Piše: Vjekoslav Tvrdić

Ne volim levant.

Hladnoća i vlaga uvuku ti se u kosti, osobito dok satima čekaš da riba zagrize. Pa ipak, ponekad se čekanje ispod sivih oblaka isplati jer nakon nekoliko mirnih i sunčanih dana, ružno vrijeme donese dobar ulov.

Baš kao tad.

Tog jutra odlučio sam riskirati i izaći na more. Prva dnevna pobjeda bila je to što sam se uspio izvući iz kreveta, a da ne probudim ženu i malenoga, oboje tankog sna.

Dan je već obećavao.

Stigao sam na poziciju s južne strane Čiova oko sedam sati.

Levant je jačao, a oblaci su polako prekrivali nebo.

– Zima će ove sezone ipak pokazati zube –  pomislio sam.

I neka, bilo je pravo vrijeme da se dublji slojevi Jadrana makar malo ohlade.

Kad krajem godine zazebu prsti, ustajem rano i odlazim u potragu.

Sitna riba jela je kao blesava, teren je bio kamenit i obrastao, osam metara dubok.

Gađao sam prijelaz iz kamena prema travi.

Pri svakom trećem bacanju olovo i sistem zapinjali su i ostajali u moru. Bio sam svjestan rizika, ali kao i s drugim stvarima u životu, to je bila jedina šansa za pravi rezultat.

Konačno je potegnula, i to na veliki komad lignje.

Bilo je oko deset sati, vrhunac plime.

Povukla je snažno i odmah krenula prema dubini.

Pustio sam joj četiri-pet metara iluzije slobode.

Kad riba tako povuče, uvijek joj dam da dulje nosi mamac, jer se u pravilu radi o velikoj životinji s kojom treba pametno i oprezno – zaustaviti je onda kad se najmanje nada.

Dao sam joj naglu kontru.

Odmah sam znao da teži preko kilograma.

Prvo sam pomislio da se radi o velikoj komarči, zbog načina na koji se opirala, ali kako sam je približavao obali, shvatio sam da se ipak radi o drugoj borbenoj ribi.

Teren je bio iznimno težak, hridinast.

U radijusu od šest metara oko mene dubina je bila jedva četrdesetak centimetara, i to prošarana stijenama, što je korištenje špurtila, ali i nasukavanje ulova činilo iznimno teškim. Osjećao sam se kao da sam okružen stotinama malih žileta koji samo čekaju moju grešku.

Dovukao sam ribu na desetak metara od sebe, gdje more još nije bilo toliko plitko, i ugledao najvećeg šarga kojeg sam ikada vidio u divljini.

Znao sam da ga moram dobro izmoriti ako želim ikakvu šansu.

Iako mu je udica probila mekši dio čeljusti, pokazao se kao iznimno uporan i žestok borac. Nekoliko puta sam ga dovukao blizu, ali uvijek bi mi se izmigoljio prije nego što bih ga uspio zgrabiti rukom.

Onda mi se posrećilo.

Tako nemiran, zapleo se o osnovni najlon.

Peraje su mu se omotale i postalo mu je teško pobjeći u kritičnom trenutku.

Prvom prilikom, ščepao sam ga za glavu i izvukao na suho.

Ostao sam na moru još kratko, a onda se zaputio kući.

 – Tata, di je njama? – dočekalo me pitanje najstrožeg kućnog kritičara, nižeg od metra, kojem je riba najdraža hrana.

Kad sam mu je pokazao, nasmijao se od uha do uha.

Zajedno smo je izvagali. Imala je 1,6 kilograma.

Gledao sam ga kako je opčinjeno promatra, i znao sam da neke stvari vrijedi izvući iz mora samo zato da bi ih se moglo predati dalje.