Već nekoliko godina na Pepelnicu svim mojim zvončarima i članovima Zametskih maškara objasnim da je to bila moja zadnja sezona. Dobro sam već zašao u osmo desetljeće života, nekako bi bilo logično da završim karijeru. Najstariji do mene ima deset godina manje. Ali, kad se počne približavati »peto godišnje doba«, na onim našim sastancima utorkom, u meni se počinje javljati želja za nastavkom koja je toliko jaka da je smiriti mogu jedino zvonci oko pasa. Tako je bilo i ove godine, s moje 72 godine života.

Istinski mladolik, izgledom nalik generacijama rođenim krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, svoju nam je »zvončarsku ovisnost« s mnogo emocija, kroz nekoliko sati razgovora približio Ivo Macinić, najstariji ne samo zametski zvončar, nego i općenito – najstariji aktivni zvončar u Hrvatskoj. Onaj koji odradi čitavu »sezonu«, ne samo neki pojedinačni nastup, onaj koji pohaja i zvoni kao i svih ostalih stotinjak zametskih zvončara. Moguće da je najstariji u Europi i na svijetu, ali to nismo mogli provjeriti. Stoga sve koji čitaju ovaj tekst u svoj širini našeg kontinenta ili čitave kugle zemaljske, a znaju li možda starijeg od Macinića koji sudjeluje u cjelokupnim karnevalskim zbivanjima, pozivamo da nam se jave.

PRVA SJEĆANJA

– Iako djeluje da sam jedini u ovoj dobi aktivan, nije baš tako jer sam za samo dva mjeseca pretekao najstarijeg člana Grobničkih dondolaša. Biti dijelom karnevalskih događanja je velika strast, a u mojem slučaju mogu tvrditi da sam njome obuzet već skoro punih sedamdeset godina. Prva sjećanja, koja mi je prenijela mama, sežu u moju vrtićku dob, ma nisam imao ni pet godina. Bila je tada manifestacija »cvjetni korzo«, mi djeca smo se maškarali i prolazili u kolonama. Mama mi je od stare odjeće napravila masku i to je bilo toliko snažno iskustvo da nikad nije prestalo, sjeća se Macinć koji je tada, u najmlađoj dobi, bio stanovnik Podmurvica, da bi u tom riječkom kvartu krenuo i u osnovnu školu.

Foto Marko Gracin

Put njegovih roditelja čije je krajnje odredište bila Rijeka je također jako zanimljiv. Tata mu je, što se naslućuje i po prezimenu, iz okolice Karojbe, ali ga je poslovni i životni put pedesetih godina prošlog stoljeća odnio na – Pelješac. U Janjini je sreo ljubav svog života, tako da je mali Ivo rođen 1954. godine u Dubrovniku.

– Najbliže rodilište, iako osim prvih nekoliko dana po rođenju nikad nisam živio u Dubrovniku. S tri godine dolazim u Rijeku, a nakon prvih desetak godina na Podmurvicama, selim na Blažićevo gdje sam proveo čitav život. Tata je kupio veći komad zemlje na kojoj je krenuo, polako kako se to tada radilo, graditi kuću. Sjećam se da je od Podmurvica dalje išla neasfaltirana cesta, da je Blažićevo za ondašnje pojmove bilo – jako daleko. Ali bilo je lijepo. Završio sam osnovnu školu Pehlin, a nakon srednje stekao sam diplomu autolakirera. Što na koncu, kad sve zbrojim i oduzmem, nisam nikad radio. Nakon srednje išao sam u vojsku, a svega nekoliko dana nakon što sam se »skinuo« iz JNA uniforme, dobivam posao u »3. maju«. I to kao – pismoslikar. Bio je to lijep posao, uz pomoć šablona upisivao sam sve što je trebalo upisati, ili ucrtati, na brodu. Opet, koliko god to bio dobar posao, tada se u »3. maju« puno radilo s azbestom tako da koliko god u brodogradilištu radio samo pet godina, kao trajna »uspomena« ostala mi je azbestoza, sjeća se svojih radnih početaka Ivo.

ZANIMLJIVA INICIJATIVA

Oni maškarani počeci se nastavljaju u okrilju Pehinarskih feštara. Uostalom, Blažićevo i jest dio današnjeg MO-a Pehlin, a Feštari su jedna od starijih i jako zapaženih skupina kvarnerskih karnevalista. Ističu se jako privlačnim odorama i svojim posebnim stilom.

– Ne mogu reći da nisam uživao, bile su to osamdesete godine, kad se pokrenuo i danas znameniti Riječki karneval. Sve je krenulo s jednom, i ne baš brojnom povorkom. Iako sam grad Rijeka nije bio dio karnevalskih zbivanja, karakteristika je to svih ostalih naselja i krajeva oko Rijeke, ali nje same ne. Riječki karneval je bila zanimljiva inicijativa da svi koji se maškaraju i sve vrijeme »petog godišnjeg doba« idu po stoljećima prije zacrtanim rutama i planovima svog užeg zavičaja, na samom kraju karnevala dođu pokazati svoje maske i kreacije i na Korzo, ističe Macinić.

Foto Marko Gracin

I ne samo što je želja grada u kojem se tada, krajem osamdesetih godina, snažno budila svijest o potrebi povezivanja s »prigradom« koji je sačuvao autohtonost običaja, što sa samom Rijekom, s obzirom da je praktično promijenila skoro cjelokupno stanovništvo nakon 1945. godine, baš i nije bio slučaj. No, s obzirom na ono u što je vrlo brzo prerastao Riječki karneval, očigledno da je bila jako velika potreba i želja stanovništva Rijeke da se sve zajedno poveže u jedan kolosalni, kontinentalno prepoznatljiv karnevalski događaj.

S druge strane grada, na njegovom zapadu, sličan se proces krajem sedamdesetih godina događa i na Zametu. Iako formalno, »službeno« jedan od gradskih kvartova, u jednom dijelu svog razvoja i samostalna općina, Zamet je itekako ponosan na svoju samobitnost, na svoje običaje. Na inicijativu legendarnog Zamećanina Đure Zavidića, koju odmah prihvaća krug njegovih istomišljenika, osnivaju se – Zametski zvončari.

– Đuro je bio i ostao jedan od mojih najboljih prijatelja i uzora u organizaciji karnevalskih događanja, a moja je želja uvijek bila postati zvončarom. Halubajci imaju rigorozna pravila prema kojima ja nisam mogao ući u taj krug, dok su Zamećani prije svega gledali kvalitetu osobe, privrženost tradiciji maškara, odanost zajednici i spremnost na humanitarni rad, na jedno općenito pomaganje ljudima. Istina, godine mog približavanja Zametskim zvončarima bile su i – ratne godine. Koje sam ja, kao istinski domoljub, proveo u ratu. Od jeseni 1991. do konca Oluje 1995. godine dominantno kao pripadnik 128. brigade. Ipak, negdje sredinom rata, kad bismo dolazili na dopust doma, i službeno sam, 1993. godine, postao ponosni zametski zvončar, s nemalo žara u očima pripovijeda nam Macinić.

Foto Marko Gracin

ZVONČARSKI MUZEJ

A pripovijeda nam u jednom istinski nestvarnom ambijentu. Da, riječ je o njegovoj kući, prizemlju obiteljske kuće, predjelu kojem svi koji je posjeduju tepaju – moja konoba! Na pitanje upućeno Maciniću hoćemo li se naći u legendarnoj zametskoj oštariji Žamarić, Macinić je ponosno odgovorio – svaka čast Žamariću, i ja ga jako volim, ali naći ćemo se u – mojoj konobi! A kad smo u nju ušli, shvatili smo da je riječ o jednom nadasve posebnom, ma apsolutno nestvarnom prostoru i svijetu za sebe. Nije to samo konoba u kojoj svaki vlasnik ima najbolje vino na svijetu, to je istinski, fantastični muzej s tisućama i tisućama izložaka. Tematski ga se može, uvjetno rečeno jer i te se cjeline pretapaju jedna u drugu, podijeliti na desetak zasebnih zbirki. Ali istini bi ipak bilo najbliže da ustvrdite – kud vam god oko krene, neki posebni mini postav. Pa tako i primjerice ručnih satova, mobilnih telefona, fotografskih aparata, starih alata, fotografija od kojih su mnoge tematske i povezane s maškaranim događanjima, ma sate i sate možete provesti u tom jedinstvenom muzeju, a da uopće ne osjetite protok vremena.

Foto Marko Gracin

– Nema za mene bezvrijedne stvari. Svaku treba dobro promotriti i definirati je kako bi eventualno pronašla mjesto u mojem muzeju. Mnogi me ljudi pozivaju da posjetim neku od starih kuća kojima, primjerice, nakon promjene vlasnika, slijedi temeljito čišćenje sadržaja. Eto, ovih dana idem prema Istri u okolicu Lupoglava gdje je pred prodajom jedna starina u kojoj je bila i kovačija. Veselim se tom posjetu, uvjeren sam da se neću vratiti praznih ruku. Naše je današnje vrijeme takvo da s jedne strane imamo potrebu stalno gomilati stvari, a još ih lakše bacamo. Nije to dobro, ni s jedne, ni s druge strane. Ne treba gomilati, stvari treba čuvati, posebno one vrijedne. Sve što nam danas možda izgleda obično, kroz neko vrijeme može postati rijetko i vrijedno, zaključuje jednu od svojih brojnih zanimljivih misli Macinić.

Ono što smo isticali kao važnu odrednicu – osobnost čovjeka koji kani postati zametskim zvončarom, spremnost na pomoć drugima jako je važna definicija njihovog rada. Djeluju na velikom broju smjerova, od humanitarnog pomaganja putem organiziranja posebnih akcija, do širenja jedne specifične autohtone kulture. I ne manje važno, nego jako, jako važno – tu je i širenje pozitivnih vibracija i naprosto jednog posebnog veselja, što nema cijene.

– Oduvijek smo u našem djelovanju imali misije koje se sastoje i od niza posjeta važnim društvenim institucijama. Prije svega je tu riječ o školama jer rado smo viđeni gosti u Srdočima, na Kantridi, i dakako u zametskoj osnovnoj školi. S druge strane, tu su i domovi za starije osobe, a nikad mi neće pasti u zaborav osjećaj koji sam imao prigodom posjeta Centru za rehabilitaciju Brašćine. Koja je to ljubav bila kad smo se spojili s njihovim polaznicima, sretan je Macinić.

BEZ POTEŠKOĆA

Ovogodišnji karneval je među najkraćima. Sve je nekako ubrzano. Vikendi prolaze kao na tekućoj vrpci. Iako je tek počeo, na nedavnu Antonju, bliži mu se kraj. Je li to i oproštaj Ive Macinića od zametske zvončarske družbe?

Foto Marko Gracin

– Ponajprije, odradimo mi to što je pred nama. Nemojte nam oduzimati zadovoljstvo svakog karnevalskog dana. Pred nama je i Zvončarska smotra u Matuljima što je meni osobno najdraži dio svakog karnevala. Pa Korzo, naši posjeti školama, sve je to pred nama, koliko da je karneval ove godine kratak. A što se tiče mojih zvonci… Gledajte, nosim ih i s njima zvonim bez ikakvih fizičkih poteškoća. S druge, emocionalne strane, ona mi donose veselje – najvećih razmjera. I zato odlučio sam da se više neću opraštati nakon Pepelnice kao što sam to nekoliko puta napravio. Zvonit ću dok me noge drže, dok mi je glava bistra, dok me volja ne napusti i dok me moji Zametski zvončari žele u svojim redovima. Kad će biti moje zadnje? Ma kada bude, pustimo život da ide svojim putem, svake zime i onim koji odrede glavni ljudi Zametskih zvončara i naših maškara, zaključio je i više nego ugodan razgovor Ive Macinić. Prema našim saznanjima najstariji zvončar u Hrvatskoj. Najmanje u Hrvatskoj, jer teško da i svijet ima puno takvih.

BROJNA PUTOVANJA

Zahvaljujući Zametskim zvončarima, jako sam mnogo putovao. Zadnje putovanje bilo je u crnogorsku Budvu, nekoliko smo puta bili u Makedoniji, nastupali smo u Srbiji i Austriji, sudjelovali smo na sajmu turizma u Münchenu iz kojeg smo tada direktno otišli u Milano, a zahvaljujući toj mojoj velikoj strasti, ostvarila mi se želja za let avionom: iz Trsta na Sardiniju. Nastupali smo u mjestu Fonni koje se nalazi na tisuću metara nadmorske visine, a bilo je to, po prijemu koji su nam priredili i organizaciji koja je sve to pratila, ujedno i jedno od najljepših naših gostovanja ikad. Sjećam se i svog nastupa pred velikim brojem direktora turističkih zajednica zemalja iz čitave Europe koji su svoj skup imali u Rijeci. Ma sva je sila naših nastupa kroz sve ove godine bila organizirana i izvan samog karnevalskog razdoblja. Osim što smo valjda jedini gradski zvončari na svijetu, u ovih šezdesetak godina postojanja Zametski zvončari su postali i pravi hrvatski brend, jako rado viđen na međunarodnoj sceni, objašnjava nam Macinić.

IZ PIK-a U MIROVINU

Većinu radnog vijeka proveo sam u PIK-u. Punih 35 godina – iz njega sam 2012. otišao u mirovinu. Moram istaknuti da sam svih tih godina radio noću, ali ne kao velik dio kolega pekara u pogonima PIK-a, nego na cesti. Bio sam naime vozač koji je razvozio proizvode na raznim linijama, tako da uvijek noć i cesta. Ljeti i zimi, u gužvama, po snijegu i ledu, da o buri kad sam vozio na otoke i ne govorim. Nastavio sam raditi i u mirovini, bio sam položio i za vozača autobusa. PIK je osamdesetih godina prošlog stoljeća bio sjajna tvrtka. Vozio sam manji kamion, kruh i mliječne prerađevine širom regije, na otoke, plaće su bile jako dobre. Sve je funkcioniralo do dolaska velikih trgovačkih centara, nakon čega je počeo pad PIK-a, sjeća se Macinić.

Krizi PIK-a kumovali su dolasci velikih prehrambenih trgovačkih centara i njihov uvozni, polugotovi, smrznuti kruh. Bez obzira na upitnu kvalitetu tih proizvoda, PIK-ovi pekarski proizvodi bili su kud i kamo kvalitetniji, ali i nešto skuplji, tako da su padu presudile cijene.

– Imali smo i radničke dionice, stalno im je rasla vrijednost, da bi se, tamo negdje pri kraju mog radnog staža, srozale skoro do bezvrijednosti. PIK koji je nekad hranio Rijeku, u koji su dolazili šleperi i šleperi brašna, pa mi vozači koji smo kretali odmah nakon ponoći kako bismo prevezli proizvode na brojna prodajna mjesta, sve do Raba, da bi odjednom sve postalo – nepotrebno i propalo, tužan je Macinić.

Da, baš neobično. Jer koliko da krivimo strane centre i njihov kruh iz Poljske, neprijeporna je činjenica da su prostor ispražnjen od PIK-ovih proizvoda zauzeli i neki hrvatski malotrgovački lanci i pekarski proizvođači.

– Turizam i najmanje 150 tisuća stanovnika, a PIK propao, nikad nam nije bilo jasno zašto, zaključuje Macinić.