hrvatskoj pokrenut program transplantacije pluća prije 25 godina, liječnici su bili sretni da im se pacijenti mogu vratiti na radno mjesto, a nisu ni sanjali da će se uspinjati na nekoliko tisuća metara nadmorske visine, ustvrdio je Miroslav Samaržija, predstojnik Klinike za plućne bolesti Jordanovac.

– Danas smo razvojem transplantacijskog programa došli do toga da je petogodišnje preživljenje oko 70 posto, da ti ljudi imaju odličnu kondiciju, žive desetljećima i mogu obavljati sve aktivnosti.

Ova ekspedicija bila je i znanstveni poduhvat, potvrda ispravnosti cijelog puta transplantacije pluća, zaključio je Samaržija.

Posebna je zahvala danas upućena obiteljima donora bez kojih transplantacijski program kojim se Hrvatska ističe u EU ne bi bio moguć, a mnogi životi izgubljeni