Datum vjenčanja bio je već određen, vrijeme je curilo, a potraga za savršenom haljinom morala je započeti. Kao i većina budućih mladenki, mlada Osječanka prvo je pregledavala ponudu na internetu.

Oglasi za šivanje vjenčanica po mjeri činili su joj se primamljivima i, barem na papiru, financijski prihvatljivima.

Ipak, odlučila je obići nekoliko salona za prodaju i najam kako bi stekla jasniju sliku, a s nama je podijelila svoje osobno iskustvo koje pokazuje kako se u industriji vjenčanja, oslonjenoj na emocije i osjećaj hitnosti, granica između ponude i obveze često zamagljuje, a time nerijetko dolaze u pitanje i temeljna prava potrošača.

Skupo razgledavanje

U prvi salon došla je u pratnji kume, majke i prijateljice.

– Vjenčanice su bile zaista prekrasne, jedna ljepša od druge. Jedna mi je odmah zapela za oko i instinktivno sam krenula prema njoj da je pogledam i vidim cijenu, prisjeća se.

No, prije nego što je uspjela doći do haljine, prišle su joj dvije ljubazne djelatnice i ubrzo je saznala da razgledavanje vjenčanica nije besplatno – sat vremena boravka u salonu za tri osobe naplaćivalo se 20 eura, za četiri osobe 50 eura, a za svaku dodatnu osobu cijena je rasla.

– Ostala sam zatečena. Nikada nisam čula da se kod nas naplaćuje samo razgledavanje. Istina, u američkim filmovima to izgleda kao mali party sa šampanjcem i kolačićima, ali ovdje toga nije bilo, govori.

Unatoč iznenađenju, klimnula je glavom i pristala. Objašnjeno joj je i da je korištenje mobitela zabranjeno, osobito fotografiranje, jer su, kako su joj rekli, neke mušterije slikale haljine i potom ih davale izraditi kod krojačica. Sljedeće iznenađenje dočekalo ju je kada je upitala za cijenu vjenčanice koja joj se najviše svidjela.

– Umjesto cijene, pitali su me koliki mi je budžet. Rekla sam 1.100 do 1.200 eura, prepričava.

Nakon toga djelatnice su joj diskretno dale do znanja da je haljina koju je gledala iznad tog iznosa. Smjela ju je gledati, ali ne i isprobati. Tek nekoliko vjenčanica u salonu bilo je »u njezinu cjenovnom rangu«, no ni za jednu nije znala točnu cijenu.

– Na kraju sam ugledala jednu koja mi se stvarno svidjela. Isprobala sam je i odlučila kupiti. Majka mi je predložila da obiđemo još koji salon, ali nisam željela plaćati dodatnih 150 eura samo za razgledavanje, kaže.

Vjenčanicu je platila karticom, a preuzeta je dva dana kasnije, nakon manjih prilagodbi. Bila je zadovoljna izgledom i krojem, no tek kod kuće shvatila je da u kutiji nema ni deklaracije ni računa. Na pitanje osjeća li se prevarenom, iskreno odgovara da – ne.

– Dobila sam haljinu kakvu sam željela. Nisam razmišljala o tome jesam li mogla proći jeftinije, priznaje.

Kršenje zakona

No, prema riječima Tanje Popović Filipović, predsjednice Centra za edukaciju i informiranje potrošača, u ovom slučaju povrijeđeno je više zakonskih odredbi.

– Cijena mora biti jasno, vidljivo i nedvosmisleno istaknuta. Trgovac ne smije pitati potrošača koliki mu je budžet, niti formirati cijenu prema tome. To je cjenovna diskriminacija i strogo je zabranjena, ističe.

Dodaje kako je obvezno i isticanje podataka o proizvođaču i materijalima, kao i jasno istaknuti cjenik usluga, uključujući naplatu razgledavanja.

I iz Državnog inspektorata RH ističu da je, imajući u vidu nadležnost tržišne inspekcije, Zakonom o zaštiti potrošača propisano da trgovac mora jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti iznos maloprodajne cijene i cijene za jedinicu mjere proizvoda koju pruža.

»Trgovac se mora pridržavati istaknute maloprodajne cijene«, piše u odgovoru Inspektorata na naš upit.

Podsjećaju još da je i Zakonom o zaštiti potrošača propisano da je trgovac dužan uvjete prodaje istaknuti jasno, vidljivo i čitljivo.

Pozvali su i da im se dostavi informacija o konkretnom trgovcu kako bi mogli provesti nadzor. Mlada Osječanka, međutim, ne želi imenovati salon.

– Nisam htjela nikome nauditi. Samo sam željela upozoriti druge mladenke i njihove obitelji da budu oprezni. Kupnja vjenčanice trebala bi biti lijepo iskustvo, a ne izvor stresa, zaključuje.

Njezino loše iskustvo nije jedino, što smo uspjeli saznati prema brojnim raspravama na društvenim mrežama i forumima.

Više mladih žena nam je i potvrdilo ovakvu praksu salona za iznajmljivanje i prodaju vjenčanica, uz tvrdnju da se u mnogima dodatno naplaćuje ne samo razgledavanje, nego i isprobavanje haljina.

Nepoštene poslovne prakse

Na naš upit koje su nepravilnosti najčešće otkrivali inspektori tijekom nadzora salona za prodaju i iznajmljivanje vjenčanica, iz DIRH-a poručuju da se inspekcijski nadzori temeljem Zakona o zaštiti potrošača kontinuirano obavljaju u svim djelatnosti, neovisno o robi, odnosno proizvodima koji se nude i prodaju.

Najčešće nepravilnosti vezano uz povrede odredbi Zakona o zaštiti potrošača s kojima se susreću su neisticanje cijena, kao i obavijesti o načinu podnošenja pisanog prigovora i uvjeta prodaje te nepoštena poslovna praksa.