RIJEKA Blago onom tko te ima, mogu pjevati brojne Hrvatice i Hrvati nakon još jedne sjajne izvedbe hrvatskih rukometaša, koji su se nakon svjetskog srebra kod kuće vratili s europskom broncom potvrđujući ugodni epitet »male zemlje za velike uspjehe«. Po rimskoj »Vox populi, vox Dei«, hrvatski puk spontano je reagirao na ostvarenja momaka od kojih se po dobrom običaju mnogo očekivalo, ali su isto tako bili ispraćeni s uvijek dužnom dozom hrvatske skepse. Budući da svijet voli pobjednike, hrvatski dečki ponosno su došli u Lijepu našu s europskom medaljom oko vrata slavljeni od metropole pa diljem Hrvatske kao nacionalni ponos.

– Bez obzira koliko god bilo nezahvalno govoriti o nama samima, bez dvojbe mogu reći: Svaka nam čast na uspjehu – kaže riječka zvijezda bundesligaša Kiela, Veron Načinović. – U svemu ostvarenom se pritom ne može reći da smo imali sreće i sličnih stvari, da smo bili pogurani nekim popratnim okolnostima. Itekako smo zaslužili pobjedu u utakmici za brončanu medalju, bili smo stvarno dobra ekipa.

Navijači su nabijeni emocijama čekali raspet uzbudljive filmske priče, koju ni izvođači ne pričaju bez emocija. Ista je stvar s dramatičnim sportskim zapletima dok promatrači bez daha očekuju hoće li ih njihovi ljubimci rasplesti ili će to prije njih učiniti suparnička ekipa.

– Kada govorimo o emocijama, posljednjih petnaestak minuta susreta s Islandom nazvao bih sportskim zemljotresom. Vodili smo sa šest golova razlike, a onda su se Islanđani vraćali te nam je bilo teško utakmicu privesti kraju. Ali kada je odjeknuo posljednji zvuk sirene, bili smo itekako sretni s onime što smo napravili na EP-u. Jednostavno rečeno, sve su emocije izgorjele.

Motivacija

Prognozeri sportskih utakmica asociraju na burzovne mešetare dok špekuliraju o njihovim ishodima. U ovom slučaju, kada je riječ o posljednjem hrvatskom koraku do europske bronce, na vagu su stavljani izgledi jedne i druge momčadi, stručnjaci su im u prilog dodavali kvalitetu, ali i fizičko i mentalno pražnjenje, koje im nakon poraza u polufinalu nisu nimalo išli u prilog. Ispada da je izvjesna bila samo neizvjesnost.

– Utakmica za treće mjesto na ovako velikom turniru uvijek je škakljiva. Nikada do sada nisam igrao ovakve utakmice, ali sam nakon polufinala vjerovao da je Island bio u sličnom stanju kao i mi. U tom smo duelu, smatram, mi pokazali veću želju za uspjehom. Uspjeli smo skupiti glave. Iako igraš za veliku stvar, možda glupo zvuči, ali teško je motivirati se nakon poraza u polufinalu. Ali mi smo se motivirali, shvaćajući da možemo napraviti veliku stvar za nas same, ali i za Hrvatsku.

I u slučaju slavne riječke sportske obitelji Načinović dokazuje se da život piše romane. Otac Alvaro, nekadašnji olimpijski pobjednik, nije prije više od tri desetljeća kod osvajanja svjetskog srebra na Islandu mogao ni sanjati da će jednoga dana baš Islanđanin voditi njegovog sina. Dagur Sigurdsson je pak u godinu dana vodio Hrvatsku do svjetskog srebra i europske bronce. Ispao je dobar alkemičar, mijenjao je ekipu, zna to i Veron, rezultat mu je dao za pravo.

– Sigurdsson je čovjek koji ima neku svoju viziju. Hrabar je u svojim potezima i to se na kraju ispostavilo dobrim. Od početka svojeg mandata radio je puno promjena i promijenio je dosta toga, ali je na kraju dolazio do uspjeha, a to je ono što se piše.

I Veron je bio na toj vjetrometini modernog rukometa tijekom ovog EP-a, no na kraju se našao u udarnoj postavi i itekako je opravdao trenerovo povjerenje.

Uvijek konkurentni

– U modernom rukometu se puno vrti postave, igrači igraju i ne igraju, odnosno igraju puno ili malo. Ali u reprezentaciji svi imamo jedan cilj, ovdje smo da pomognemo koliko god možemo jer se nakon toga opet vraćamo našim klubovima u kojima praktički igramo cijele godine. Kada je riječ o neigranju, ne treba biti previše ljutnje, stvarno je i nije bilo jer svatko tko je dobio šansu dao je sto posto od sebe. Ljutnja je stoga potpuno apstraktan pojam, kod nas je samo veselje i radost zbog medalje.

Hrvatska reprezentacija je u godinu dana dvjema medaljama obogatila ionako bogatu riznicu hrvatskog rukometa, svjetskom srebru dodala je europsku broncu.

– Iskreno rečeno, nisam se tome nadao prije neke dvije godine, sve nakon onog relativno dužeg perioda bez medalje. Ali sada smo pokazali da smo uvijek konkurentni, da borbenošću i željom stalno možemo biti u utrci za medalje.

Veron je još kao klinac mnogo obećavao, isto kao i njegovi sugrađani i prijatelji u reprezentaciji, Dino Slavić, Tin Lučin i Filip Glavaš.

– Nadao sam se uspjesima, to mi je bila želja. Činjenica da u reprezentaciji imamo toliko kvalitetnih igrača iz Rijeke stvarno je čast i ponos za naš grad. Ima tu još igrača koji igraju na visokoj razini, uglavnom, ne znam tko ima više igrača u reprezentaciji od Rijeke.

Rezultati na protekla dva velika turnira su cjepanice bačene u vatru, razbuktale su oganj novih ambicija.

– Imam 25 godina, mislim da imamo dobru generaciju, volio bih da nam se za koju godinu pridruže neki mlađi igrači. Naravno, očekivanja su u Hrvatskoj uvijek velika, ali mislim da nam to ne treba stvarati negativan nego pozitivan pritisak. Nadajmo se da ćemo našim navijačima donijeti još puno radosti – zaključio je Načinović.