Dok se hrvatska kinematografija posljednjih godina sve sigurnije kreće europskim festivalima, istodobno se ponovno uspostavlja i odnos s publikom. Ipak, u toj obnovi kino-navika djeca često ostaju na margini, prepuštena uvoznim animiranim naslovima. Zato je važno i bitno da 19. veljače u hrvatska kina dolazi jedan itekako poseban naslov – »Glavonja«. Riječ je o čudesnoj i duhovitoj filmskoj avanturi za djecu u režiji Marine Andree Škop i Vande Raýmanove. Kroz uzbudljivu priču »Glavonja« na djeci blizak način progovara o inkluziji, prihvaćanju različitosti, zajedništvu i prijateljstvu. U tom se smislu pojavljuje kao važna iznimka, domaći igrani film koji djecu ne podcjenjuje, nego ih stavlja u središte priče i filmskog svijeta.

»Glavonja« prati desetogodišnju Alisu i njezina starijeg brata Milana, dječaka koji zbog svoje neurorazličitosti svijet doživljava drukčije od ostalih. Kad im roditelji tajanstveno nestanu, Alisa se, zajedno s Milanom i trojicom dječaka detektiva, upušta u potragu koja se brzo pretvara u nadrealnu pustolovinu. Detektivski okvir ovdje nije slučajan izbor, nego svjesna odluka autorica da ozbiljne teme uvedu kroz igru, humor i napetost.

– Vandu i mene odmah je privukao okvir dječje detektivske avanture, jer je to žanr koji djecu prirodno povuče i drži ih u priči, a istovremeno im daje prostora da budu aktivni sudionici; da razmišljaju i sami donose zaključke. Detektivska priča nam je bila važna i zato što u njoj djeca moraju postati ekipa. Danas, kad klinci sve više vremena provode sami pred ekranima, htjele smo ispričati priču u kojoj se prijateljstvo ne podrazumijeva, nego se gradi kroz zajednički cilj, nesporazume, smijeh i hrabrost. I zato je taj žanr bio idealan; zabavan je i uzbudljiv, a u isto vrijeme nam je omogućio da kroz akciju i humor otvorimo i emotivnije, osjetljivije teme, bez moraliziranja, dočarava Andree Škop.

SAVRŠEN OKVIR

Važno je redateljicama bilo i da neurorazličitost u filmu ne prikažu kao etiketu ni tema koja visi iznad svega, nego dio života jedne obitelji i dio odnosa između djece. Detektivska avantura činila im se kao savršen okvir, onaj koji drži ritam i napetost, a istovremeno stvara situacije u kojima se likovi otvaraju, griješe, uče i povezuju. Milanova perspektiva, često zanemarena ili krivo shvaćena u svijetu odraslih, pokazuje se ključnom za rješavanje misterija. Upravo takav pristup autoricama je bio presudan.

– Djeca najbolje razumiju ozbiljne stvari kad ih ne serviraš kao »lekciju«, nego kad ih dožive kroz priču. Igra, humor i misterij su za njih prirodan jezik. Humor smo gradile na situacijama i na pretjerano ozbiljnom svijetu odraslih, a srce filma su djeca i njihova sposobnost da prihvate različitost, da se povežu i postanu ekipa. Na kraju, ako film uspije prvo zabaviti, a onda tek »usput« otvoriti prostor za empatiju i razgovor, onda smo napravile ono što smo htjele, kazala je Andree Škop.

Osim suradnje hrvatske redateljice Marine Andree Škop i slovačke Vande Raýmanove na redateljskom stolcu, i ostatak »Glavonje« nastajao je kao prava mala europska slagalica; uz hrvatski PomPom Film, u koprodukciju su se uključile produkcijske kuće iz Slovačke, Slovenije, Latvije i Srbije, a pridružile su im se i Slovačka televizija i radio te Radiotelevizija Slovenija. Ta razgranata mreža suradnje nije tek proizvod financijske nužnosti, nego način rada koji je od samog početka oblikovao identitet filma.

Kako objašnjava Andree Škop, »Glavonja« je od starta imao ambiciju biti europski u najboljem smislu riječi, i tematski i tonom. Film koji spaja igrano i animaciju, stilizaciju i emociju, tražio je širi krug znanja i iskustva nego što ih može ponuditi jedna kinematografija. Koprodukcija se tako razvijala organski, kroz dugogodišnje suradnje i nova prepoznavanja, od Slovačke, gdje su se Andree Škop i Raýmanová našle kao većinski partneri, do Latvije, koja se uključila nakon predstavljanja projekta na Cinekid Junior Co-Production Marketu, prepoznavši njegov društveni, ali i snažno žanrovski potencijal. Slovenija se priključila kroz Senca Studio, a This&That Productions iz Srbije s partnerima su se priključili kao logičan nastavak dugogodišnje suradnje, i to vrlo konkretno kroz razvoj produkcijske strategije i važne postprodukcijske doprinose.

– Koprodukcija nije bila samo financijski model, nego način rada. Svaka zemlja je donijela nešto svoje, i baš zbog toga je film postao bogatiji, precizniji i hrabriji nego što bi bio da smo ga radile same, istaknula je Andree Škop.

NAJVEĆI IZAZOV

Najveći je izazov suradnje između više zemalja, kako govori Andree Škop, bio kreativan proces. Dok se u današnje vrijeme organizacijski aspekt filma lako i brzo može riješiti online, stvaralački proces puno je zahtjevniji jer traži osoban odnos.

– Ne možeš s nekim graditi film samo preko mailova i zoomova, a da se ne upoznate, ne osjetiš način razmišljanja i energiju. Baš mi je zato rad na glazbi ostao kao jedno posebno, lijepo iskustvo. Koproducentice iz Latvije predložile su da bi bilo sjajno da glazbu povjerimo ženi, jer u filmskoj industriji još uvijek dominiraju muški skladatelji, a žena je premalo. Uz to su predložile i debitanticu, kompozitoricu Livu Blumu, koja je jako aktivna u kazalištu i radi za orkestre. Hrabro smo ušle u taj proces i gotovo deset mjeseci na dnevnoj bazi razmjenjivale prijedloge i korekcije, jer je Liva skladala teme paralelno s našom montažom. Liva je fantastično vodila više od dvadeset glazbenika i snimili smo soundtrack u koji sam se potpuno zaljubila, dočarava Andree Škop, ističući svim gledateljima filma da posebno obrate pažnju na glazbu i emociju koju ona nosi.

Glazba je samo jedna od stavki kojim se svijet »Glavonje« pokušava dočarati kao prostor na rubu stvarnog i pomaknutog. Prepoznatljiv, ali stiliziran; dovoljno »otkačen« da potakne maštu, ali emocionalno čvrsto usidren u dječjoj stvarnosti. Taj balans realizma i stilizacije gradio se kroz glazbu, boje, oblike, scenografiju i zvuk, ali i kroz jasnu podjelu svjetova, dok su odrasli likovi često pomalo hiperbolični, dječji ostaju »na zemlji«, emotivno precizni i iskreni. Ograničenja budžeta, priznaje Andree Škop, natjerala su ekipu na dodatnu kreativnost, pa su neke prvotne ideje, poput rada s maketama i minijaturama, prevedene u druga, izvedivija filmska rješenja. Rezultat je vizualno koherentan svijet u kojem nijedna odluka nije tu samo zato što je »fora«.

Veliku ulogu u tome imao je scenograf Stefano Katunar, koji se projektu pridružio još u fazi razvoja. Već tada je razradio likovni koncept filma, a s redateljicama je snimio i teaser kao svojevrsni dokaz koncepta. Suradnja je bila intenzivna, ali temeljena na povjerenju, autorice su bile uključene u sve vizualne odluke, no istodobno su Katunaru dale slobodu da razvije vlastiti potpis, uz podršku velikog scenografskog odjela koji je svijet »Glavonje« izgradio do najsitnijih detalja.

– Jako smo se »petljale«, ali na onaj dobar način. Nama je vizual uvijek dio priče, a ne dekoracija, pa smo od početka bile uključene u dogovore oko boja, prostora i detalja. Ali istovremeno, kad imaš pravog suradnika, znaš i kada treba stati i pustiti ga da radi. A Stefano Katunar je upravo takav, kazala je Andree Škop.

ODNOS S DJECOM

Na setu je, međutim, najvažnije bilo ono što se ne može pomno i detaljno dizajnirati – odnos s djecom. Iako mlada glumačka ekipa nosi cijeli film, proces snimanja bio je daleko od kaotičnog. Pripreme su započele mjesecima ranije, kroz probe i radionice s dramskom pedagoginjom Tenom Tadić, kako bi djeca na set došla kao već formirana mala ekipa. Takav pristup omogućio je opuštenost i spontanost pred kamerom, ali i preciznost u zahtjevnim scenama.

– Na snimanju je zato bilo puno smijeha, energije i spontanosti, i to je ono najljepše. Djeca su u film unijela živost koju ne možeš »režirati« na silu, možeš je samo stvoriti uvjete da se dogodi. I baš zato je bilo uzbudljivo, jer kad klinci kliknu međusobno, film odjednom prodiše, opisuje Andree Škop.

Redateljici Marini Andree Škop ovo nije prvi set na kojemu glumačku ekipu čine djeca. Slično je bilo i na snimanju dječjeg filma »Moj dida je pao s Marsa«.

– Proces rada na »Glavonji« je bio drugačiji, ali ne zato što mi je »Moj dida je pao s Marsa« bio »jednostavniji«. Dapače, i »Moj dida je pao s Marsa« bio je dosta kompleksan projekt jer smo kombinirali puno igranog i animacije. I taj film sam korežirala, ovaj put s Draženom Žarkovićem, kolegom od kojeg sam beskrajno puno naučila. Upravo zato mi je iskustvo s »Dide« bilo velika priprema za »Glavonju«, objašnjava Andree Škop, dodajući kako se ovoga puta još više vremena uložilo u pripreme i probe prije snimanja te organiziranja cijeloga seta oko djece. Na taj su se način djeca fokusirala na priču i odnose, a redateljice na nijanse i ritam.

U širem kontekstu, »Glavonja« se pojavljuje u trenutku koji je za hrvatski film posebno zanimljiv. Posljednjih godina domaća kinematografija bilježi istodobno međunarodne uspjehe i povratak publike u kina. Redateljica u tome vidi znak stvaranja novih standarda i kontinuiteta, a ne prolaznog vala. Hrvatski film, kaže, više nije ‘mali’ igrač, nego ravnopravan sudionik europskog razgovora.

– Mislim da se trenutno stvarno vidi jedan uzlet hrvatskog filma, i to na dvije razine koje se rijetko poklope u isto vrijeme. S jedne strane, imamo autorske filmove koji su relevantni i nagrađivani vani, a s druge strane, publika se sve više vraća u kina i spremna je masovno gledati domaći film.

U tom razgovoru i »Glavonja« zauzima važno mjesto. Kao čudesna obiteljska krimi-komedija, kako je sama autorica opisuje, film se ne nameće porukom, nego je gradi kroz odnose, humor i zajedništvo. I možda je upravo u tome njegova najveća snaga: u svijetu u kojem su djeca često prepuštena ekranima i pojedinačnim iskustvima, »Glavonja« ih podsjeća da je tim, sa svim svojim razlikama, ponekad najveća supermoć.

TALENTIRANI MLADI GLUMCI

Talentiranu skupinu iznimno mladih glumaca predvode Marta Mihanović u ulozi Alise, Maks Kleončić u ulozi Milana te Mark Spiridonović, Martin Pišlar i Andrija Lamot u ulogama malih detektiva. Uloge odraslih likova tumače slovenski glumci Ajda Smrekar i Matej Puc, hrvatski glumci Judita Franković Brdar, Borko Perić, Snježana Sinovčić, Dražen Čuček, Slavko Sobin i Željko Duvnjak te slovački glumci Csongor Cassai i Gabriela Dzuríková.

EMOCIONALNA PREKRETNICA

Marini Andree Škop jedan je trenutak sa snimanja ostao posebno urezan u pamćenje, scena u kojoj Alisa puca pod pritiskom, a Milan je zagrli. Za Andree Škop je ta scena i jedna od ključnih emocionalnih prekretnica u filmu.

– Dok smo snimali tu scenu, dogodilo se nešto što ne možeš isplanirati. U kontraplanu sam vidjela iskrene suze u očima trojice dječaka detektiva. Taj odnos ih je stvarno rasplakao. I to mi je bio onaj rijedak, dragocjeni trenutak kad shvatiš da scena nije samo ‘odglumljena’, nego da su se i oni kao djeca stvarno povezali s onim što se događa.

INSTITUCIONALNA PODRŠKA

Uz film dolazi i snažna institucionalna podrška. »Glavonja« u kina stiže s preporukama Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Pravobraniteljice za djecu i Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, kao i s bogatim metodičkim priručnikom namijenjenim radu s djecom u školama. No, kako naglašava Andree Škop, važnija od same preporuke jest mogućnost nastavka razgovora. Uz film će biti objavljene i smjernice za razgovor o neurorazličitosti, pripremljene u suradnji s edukatoricama iz udruge ASK, a uz pretpremijeru planirana je i javna panel-rasprava. Film tako ne završava izlaskom iz kina, nego se nastavlja u dijalogu.